Two West German policemen wearing athlete sweatshirts and armed with submachine guns get into position on the roof of the Munich Olympic Village building, Sept. 5, 1972. Armed Arab commandos hold Israeli Olympic team members hostage. (AP Photo)

PITANJA STRAHA: Gubi li sport bitku protiv terorizma?

Autor: Tomislav Livajić

Sport je, inače, oduvijek bio poželjna meta terorista, a u suvremeno vrijeme postao je prava noćna mora za sigurnosne službe i organizatore velikih natjecanja. Svi ovi događaji, aktualne prijetnje, politička situacija i najave terorista na sve veće muke i napore stavljaju organizatore velikih i malih sportskih natjecanja. Olimpijske igre, europska i svjetska nogometna prvenstva, u nogometu ali i u svim drugim sportovima sve više podsjećaju na reviju sigurnosnih mjera i opreme, a svi su i dalje u strahu jer je posve jasno – apsolutne sigurnosti nema

Glupe su bile prve špekulacije nakon bombaškog napada na nogometaše dortmundske Borussije kako se “vjerojatno ne radi o terorističkom činu”. Po takvom pristupu teroristički događaji su samo recentni napadi islamista, dočim svaki drugi napad koji u samoj svojoj definiciji nosi oznaku terora – jest nešto drugo. Kako bilo, riječ je o istinskom terorističkom napadu, tkogod da ga je organizirao i učinio, bilo riječ o pojedincu, organizaciji, bez obzira na političke, religijske ili bilo koje druge motive. Teror jest teror, bez obzira od koga dolazi i na koji način. Igranje s ljudskim životima i izazivanje panike jest teror najopasnije vrste.

Onaj tko je želio nauditi nogometašima dortmundske Borussije želio je, kao i brojni drugi teroristi, pozornost svjetske javnosti. Držeći se kako je bolje ubit i poznatog nego masu nepoznatih, onaj tko je postavio bombe pokraj autobusa koji je prevozio nogometaše njemačkog kluba računao je na silinu informacije da su u terorostičkom napadu stradali sportaši.

U uspoređivanju, grubom i neprimjerenom, terorist je želio poubijati poznate osobe, jer je računao i na eksploziju panike u svjetskoj javnosti, što mu se činilo boljom prigodom nego da na ulici raznese posjetitelje utakmice, nepoznate ljude koji će ući u jednostavnu statistiku terorizma.

Iako njemačke službe sumnjaju u moguću islamističku pozadinu napada na autobus s igračima Borussije Dortmund, konkretnih potvrda nema. Opcija je mnogo, udar na autobus Borussije Dortmund mogao je počiniti pojedinac, bez organizacije iza sebe, s motivima koji sežu od islamističkih do čisto psihopatoloških.
Istina, njemačka policija je našla i pismo nedaleko događaja, koje se provjerava. U njemu piše da je napad odmazda za sudjelovanje njemačkih zrakoplova u savezničkim akcijama protiv Islamske države (IS) u Siriji. Ide se i dalje te se u pismo još navodi:

“Zbog sudjelovanja u napadima na muslimane u kalifatu IS-a odsad pa nadalje sportaši i ostale poznate osobe u Njemačkoj stoje na ‘listi za odstrjel’ IS-a i to vrijedi toliko dugo dok se njemački zrakoplovi ne povuku iz Sirije i ne zatvori američka vojna baza u njemačkom Ramsteinu“.

Podsjećamo, u bombaškom napadu, osim nogometaša Borussije, Marca Bartre, ozlijeđen i jedan policajac koji je bio u pratnji momčadi. Policajac je bio na motoru uz autobus, a na sreću je zaradio lakše ozlijede, za razliku od Bartre koji je operirao ruku i teže je ozlijeđen.

Sport je, inače, oduvijek bio poželjna meta terorista, a u suvremeno vrijeme postao je prava noćna mora za sigurnosne službe i organizatore velikih natjecanja. Podsjetimo se samo nekih…




Na Olimpijskim igrama u Munchenu, 5. rujna 1972. godine dogodio se teroristički napad u kojem je život izgubilo 11 izraelskih sportaša i trenera. Rano ujutro osmorica Palestinaca, pripadnika skupine “Crni rujan” obučeni u sportsku opremu preskočilo je žičanu ogradu noseći torbe sa automatskim oružjem, pištoljima i bombama. I to uz manju pomoć američkih sportaša , koji su se istim putem vraćali iz noćnog provoda i mislili da pomažu kolegama sportašima. Teroristi su došli do mjesta gdje borave izraelski sportaši, ubili su trenera i zadržali desetoricu sportaša kao zatočenike. Namjera im je bila uz pomoć zatočenika osloboditi uhapšene Palestince u izraelskim zatvorima. Međutim, kriza je uslijed neuspješne akcije spašavanja završila smrću svih zatočenika, jednog njemačkog policajca i petorice napadača. Igre su ipak bile nastavljene.

Teroristički napad u Parizu, 13. i 14. studenog 2015. godine, bio je koordinirani teroristički akt na šest mjesta u centru Pariza, s najmanje 129 smrtno stradalih od koji je poginulo oko 80 osoba na rock koncertu a ostale osobe na drugim lokacijama u Parizu. Oko 300 osoba je ozlijeđeno, od kojih 80 kritično.
Otprilike istovremeno izvedeni su napadi na šest lokacija u Parizu. Atentatori su otvorili vatru na restoran Le Petit Cambodge u centru Pariza, bar Le Carillon i restoran La Belle Equipe. Nekoliko eksplozija odjeknulo je kod nacionalne arene Stade de France, a na posjetitelje koncerta u koncertnoj dvorani Le Bataclan, je otvorena vatra. Dan poslije napada, francuski predsjednik Francois Hollande optužio je islamiste da su organizirali napad, što se i potvrdilo kada je teroristička organizacija preuzela na sebe odgovornost.

Na Stade de France na kojem se odigravala utakmica Francuske i Njemačke bilo je u trenucima eksplozija na vanjskoj terasi čak 80 tisuća ljudi. Prva eksplozija odjeknula je oko 21.23 sata a zatim još dvije u sledećih deset minuta. Četiri osobe su poginule, od kojih dva atentatora. Predsjednik Francuske François Hollande, bio je prisutan na utakmici i tijekom utakmice koja je kasnije prekinuta odveden je u sigurnost.




Čak 14 osoba poginulo je 8. svibnja 2002. godine u terorističkom napadu bombaša samoubojice u Karachiju, cilj je bila kriket reprezentacija Novog Zelanda, u hotelu nedaleko sportskog borilišita

U Iraku na stadionu u Tel Afaru 14. svibnja 2010. godine bombaš samoubojica je tijekom nogometne utakmice aktivirao bombu, 25 ljudi je poginulo.

Još je svježe sjećanje na aktiviranje eksploziva na bostonskom maratonu 15. travnja 2013. godine.
U bombaškom napadu na Bostonskom maratonu poginulo je pet, a ranjene su 282 osobe. Počinioci su bili čečenski teroristi, braća Tamerlan i Džohar Carnajev.

Terorizma nisu bile pošteđene ni Olimpijske igre 1996. u američkoj Atlanti. U bombaškom napadu Erica Roberta Rudolpha u “Stoljetnom olimpijskom parku” na Olimpijskim igrama u Atlanti 27. srpnja 1996. poginula je jedna osoba, a 111 ranjeno. Dodatna žrtva napada bio je turski kamerman Melih Uzunyol koji je umro od srčanog napada kojeg je dobio trčeći do mjesta eksplozije. Policija nije imala ideje tko je počinitelj, a nakon Igara uslijedila su dva nova bombaška napada – i to u lezbijskom noćnom klubu i klinici koja se specijalizira za pobačaje. Rudolph je uhvaćen tek 31. maja 2003. godine nakon više od pet godina u bijegu.

U ožujku 2009. godine skupina maskiranih i naoružanih ljudi napala je autobus kriket reprezentacije Šri Lanke. Poginulo je osam osoba – šest policajaca, vozač autobusa i jedan prolaznik, dok je šest reprezentativaca ranjeno.

U isto vrijeme na Afričkom kupa nacija u Angoli napadnut je autobus s reprezentacijom Toga. U napadu separatista za oslobađanje regije Cabinda ubijeni su pomoćni trener reprezentacije, glasnogovornik saveza, te vozač autobusa, a još šest osoba.

Na svjetskoj smotri nogometaša u Francuskoj 1998. godine koju pamtimo po hrvatskom senzacionalnom uspjehu, osvajanje brončane medalje, službe sigurnosti imale su puno, puno posla. I dobro su ga obavile. Za vrijeme Svjetskog prvenstva u srpnju 1998. godine u posljednji trenutak je spriječen teroristički napad al-Qaide na američku ambasadu u Parizu, te na američku i englesku nogometnu reprezentaciju. Ljudi Osame bin Ladena pokušali su dignuti u zrak klupu s rezervnim igračima engleske reprezentacije za vrijeme utakmice protiv Tunisa u Marseilleu.

U travnju 2008. godin U samoubilačkom napadu na startu maratona u Colombu, Šri Lanka, 9. travnja 2008. godine poginulo je 13 osoba, među kojima i jedan ministar, a više od stotinu je ozlijeđeno. Napad su izveli Tamilski tigrovi koji su se borili za nezavisnost te pokrajine.
N Europskom prvenstvu u nogometu 1996. godine u centru Manchestera eksplodirao je kombi prepun bombi. Bilo je ozlijeđeno 212 ljudi, dok je šteta iznosila preko sedam milijuna funti. Četiri dana kasnije organizacija IRA je preuzela odgovornost za napad.

Napad terorista dogodio se jednom i za vrijeme “el clasica”, utakmice Reala i Barcelone, 1. svibnja 2002. godine. Baskijska separatistička organizacija ETA detonirala je bombu u blizini stadiona “Santiago Bernabeu” tri sata uoči dvoboja polufinala Lige prvaka Reala i Barselone. Ozlijeđeno je 17 osoba.

Svi ovi događaji, aktualne prijetnje, politička situacija i najave terorista na sve veće muke i napore stavljaju organizatore velikih i malih sportskih natjecanja. Olimpijske igre, europska i svjetska nogometna prvenstva, u nogometu ali i u svim drugim sportovima sve više podsjećaju na reviju sigurnosnih mjera i opreme, a svi su i dalje u strahu jěr je posve jasno – apsolutne sigurnosti nema.

Za vrijeme sportskih priredbi natjecateljima je strogo zabranjeno bilo kakvo kretanje osim uobičajenih putanja, sve je teže i sportašima podnositi takve mjere, kao i gledateljima, a na najvećim mukama su pripadnici sugirnosnih službi, i obavještajnih, dakako. Strah se uvukao i među gledatelje, svima je jasno da živimo u opasnom, paranoičnom i okrutnom svijetu. Strah kojeg osjećaju organizatori i sami sportaši postaje pobjednik, nažalost. I sve gubi smisao!

Autor:Tomislav Livajić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.