EHF/Axel Heimken

TKO KAŽE DA JE GOTOVO, TAJ SE VARA! Ponos Makedonije opet će harati rukometnom Europom

Autor: Eva Grgić

Scene slične onima iz srpnja 2018. sa zagrebačkog Trga bana Jelačića dogodile su se prije mjesec dana u Skoplju. Vardar je drugi puta u tri godine postao prvak Europe, a predvodio ga je Hrvat- Igor Karačić. Gotovo nitko nije vjerovao u Vardar ove sezone. Potresla ih je financijska kriza u kojoj su ključni igrači ili otišli ili pripremili papire za odlazak. No, čudo je ta Makedonija, čudo je taj Vardar.

U domu završnice rukometne Lige prvaka – Lanxess areni – u Kolnu, Vardar je 15 minuta prije kraja gubio u polufinalu protiv Barcelone sedam razlike, ali su skopljanski Ratnici izborili finale u kojiem su prsa o prsa stali nasuprot igračima mađarskog Pick Szegeda. Upravo u tih 60 minuta svi su prestali sumnjati u moć Vardara. Bilo je jasno, njihov let preko parketa kolnske arene osigurat će Ju – zlatna ruka putovat će na “brdoviti Balkan”. Mađari su ondje bili, eto tek da budu. Vardar je htio pokazati i dokazati da može, Karačić se htio sa stilom oprostiti od svoga doma posljednjih sedam godina, Stojanče Stoilov htio je trofej za jednu od najluđih rukometnih publika na svijetu. Svi su ga željeli.

Medijima su rekli “došli su odigrati pa što bude”, ali u sebi su znali da mogu i morali su to pokazati ostatku svijeta. Vardarove europske epizode nisu slučajne, Vardar je najsvjetlija točka u zemlji s nikada većim brojem problema i nikada srčanijim ljudima. Ova pobjeda bila je Makedoncima ono što je Hrvatima bilo rusko srebro – svijetla točka u sivilu svakodnevne emgracije, nezaposlenosti i političkih turbulencija. Snagu druge zvjezdice na Vardarovom grbu odlično opisuje naslov kolege Marka Marjanovića: “Pokloni se svijete, pokloni se Davidu: Vardar je prvak Europe!!!”

Nakon posljednjeg sučevog zvižduka na finalnoj utakmici, ispisanog semafora 31:23 (14:12) za Vardar i velikog slavlja, došao je trenutak naglog triježnjenja. Što dalje?

Premda Vardar napuštaju neka od njegovih najvećih imena, Igor Karačić, Moares, Milosavljev, ostali su, između ostalih, Čupić, Šiškarjev, Dibirov, Stoilov, Skube, Krištopans, Gorbok, Dissinger, a stigli su i novi Pavel Atman, vratar Arturs, pivot Gorpišin, krilo Dimitrioski te, posljednji, sjajni brazilski ljevak Toledo.

Vardaru možemo samo zaželjeti sreću u budućnosti jer bi za rukometni svijet bila velika tuga pa čak bih se usudila reći, bio bi grijeh eutanizirati ovaj klub. Zbog toga što je toliko sreće donio cijeloj regiji i zbog toga što je toliko puta budio pravu emociju u rukometnim zaljubljenicima. Zbog toga što je bio tranzicijska faza koja je pomogla izgraditi i neke od najboljih hrvatskih igrača, a na kraju  i zbog toga što grad na Vardaru živi za svoje crveno-crne, oni su njima “eden život, edna ljubov.”

Sretno, Vardare!




Autor:Eva Grgić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.