PETE MARAVICH: umjetnik koji je NBA ligu učinio poznatom i slavnom širom svijeta

Karijeru je završio bez NBA naslova, kao dvostruki član prve NBA prve petorke i petostruki All star igrač. Nadalje, 1986. godine izabran je u Kuću slavnih, a dvije godine kasnije je umro, ostavio srce na košarkaškom terenu, iako se znalo da mu je život postajao kaos. Umro je u radijskoj emisiji govoreći o košarci. Samo pet minuta ranije je rekao: "Odavno se nisam osjećao ovako dobro". Potom se srušio na pod i umro. Imao je samo 41 godinu. Obdukcija je pokazala da uopće nije smio igrati košarku, imao je opasnu anomaliju na srcu.

Zapravo, on je prvi igrač iz profesionalne američke košarkaške lige (NBA) čije je ime obišlo svijet. Proslavio se jop kao igrač studentske momčadi, a zbog svoje osebujne igre, stavova i razmišljanja bio je zanimljiv medijima i slava je stigla. Ipak valja naglasiti, napose zbog fantastičnih košarkaških dostignuća.

Ipak, Pete Maravic bio je čudak, da ne kažemo osobenjak. Bio je košarkaš nevjerojatne preciznosti, sjajnog skok šuta i fine tehnike, svojim driblinzima izluđivao bi suparnike. Dobio je zbog velikog broja koševa koje je zabijao na utakmica još u studentskim danima i nadimak “Pistol Pete”. Revolveraš, zaista je bio takav košarkaš, znao je ubaciti i po petnaestak poena sam uzastopce. Na sveučilištu u Lousiani bio je fenomenalan, primjerice, Maravich je još uvek vodeći na listi šutera svih vremena NCAA lige, sa prosječnim učinkom od zapanjujućih 44,2 poena po utakmici. Pazite sad ovo, tada nije bilo koševa za tri poena.
Bio je prepoznatljiv na terenu godinama, njegov zaštitni znak bila je duga i neuredna kosa te sive, otrcane čarape koje je uvijek nosio. One su se s vremenom toliko potrošile da su visile preko tenisica. Izgledale su prljavo i neuredno, ali bez njih Pete nije izlazio na teren. Pomalo je, da, bio sujeveran.
Volio je spektakl na terenu, igrao je tako da je katkad izgledalo da ponižava suparnika na terenu, vrtio ga je oko svoje osi, slao im lopte kroz noge, pomalo ih ismijavao. Onda poentirao. Bio je nezaustavljiv.
Rođen je inače u Pittsburghu, a njegov otac Petar Maravić, koji je od bivšeg profesionalnog igrača postao košarkaški trener, svog sina je učio košarku. Rezultati su bili zapanjujući. Dijete je bilo jako vrijedno i maštovito. Na koncu, narastao je do visione od 196 centimetara, to nije bilo jamstvo za veliku karijeru. Izgledao je i neugledno, ali i posebno.
“Tata je imao najveći utjecaj na mene. Oduvijek je bio moj junak. Zaista je utjecao na mene, podupirao me da vježbam i usavršavam svoju igru”. Rekao je Pete Maaravich na vrhuncu svoje slave.
Osjećajan k tome, plakao bi nasred terena već u prvoj sekundi nakon što bi njegova momčad izgubila utakmicu. U toj svojoj osobnosti posenguo je za pićem, vele da je beliki broj utakmica odigrao u pijanom stanju koje je zahtijevalo hospitalizaciju. I tada je bio bolji od drugih.
Imao je i svoje ideje i vizije, vjerovao je u život izvan naše planete, stao bi na zgradu s transparentom – “Uzmite me”, tako je dokazivao svoje vizije. Najveća želja mu je bila “biti nevidljiv kako bi mogao ubijati bogataše i bankare”. Uz sve to igrao je nadnaravnu košarku, pisalo se da na utakmice ljudi dolaze samo zbog Maravicha. Oh da, moramo li reći da je i spavao u krevetu s košarkaškom loptom.
Gdjegod je igrao opčinjavao je ljude, u srednjoškolskoj momčadi, studentskoj ili NBA sastavu. Driling, pokret, skok šut i “suzica”, poen s  12 metara. To mu je bilo pravilo, kao ispijanje čaše vode. Onako, usput.
Kao dječaku njegova košarkaška vještina se pročula i sveučilište iz Lousiane ga je pozvalo u svoje redove. Dali su mu mjesto u košarkaškoj momčadi i prozvali ga “tatinim sinom”, što ga je silno vrijeđalo, ali i motiviralo. U prvoj utakmici zabio je 50 koševa. U prvoj sezoni je imao prosjek od 43.6 poena po utakmici, u drugoj 43.8, u trećoj 44.2 i u četvrtoj 44.5. To je u prosjek.
Dakako, mjesto na NBA draftu Maravicha je čekalo. Na draftu 1970. godine izabran je kao treći “pick” prve runde od Atlanta Hawksa. U prvoj sezoni Maravich, kojeg su proglasili „najvećom bijelom nadom“ je bio pod golemim pritiskom nakon što je potpisao ugovor od dva milijuna dolara po sezoni. Bio je to tada najveći košarkaški ugovor svih vremena.
U prvoj sezoni je odigrao 81 utakmicu uz prosjek od 23.2 poena. Tako je ušao u prvu debitantsku petorku, a sljedeće tri sezone je imao prosjek od redom 19.3, 26.1 i 27.8 poena, a također mu je iz godine u godinu i rastao prosjek asistencija. Kada mu je istekao ugovor sa Hawksima iz Atlante prodan je u New Orleans Jazz za šest igrača.
U novom klubu bio je još efikasniji. Evo, 1977. godine je imao 31.1 poen po utakmici, a najbolju utakmicu karijere odigrao je protiv New Yorka u gostima, zabio je čak 68 koševa.
Ipak, sustizale su ga ozljede i mediji su nagađali da je obolio od depresije. Vodio je asketski život i počeo je osjećati zdravstvene probleme, još se posvetio vegeterijanskoj dijeti. Na svoju ruku , naravno.
Znao se povjeriti novinarima. Rijetko, ali su to bile potresne ispovijesti.
“Na meni je bio od početka pritisak. Dolazio je sa svih strana, od novinara, navijača, pa čak i od igrača, jer kad netko potpiše veliki ugovor po automatizmu se na njega gleda s ogorčenjem i ljubomorom. Pretpostavljam da je to dio ljudske prirode. To je jednostavno nešto na šta sam morao da se prilagodim. I teško mi je išlo, makar sam bio dobar. No, igrao sam u klubovima bez ambicije, činilo mi se”…, pričao je Pete Maravich.
Njegova statistika u NBA ligi u kojoj je bio 10 godina uvijek je bila impresivna, u svakoj sezoni,
“Da sam barem imao sreće igrati uz dobre igrače čitavu karijeru, drugačije bi se o meni govorilo. Možete li da zamislite šta bi pričalo da sam igrao u Washingtonu ili Los Angelesu? Samo sam zadnju sezonu igrao u pravom klubu, u Boston Celticsima s Larry Birdom. To je bila druga dimenzija.
Karijeru je završio bez NBA naslova, kao dvostruki član prve NBA prve petorke i petostruki All star igrač. Nadalje, 1986. godine izabran je u Kuću slavnih, a dvije godine kasnije je umro, ostavio srce na košarkaškom terenu, iako se znalo da mu je život postajao kaos.
Umro je u radijskoj emisiji govoreći o košarci. Samo pet minuta ranije je rekao: “Odavno se nisam osjećao ovako dobro”. Potom se srušio na pod i umro. Imao je samo 41 godinu. Obdukcija je pokazala da uopće nije smio igrati košarku, imao je opasnu anomaliju na srcu.