Foto: Ronald Gorsic / CROPIX

Potpuno je jasno kakva je Hrvatska zapravo momčad i mnogi bi mogli biti jako razočarani

Autor: Bruno Herljević

Estetika je duboko ukorijenjena u gotovo svemu. Estetika je u svojoj suštini znanost o umjetnosti i umjetničkom stvaralaštvu, znanost je to koja u svemu nastoji pronaći nešto lijepo i jedna od filozofskih disciplina. Još u doba grčke antike raspravljalo se o estetskim pitanjima, posebice o poeziji. Pitagorejci su vidjeli ljepotu u matematici i skladnosti sfera, Platon je poznat i po tome da je umjetnike stavio “dva koraka od kralja i istine”, dok je Aristotelova poetika, O pjesničkom umijeću, jedan od ranih važnih tekstova o drami.

Estetiku danas tražimo i vidimo u gotovo svemu. Od vizualne umjetnosti u kojoj tražimo ideal, recimo, simetrije, linearne dinamike, kontrasta, perspektive, pokreta, ritma, proporcije, pa sve do glazbe u kojoj tražimo liriku, harmoniju, emociju, rezonanciju, a onda i izvedbene umjetnosti, literature, gastronomije, matematike… Međutim, estetiku tražimo i u nogometu. Svi koji na nogomet ne gledaju isključivo navijački, fanatično, gledaju ga zbog lijepe igre i traže u njemu estetiku. Fanatici i tvrdokorni navijači, pa onda i “derbi-navijači”, vjerojatno ne mare previše za to kako njihova momčad igra, važan im je konačni rezultat i ne trude se shvatiti što se događa na terenu i zašto.

Nakon sezone iz noćne more Modrićev suigrač napokon saznao prekrasnu vijest koja sve briše

Međutim, postoji oveći broj ljubitelja nogometa koji u njemu traže nešto više, traže nešto lijepo, traže dodatni podražaj, i katkada im je dojam važniji i od samog rezultata. Takvo društvo je zahtjevno, kritički nastrojeno, ali obično i podosta potkovano znanjem dovoljnim da ta kritika ne bude “kafanska” i neargumentirana. E takvom se društvu svakako neće svidjeti ova teza. Naime, prema svemu viđenom unazad pet ili šest godina čini se da je hrvatska nogometna reprezentacija postala takozvana “momčad za velika natjecanja” i da je sasvim nebitna estetika, odnosno da u njihovom slučaju cilj opravdava sredstvo.

Foto: Goran Mehkek / CROPIX

Hrvatska ne igra lijepo

Otkako je Zlatko Dalić prije šest godina preuzeo hrvatsku reprezentaciju sudjelovali su na dvama svjetskim prvenstvima, jednom europskom i pritom su se okitili sa svjetskom broncom 2022. godine i srebrom 2018. godine, a sudjelovali su i u finalu Lige nacija gdje su na jedanaesterce izgubili od Španjolske i osvojili srebro. Porušili su tu i pokoji rekord, uzdigli su Hrvatsku u sami vrh, gotovo u prvi nogometni ešalon, barem nakratko. Učinili su neke igrače, poput Luke Modrića, besmrtnima, a Dalić se okitio neformalnim titulama “najboljeg hrvatskog trenera”, a neki ga spominju i u kontekstu “najelitnijih izbornika”.

Međutim, ono što će svakog nogometnog estetu zasmetati jest činjenica da Hrvatska ne igra lijep nogomet i da je do svojih rezultata došla uz podosta sreće, pa onda i na kvalitetu individualaca i uz ne pretjerano atraktivnu i dinamičnu igru. Hrvatska je imala impresivne bljeskove, bilo je tu sjajnih utakmica, pogotovo na prvenstvima i natjecanjima poput Lige nacija, ali ukupni dojam je uistinu osrednji. Amplitude su, za jednu reprezentaciju koja pripada samom vrhu europskog nogometa, uistinu gargantuanske. Hrvatska na mahove izgleda odlično, na mahove je negledljiva, i to katkada iz poluvremena u poluvrijeme, a katkada iz utakmice u utakmicu. Osjeti se, ma u konačnici vidi se, kronična nedosljednost, nemetodičnost, izostanak neke prepoznatljive igre, na momente čak i kohezije unutar ekipe, i svakako ponekad potpuni izostanak bilo kakve estetike u igri.




Nakon sezone iz noćne more Modrićev suigrač napokon saznao prekrasnu vijest koja sve briše

Reprezentacija nije klub, ne vodi se na isti način, postoji ograničenost i vremenom i resursima, pa je nekako i logično da se ne može stvarati neki složeniji sustav, da se ne može tražiti od igrača da izvode sve ono što izvode u klubu, da se mora tražiti kompromis, ali obično izbornici pronađu formulu koja će garantirati bar neke ciljeve, ma koliko oni bili mali. Iz našeg opservacijskog kuta gledišta, Dalić do dan danas nije pronašao formulu po kojoj će Hrvatska igrati lijep ili barem donekle prepoznatljiv nogomet. Na stranu sada medalje i način na koji se došlo do njih, ali činjenica je da Hrvatska igra ružan, nepredvidljiv i estetike lišen nogomet. Međutim, nekako gotovo uvijek uspije doći na veliko natjecanje i tamo napraviti nešto. I očito je to nešto na što ćemo se svi morati naviknuti, barem dok je ova izborničko-stožerska konstelacija prisutna.




Foto: Damir Krajac / CROPIX

Krize između natjecanja

Treba li na to gledati kao na nešto loše? Ako se nas pita i da i ne. Sa strane onih koji od nogometa “žele više”, to je potpuno neprihvatljivo, ali u sportu se na koncu samo rezultat gleda. Tko je kritizirao Didiera Deschampsa nakon što je uzeo titulu prvaka s Francuskom zašto takva stelarna momčad igra rudimentaran tranzicijski nogomet, i polaže sve nade u dugu loptu i trku Kyliana Mbappea? Tko je pitao Portugalce 2016. godine i njihovog tadašnjeg izbornika Fernanda Santosa zašto igraju ružan nogomet i zašto ne iskorištavaju puni potencijal svojih zvijezda? Gareth Southgate je od Engleske koja ima sve alate za igrati ultranapadački nogomet s visokim posjedom, napravio prosječnu defanzivnu ekipu koju nadigravaju raznorazni nogometni liliputi. I čovjek je još tu jer Englesku uglavnom uvijek vodi do kasnih stadija na prvenstvima. Njima je, očito, i to dovoljno.

Hrvatska publika, mediji, stručnjaci i ini analitičari, možda su ipak malo prezahtjevni, ali takvi su Hrvati u svemu ako se bolje pogleda. Vazda se traži neki ideal bilo u sportu, bilo u glazbi, bilo politici, umjetnosti ili čemu već. I to je, de facto, dobra stvar, ali katkada se čovjek mora pomiriti s time da postoje anomalije i da ponekad i nešto što je estetski ružno može polučiti konačni osjećaj satisfakcije. Takav slučaj, sada je uistinu očito, imamo i s hrvatskom reprezentacijom jer na prste možemo nabrojati sve utakmice u kojima su ostavili baš onako dobar dojam, dojam da je riječ o elitnoj reprezentaciji koja pripada samom vrhu europskog pa i svjetskog nogometa.

Nakon sezone iz noćne more Modrićev suigrač napokon saznao prekrasnu vijest koja sve briše

Ne generaliziramo ako kažemo da se Hrvatska uglavnom muči, da je igra spora, da nisu vidljivi neki uigrani mehanizmi, da ne postoji neka jasna filozofija u igri, ne postoji niti standardna udarna postava, kao niti alternativni sustav, takozvani “plan B”. Vidljivo je da ima dosta stihije, da se uvelike oslanjaju na neke metafizičke elemente, poput sreće, “božje pomoći”, Gospe ili čega već. Vidljivo je da čak i nakon šest godina i smijenjene generacije Hrvatska i dalje luta, pogotovo u kvalifikacijama kada u periodu od godine dana igraju velik broj utakmica i kada su svi nedostaci koji su obično maskirani na natjecanjima odjednom vidljivi. To je nešto što je praktički postalo pravilo. Hrvatska je katastrofalno igrala nakon SP-a u Rusiji, nije izgledala dobro niti nakon Eura 2020., a posebno zabrinjavajuće bilo ovo razdoblje od završetka SP-a 2022. godine pa sve do, eto, posljednje utakmice kvalifikacija, kada su svi strepili hoće li se Hrvatska uopće plasirati za Euro u Njemačkoj dogodine.

Foto: Tom Dubravec / CROPIX

Što zapravo želimo?

No, sada počinje novo poglavlje u kojem Dalić opet ima samo jedan zadatak, a to je psihički pripremiti ekipu na veliko natjecanje, a što će tamo biti, to ne zna baš nitko. Hrvatska prema kladionicama nije niti blizu nekih favorita, ali na protekla dva svjetska prvenstva potpuno su neočekivano uzimali medalje i to uz ne pretjerano lijep i smislen nogomet, uz dosta sreće i na čistu motivaciju, koncentriranost i sportski rečeno “na mišiće”. Dakle, od Hrvatske na sljedećem velikom natjecanju, vjerujemo, možemo očekivati svašta. Ne možemo otpisati niti medalju, ali ne možemo niti sa sigurnošću reći da će se sve odviti po nekom planu iz jednostavnog razloga, jer ga do sada nismo vidjeli.

Jasno, svima je plan dobiti utakmicu, ali bitno je onda znati i kako. Kod Hrvatske to u većini utakmica nismo vidjeli, osim ako plan uistinu nije bio ići u produžetke i ovisiti o nepredvidljivom ishodu jedanaesteraca. To je, ako se nas pita, loš plan. Ali eto, Hrvatskoj to funkcionira i Hrvatska na velikim natjecanjima već izaziva strah kod protivnika čim osjete da bi utakmica mogla u produžetke. No, Hrvatska je ujedno i ekipa s kojom se gotovo svaka momčad s ozbiljnije uređenim sustavom može nadigravati. I neki Wales, i Turska, i Armenija, i Japan, i Slovenija, i Maroko, i Austrija… I to svakako kvari neki opći dojam koji žele ostaviti na nogometni svijet.

Nakon sezone iz noćne more Modrićev suigrač napokon saznao prekrasnu vijest koja sve briše

Dakle, idemo završiti ovako nekako. Hrvatska estetski ne izgleda dobro, provlači se kroz kvalifikacije, ali na kraju se na tim velikim natjecanjima transformira u čudovište. I sada je pitanje želimo li zatomiti tu potrebu da tražimo ugodu i zadovoljštinu u svakoj utakmici Hrvatske ili ćemo se pomiriti s time da će izgledati tako kako izgledaju i onda na velikom natjecanju, valjda, opravdati neka očekivanja? Ako se nas pita, estetika je izuzetno važna i tražite li estetiku u svemu mogli biste kad tad dogurati do perfekcije, što je ideal, ali opet nekako je ipak taj rezultat na kraju najvažniji i mnogima se neće svidjeti ovakva formulacija, ali u nekim slučajevima treba se podnijeti i malo žrtve da bi se do tog rezultata i došlo. Pa makar po putu stradala i ta estetika i taj cijeli smisao lijepog nogometa.

Autor:Bruno Herljević
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.