OVAJ SRBIN BAŠ JE BIO LUD ZA ČUVENIM HRVATOM! Kažu da je bio najbolji jugoslavenski komentator, ali neke će baš šokirati jedna stvar…

Imao je tako mio, sedativan glas. U vremenima kada su sportski komentatori bili prve javne zvijezde on je plijenio skromnošću, znanjem i umijećem. Dragan Nikitović, novinar i sportski komentator beogradske televizije imao je puno štovatelja i u Hrvatskoj. I on je tema našeg feljtona o legendarnim reporterima nekadašnje države…

Nikad se nije moglo ni naslutiti čiji je navijač. A ako je i bio nečiji navijač onda je bio zaljubljenik u našeg boksača Mate Parlova.

Prenosio je većinu njegovih legendarnih mečeva, a ljubav je otišla toliko daleko da je Dragan Nikitovič i napisao knjigu o legendarnom boksaču, europskom, svjetskom i olimpijskom prvaku. Bio je, primjerice, posvemašnja suprotnost Mladenu Deliću sa zagrebačke televizije koji se isticao temperamentom i žustrinom.

Bio je boksač

Komentirao je najčešće boks i košarku, odmjereno i objektivno, ali samo do neke granice. Kad je granica prešla, htio je istrčati na teren boriti se, tada su mu se probudili sportski instinkti, jer se u mladosti amaterski bavio boksanjem. Prijenos mitskog boksačkog meča Clay – Fraser 1971. godine. Taj meč se već u očekivanju zvao – ”meč stoljeća„.

Ostao je, po znanju, po kvaliteti prijenosa, po dikciji, po ljepoti rečenice, nedostižan ideal svih kasnijih sportskih komentatora. Nikad se sa sigurnošću nije znalo za koga navija. Jednostavno, tako je objektivno i nepristrano prenosio.

Nezaboravan će ostati prijenos prvog poluvremena finala Europskog prvenstva u košarci 1989. godine, riječ je o utakmici Jugoslavija – Grčka, kada je najuspješnije opisao duh tadašnje košarke — njezinu mladost, lucidnost, razuzdanost. Vrhunac je bila emisija nakon utakmice — u zagrebačkom studiju JRT-a, zajedno s Mićom Dušanovićem, ugostio je pobjedničku reprezentaciju predvođenu Draženom Petrovićem i Vladom Divcem, kao i “visokog povjerenika Fibe, Boru Stankovića.

Bilo je smijeha i veselja, u studiju su se jeli i kolači. Emisija je zajedno s prijenosom utakmice trajala više od tri sata, a onda je na samom kraju, nakon što su se pozdravili s gledateljima, a Dušanović je već otkazao emisiju, riječ uzeo Dragan Nikitović:

„Čekaj malo Mićo, ja bih se ispričao našim dragim gledateljima. Gospodinu Stankoviću sam se u jednom trenutku emisije obratio sa — ti. Bora i ja smo dugogodišnji prijatelji, ali to nisam trebao učiniti i želim se izviniti svim gledateljima i gospodinu Stankoviću.”

Nikitovićevi komentari košarkaških utakmica bili su prava umjetnička djela. Smirenog glasa i u nejneizvjesnijim završnicama bili su pravi sedativ za ljude koji su navijali za Ćosića, Slavnića, Jerkova, Drađena Petrovića, Divca, Kukoča, Rađi…

Njegovi komentari bili su utjelovljenje svega onoga čega odavno nema, ne samo u sportskom novinarstvu. Dragan Nikitović je imao svoje mišljenje, zastupao je svoj stav svim svojim autoritetom, pozivajući gledatelje na aktivno i kritičko razmišljanje. Nije bilo neukusne pompe, nije bilo gomilanja informacija koje nikome nisu trebale, ali je bilo lijepo izgovorenih rečenica koje su nešto značila.

Uostalom, Božo Sušec o Draganu Nikitoviću je rekao:

“Znate li tko je bio najveći srpski reporter? Dragan Nikitović! Bio je najobrazovaniji, pisao je tračeve, objavljivao u novinama… Bio je čitan, ali je bio tipična beogradska škola čiste improvizacije. Malo se pripremao, ali ekipa je to nadoknadila njegovim šarmom i onim njegovim govorničkim vještinama. Ali, kako je on zapravo bio lijenčina, nije se pripremao, a zajedno smo se bavili atletikom i ja sam kao predstavnik zagrebačke škole uvijek imao tisuću papira i svega ostalog, onda se dogovorio sa Slovencem Markom Rožmanom, koji mu je dao kompletnu pripremu. Ali kako je Rožman, naravno, sve napisao na slovenskom, kad je Nikita to pročitao iz svojih papira, zvučalo je otprilike ovako.

“I evo ga sada na 400 metara, Johnson trči fenomenalan rezultat, sedam i četrdeset dva i pedeset”, kaže na slovenskom. Tako su ga u Srbiji godinama ismijavali, godinama su ga zvali ‘sedam i pedeset’. No, tajndogađaj ne umanjuje njegov genij”.

Doista, Za razliku od zagrebačke škole koja se temeljila na dokumentaciji i podacima, Nikitović je utemeljio slobodan stil izvještavanja čiji su temelj bili elokvencija i improvizacija.

Njegov kolega Milojko Pantić veli;

”On je po mom sudu bio najbolji TV reporter svih vremena, ne samo u sportu, te da nema reportera i komentatora koji bi danas mogao stati uz njega. Nikitović je bio reporter kojeg ste mogli probuditi usred noći, dati mu osnovne informacije i mogao je s bilo kojeg mjesta početi s javljanjem. Njegovi minijaturni komentari u dnevnim novinama i sportskim emisijama bili su pravi biseri novinarstva. Znao je biti oštar, ali nikad uvredljiv„.