Foto: Armin Durgut/PIXSELL

U BIRTIJI JE PALA TA ČUDESNA IDEJA: Na kraju je umro u opkoljenom Sarajevu, ali unatoč granatama su ga ispratili…

Autor: Andrija Kačić Karlin

Godine lete kao minute, dekade kao sati… Prošlo je 38 godina od otvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine koji je samo sedam godina nakon Igara doživio katarzu i katastrofu.. Rat! Velikosrpske težnje nisu zaobišle ni Sarajevo, grad su zahvatile strahote teško zamislive dobrodušnoj svijesti, ginuli su vojnici, civili, djeca…

Međunarodni olimpijski odbor 1978. godine, u Ateni odabrao je Sarajevo za organizatora XIV zimskih olimpijskih igara. U konkurenciji su bili japanski Saporo i zajednička kandidatura dva švedska grada Falun i Geteborg. To su bile prve zimske olimpijske igre održane u nekoj komunističkoj državi.

Iako je pobjednička euforija vladala u gradu, trebalo je što prije prionuti na posao, jer je tada postojala samo jedna ledena ploha u Skenderiji i ski-centar na Jahorini. Sve drugo trebalo je graditi.

Sarajevo se pamti

Od dobivanja domaćinstva do samog otvaranja Igara posao je bio velik. U tih šest godina u organizaciju uložena su velika sredstva. Gradile su se prometnice, hoteli na planinama Bjelašnici, Igramu, Jahorini, kao i u samom gradu, izgradili su se sportski centri poput Skenderije i Zetre, žičare, ski-liftovi. Tako je, zahvaljujući Zimskim olimpijskim igrama, grad dobio nova naselja, asfaltirani su putevi, i izgrađeni brojni sportski sadržaji.

Za maskotu je izabran legendarni Vučko.

Bile su to prve zimske Olimpijske igre koje je za svoga mandata vodio Juan Antonio Samaranch. Bio je on zaista veliki prijatelj Sarajeva. Sam je posjetio opustošeni grad posjetio za njegovih ratnih dana. Priča kaže kako su mu dok je izlazio iz UN-ovog transportera niz lice tekle suze. Samarnch je umro 2010. godine.

Postoji priča kako je na zamisao o održavanju Igara u Sarajevu, tijekom jedne prepirke u gostionici došao Branko Mikulić. Nekadašnji organizacijski partijski tajnik u Bugojnu, a kasnije predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Drže ga zaslužnim za razvoj Bosne i Hercegovine u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Umro je u opkoljenom Sarajevu, gdje je i pokopan. Na sprovod mu je došlo preko dvije tisuće ljudi, unatoč granatama i snajperima…




Ipak, neposredno prije početka Igara u veljači 1984. godine postojao je veliki strah. Da slučajno za vrijeme Igara ne bude snijega. Bio bi tonezapamćeni debakl, tada nije bilo proizvodnje umjetnog snijega. Pred same Igre snijega uopće nije bilo. Zavladala je panika, i to kakva.
I onda se dogodilo prvo čudo. Samo dan prije paljenja olimpijske vatre, a to je učinila Zagrepčanka Sanda Dubravčić. Počeo je lgano prhutati. Ali, to je bilo premlo…

Ali, dan kasnije…




Zapravo, Na dan otvaranja Igara, kada je Sanda Dubravčić zapalila olimpijsku vatru negdje iza 15 sati, tada su počele prve pahuljice nošene vjetrom. Dan prije toga snijeg je padao sporadično.

Poznati bosanskohercegovački sportski novinar Nikola Bilić je kazao.
“Kada je Sanda dignula plamen prema nebu krenule su pahuljice. Snijeg je počeo da pada kada smo krenuli sa stadiona. Za noć je palo 40 centimetara u gradu, a na planinama i do jednog metra. Došlo je do velikih problema, jer sutradan je već bilo zakazano natjecanje u spustu.

To je najopasnija disciplina jer se vozi 100 kilometara na sat. To je opasno u autu, a ne za skijaše. Najveći problem za skijaše je magla i vjetar„., prisjeća se Bilić.

Nije bilo druge. Angažirano je na tisuće vojnika. Strojevi su išli iza njih. Vojničkim čizmama se tabao snijeg, jer je to najbolji način da se pripremi staza. Ujutro je zakazana vožnja. Start je trebao biti u 12 sati, ali je delegat zabranio start zbog vjetra koji je puhao preko 70 kilometara na sat. Isto, utrka se odrđala, s zakašnjenjem, ali u besprojekornoj organizaciji i na isto takvoj stazi.

A dan nakon otvaranja i gosti i sportaši su doživjeli šok. Kada su izašli na ulice kako bi svjedočili krahu Igara i cijele organizcije jer toliki snijeg je prijetio da sve uništi – svi su ostali šokirani.

Jer, snijeg je nestao. Stanovnici Sarajeva, mlado i staro, očistili su snijeg s cesta, puteva, automobila… Nitko ih nije pozvao da to naprave, sve je bilo spontano. Dućani su radili danonoćno, stanovnici su zaista Igre prihvatili kao svoje.

Vojska je i dalje ravnala staze i čistila tone snijega. Vaš reporter ima prijatelja koji je tih dana služio vojni rok u Sarajevu. Sam veli da nikad nije vidio toliko snijega.

”Mi čistimo, a iza nas ima više snijega nego ispred gdje ga tek treba očistiti. Pa smo onda gazili taj snijeg nekoliko stotinu puta, da ga učvrstimo, jer se više nije mogao čistiti. Isto tako je bilo na stazama. Mnogi od nas su dobili smrzotine na nogama, uvijek su tu bila i ambulantna kola. Da, bio je to zanos kojeg smo i mi u vojsci osjećali. Još se sjećam naredbe„:

”U stroj, gazi snijeg”!

Igre su uspješno privedene kraju, a predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch je u završnom govoru rekao:
”Doviđenja, drago Sarajevo”!

Države koje više ne postoje, Istočna Njemačka (devet zlatnih, devet srebrnih i šest brončanih medalja) i SSSR (šest zlatnih, deset srebrnih i devet brončanih medalja) bile su najuspješnije na Igrama koje je organizirala država koja više ne postoji, Jugoslavija.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.