OVAKVU HRVATSKU SAD ZANIMA SAMO NASLOV SVJETSKOG PRVAKA! Hrvati su spremni za tron, pokazali su koliko vrijede, a samo je jedna formula…

Nije nam do šale. Hrvatska je poslavši Brazilce kući istakla kandidaturu za samo postolje, za svjetski vrh. Za tron, za naslov svjetskog prvaka. Htjeli mi to ili ne, ali kako drugačije protumačiti pobjedu protiv Brazila, izborenu u impresivnoj utakmici u kojoj su naši igrači pokazali da su bolji i od velikog Brazila. Prvog favorita svjetske smotre u Kataru. Pardon, bio je favorit. Sada je teški gubitnik!

Ne, nije naša reprezentacija nadmašila samu sebe. Ona je samo pokazala koliko vrijedi, koliko zna i za što je sposobna. Iako su mnogi sumnjali, neke partije još iz skupine, pa i dvoboj osmine finala protiv Japana, natjerali su one podozrive za brzopleto zaključe „kako to nije to„.

Takvi očito ne poznaju nogomet u dušu, a ne znaju ni povijest svjetskih prvenstava. Koje su mahom osvajali momčadi koje su lagano ali sigurno dizale formu tijekom turnira. Taj balans u jednomjesečnom napornom turnirskom natjecanju je nevjerojatno bitan. I tu smo izgleda pogodili pravi zalet. Na početku kratak, sada sve s dužim korakom.

Ova Hrvatska može na tron

Jer, unatoč umoru, naša je momčad protiv Brazila na trenutke izgledala fenomenalno. Zapanjujuće nadahnuto, s pas igrom koja je nadmašila i brazilske minijature. Kroz povijest nogometa teško je naći reprezentaciju koja je u dvoboju protiv Brazilaca imala i veći posjed lopte i veći broj uspješnih dodavanja.

Ova naša Hrvatska o kojoj se brine izbornik Dalić, trpeći i dobronamjerne i zlonamjerne kritike, pokazala je da se može prilagoditi baš svakom suparniku. Zapravo, mi smo majstori prilagođavanja, a da ne gubimo svoj identitet. Bijesni i kasnije smo vidjeli odličan Maroko smo apsolvirali s nezadovoljavajućim remisom, trkački dominantne Kanađane koji su nam i gol zabili u samom startu smo rastavili poput starog pokvarenog stroja. S Belgijancima je bilo teško, ali nije ni njima bilo lakše. Sve smo izdržali.

I onda, Japance smo dobili na jedanaesterce, ali jedan podatak s te utakmice upravo je fascinantan. Ukupno su Hrvati pretrčali četiri kilometra više od Japanaca, a vele da je to najspremnija momčad na prvenstvu.

Prije Brazila navijačka srca su se tješila da svatko ima šanse i protiv najjačeg. Jer, kao, nogomet je takav sport. Bilo je to traženje utjehe prije utakmice. A nije nam trebala. Zaista smo bili odlični. Takva mirnoća, stav, strpljivost, ali napose karakter u trenucima kada se činilo da hrvatski brod grebe po dnu.

Što je utakmica više odmicala to smo bili raspojasaniji, u raspoloženju. Makar, na trenutke smo i opasno živjeli, ali s obzirom protiv koga smo igrali i to se moralo događati. I sve smo to izdržali bez grama panike. Prava momčad, obitelj, družba. Ne Pere Kvržice nego Zlatka Dalića.

Kako sunce nikad slučajno ne izađe u dva ujutro tako ni odlazak Hrvatske prema polufinalu, nakon finala u Rusiji, nema nikakve dodirne točke s koincidencijom.

Zato se Hrvatska i nadalje na ovome prvenstvu ne treba bojati nikoga. Pa ni same sebe. Toliko je napravila u ovih nekoliko godina da s pravom može razmišljati o naslovu svjetskog prvaka. Samo da nam se kao prije četiri i pol godine ne ispriječi neki neuki ili tendenciozan sudac.

I znate što je najbolje u cijeloj priči? I mi počinjemo vjerovati u tu mogućnost. Hrvatska na nogometnoj Himalaji.