fbpx
Foto: Damir Krajac / CROPIX/Ilustracija

OVAJ POZNATI HRVAT NERVIRAO JE TITOVE KOMUNISTE, BIO JE TO VELIKI ŠOK ZA NJIH: Zbog dugog jezika i prohrvatskih stavova samo je nestao jednog dana…

Autor: Andrija Kačić Karlin

Njega su odabirali u najbolju svjetsku nogometnu postavu. Bio je veliki nogometaš i zanimljiv čovjek, veliki domoljub. Proslavio se u Hajduku, bio je član olimpijske reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila zlatnu medalju na Igrama u Rimu 1960. godine, a zbog „dugog jezika„ i prohrvatskih stavova jednog dana je samo nestao, emigrirao je. I on je tema našeg feljtona o asevima iz hrvatske povijesti…

O njegovoj nogometnoj veličini govori da ga je te 1960. autoritativni World Soccer smjestio u najbolju reprezentaciju svijeta sa proslavljenim imenima: Grosics, Bergmark, Santamaria, Nilton Santos, Vergas, Žanetić, Julinho, Pele, Di Stefano, Puskas i Gento.

Nastupio je za Jugoslaviju i na Europskom prvenstvu u Francuskoj 1960. godine, gdje je osvojio srebrnu medalju, a sudionik je i velikog finala kada je reprezentacija SSSR-a pobijedila Jugoslaviju s 2:1.


Igrao za Hajduk, volio Dinamo

Jednom je, 1956. godine, kao nogometaš Hajduka, nastupio i za reprezentaciju Hrvatske u prijateljskoj utakmici protiv Indonezije u Zagrebu 12. rujna 1956. godine (5:2). Odlukom Hrvatskog nogometnog saveza ta je utakmica priznata kao službena.

Ante Žanetić Luli rođen je 18. siječnja 1936. godine u Blatu na otoku Korčuli, gdje je u tamošnjem Zmaju započeo nogometnu karijeru 1952. godine. Sljedeće 1953. godine prešao je u Dubrovnik, a 1955. godine Luli dolazi u Hajduk. Bio je igrač sredine terena, jugoslavenski i hrvatski nogometni reprezentativac.

Za Hajduk je nastupao do ljeta 1961. godine kada je emigrirao iz Jugoslavije. U Hajduku je odigrao 254 utakmice i postigao 41 zgoditak. Napustivši Jugoslaviju, skrasio se u Belgiji i nastupao za FC Brugge. Međutim, nakratko jer je zbog bolova u leđima rano morao prestao s igranjem. Iz Belgije je 1968. godine odselio u Australiju, gdje je po dolasku tri mjeseca bio trener Croatije iz Sydneya, da bi se potom prihvatio drugog posla.

Foto: Paun Paunovic / CROPIX

Najveću nogometnu radost, po vlastitom priznanju, doživio je kada je došao u Hajduk. Odjednom je drvene klupe trećeg razreda putničkog vlaka zamijenio spavaćim kolima. Više nije bio provincijski nogometaš nego se našao u društvu Matošića, Vukasa, Brokete i drugih. Zauvijek je zapamtio prvu službenu utakmicu 2. listopada 1955. godine i svojdebi u bijelom dresu protiv Zagreba u Zagrebu. Tada ga u Hajduku još nisu zvali Luli, a pred utakmicu ga je kapetan Frane Matošić savjetovao:

„Čuj Ante, pripazi na Vukasove dijagonale. Čim loptu primiš nastoj uposliti Rebca.”

Savjeti su Žanetiću tada bili itekako potrebni, potrebniji nego ikada u životu. On, golobradi mladić, našao se u najboljoj Hajdukovoj jedanaestorici u prvoj utakmici za Hajduk. Dao je dva gola. Hajduk se plasirao u naredno kolo. Pobjeda je bila blistava 3:0. Lijepši debi za Hajduk, Žanetić nije mogao ni sanjati.




Odlazak je bio šok za komuniste na vlasti

Njegove odlične igre nisu ostale nezapažene, bilo je poziva s raznih strana. Dinamo je nekoliko puta slao emisare, međutim, na kraju bi ipak prevladala Žanetićeva ljubav prema Hajduku.

Blagajne drugih klubova mamile su ga svojim sadržajem, a neostvarena titula s Hajdukom rasplamsavala tu vatru.

Njegov klub tada nije imao novaca za rasipanje. Bile su to godine kada Hajduku nisu baš “cvjetale ruže”. Unatoč brojnim ponudama, nije htio odjenuti dres niti jednog od ostalih velikih klubova bivše države. Na prvom mjestu uvijek mu je bio Hajduk, Split i vjerni navijači, a prije svega njegova – Hrvatska.




Sam je u jednom intervjuu priznao zašto je odlučio emigrirati, a to je tada bio veliki šok za komunistički Titov režim. Pričao je:

„Negdje 1958. splitski orjunaši doveli su za trenera Hajduka velikosrbina Milovana Ćirića. Alfa i omega splitske Orjune tada je bio Miljenko Smoje, kojeg se svakog dana moglo vidjeti u hotelu Bellevue, kako pije „kafu“ sam s Ćirićem. Ćirić je u kratko vrijeme zatrovao odnose između Hajduka i Dinama, tako da je sada Zagreb neprijateljski grad, a Beograd prijatelj Hajduka. Od tada je počeo pravi rat između navijača bilih i plavih koji nikada nije ni prestao, i pravo je cudo, kako nitko nije ni ubijen.”.

Žanetiću se to nije dopalo, a za njegove stavove znalo se nadaleko. Pa je doslovce došlo do njegovog progona od strane izmanipuliranih navijača. Čak je bio i pretučen.

U svojim sjećanjima stalno se osvrtao na jednu utakmicu Hajduka koju je kao trener vodio Milovan Ćirić, kasnije i trener Crvene zvezde. U istom momentu Dinamo i Crvena zvezda su se borili za naslov prvaka. Namjera Žanetića je bila da sd pomogne Dinamu, pa ga je trener Ćirić zamijenio već u 15. minuti. Hajduk je pobijedio s 3-2, a Dinamo nije bio prvak. Bio je to okidač, emigrirao je!

I to kako! Pričao je kasnije u neovisnoj Hrvatskoj:

„Hajduk je slavio 50 godina postojanja, Tito je bio pokrovitelj proslave, a ja sam im je sabotirao. Tada sam potpisao ugovor, ali već tada sam bio odlučio kako ću pri prvom odlasku u inozemstvo tamo i ostati. Tako je i bilo – nasmijao se Žanetić. U siječnju 1961. Hajduk je otišao na turneju u Dansku i Njemačku i pri povratku kući, u Hamburgu, kada su se mijenjali vlakovi, poznati je nogometaš odjednom nestao s vidika„.

Ovaj veliki nogometaš umro je 18. prosinca 2014., a splitski domoljubi su mu se u voljenom i slobodnom Splitu odužili pločicom sa njegovim imenom i prezimenom na zapadnoj splitskoj obali.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.