Foto: Ante Cizmic / CROPIX

GOSPODO, OVO JE REALNO PLJUSKA! Hrvatska priznaje samo velike stvari, a ‘nakantavanje’ od Egipta je za otkaze

Autor: Andrija Kačić Karlin

Ne želimo nakon svega biti isuviše kritični niti prema našem rukometašima, pa ni prema izborniku Hrvoju Horvatu. Njima je sigurno najteže. Nisu ostvarili najmanji cilj na svjetskoj smotri, četvrtfinale je ostao nedosanjani san. A time je izgubljen direktan plasman u kvalifikacije za Olimpijske igre. Jest, postoji još šansa da se dođe do dodatnih kvalifikacija. Samo se sjetimo, u prošlim dodatnim kvalifikacijama ostali smo kratkih rukava.

Istina, zbog pokvarenosti Francuza, ali činjenica jest da su se Igre mogle izboriti i ranije. Hrvatska je dekadama bila redovit sudionik četvrtfinala i polufinala, pa su Igre bile osigurane na velikim natjecanjima. A sada? Hrvatska polako ali sigurni gubi korak s europskim i svjetskim rukometnim vrhom. Iako još uvijek u reprezentaciji ima sjajnih igrača. Opet, moramo priznati da i njih love godine, a igrači koji će ih morati mijenjati još se moraju dokazati.

Navikli smo u tim siječanjskim danima redovito slaviti, sada smo polako u fazi odvikavanja. Već nekoliko kampanja, napose pod vodstvom mladog trenera Hrvoja Horvata, završava teškim, neočekivanim plasmanima. Svaliti svu krivicu samo na njega bilo bi nepravedno, ali i on mora podnijeti svoj teret odgovornosti.

Treba podnijeti odgovornost

Ne može on, prije utakmice protiv Danske, a nakon što nas je Egipat u prvome kolu tako unakazio, reći da je ocjena za njegovu momčad na natjecanju – čista sedmica. Ako se ocjene daju od 1 do deset.

Da se razumijemo, nevjerojatan poraz protiv Egipta determinirao je cjelokupan nastup naše reprezentacije na svjetskoj smotri. Uzalud se tješimo sjajnim nastupom protiv moćne Danske, ma čak su nas i osakatili suci, dobro nam nisu kirurški rezali i ruke i noge, takva je to bila utakmica. Da se protiv Egipta nije izgubilo s tolikom razlikom, nešto bi se dalo izvući. Vaditi se protiv Danske bilo je teško, a i da smo dobili tu utakmicu opet bi bilo teško doći do četvrtfinala. Tako je dubiozan bio taj krah protiv Egipta.

Foto: Ante Cizmic / CROPIX

Jasno, bili smo u izgubljenoj situaciji od samog početka. Ako je išta potrebno na jednom turniru, bilo to prvenstvo Europe ili svijeta, ili olimpijski turnir – bitan je ujednačen nastup. Ne možete izgubiti ni protiv najboljih reprezentacija s desetak golova minusa. Jednostavno, ne smijete.

Sad, je li Horvat loše pripremio tu uvodnu utakmicu, nikad nećemo znati. Ako je tu utakmicu loše pripremio onda je dvoboj protiv Danske odlično predvidio. Bit će da je riječ i o nedostacima naših, nekih, igrača. Pregršt puta smo spomenuli da je živo čudo kako sklepamo konkurentnu reprezentaciju s tako malo bazom.




Iz lige u kojoj su dobra, ako, dva kluba. U redu, naši rukometaši zarana odlaze u jake inozemne klubove, tu napreduju, sazrijevaju, postaju znameniti. No, nedostaje konkurencije, one prave, istinske. Mnogi se osjećaju i sigurni u nacionalnoj vrsti.

U tom kolopletu odnosa, a umiješani su i naši nekadašnji rukometaši koji bi se isto vidjeli na mjestu izbornika, kao da se izgubio natjecateljski duh. Naravno, kada su zaredali loši rezultati reprezentacije sav krug oko momčadi, izbornika, Saveza zapljusnule su kritike.

I sada imamo očajnu situaciju. Daleko smo od vrha, znamo odigrati blistavu partiju, kao i groznu, ni sami ne znamo gdje kvalitativno pripadamo. Čekat ćemo kvalifikacije za Olimpijske igre, jamstva uspjeha tu nema. Još jedan neodlazak na Igre doslovce će dovesti rukomet na put košarke. I tu leži najveći strah. Naime, toliko je egzaktan taj strah, ta spoznaja kako nam se stropoštala košarka. A u košarci smo bili svjetski vrh baš kao što smo bili i u rukometu.




Foto: Ante Cizmic / CROPIX

Ipak, ipak, rukomet, napose reprezentativni, još ima šansu da se izvuče. Košarka je sve šanse propustila. Iz prozaičnog razloga, košarka je izgubila kult reprezentacije. U rukometu se taj kult još nekako štiti, ali za zadržati ga neophodan je jedan veliki uspjeh. Gajili smo nadu da će na ovome svjetskom prvenstvu Hrvatska konačno zablistati, a pad je bio tako nagao i neočekivan da nas je sve primio bijes.

A razlog za pravi bijes bio je tek nakon sjajno odigrane utakmice protiv Danske. Samo zbog saznanja da se moglo, da se može, da tu ima kvalitete. Zaista je teško shvatiti da se protiv nekog jakog suparnika može najprije odigrati tako bijedno, a onda tako savršeno. A takva je bila naša Hrvatska bila na ovoj smotri.

I dakle, što dalje? U rukometu, hrvatskom, ruku na srce, nema velikog novca. Klubovi su na rubu egzistencije, a PPD Zagreb koji je nekad bio europska snaga danas je samo prolaznik i statist u Ligi prvaka. Jest, pokupuje taj klub najbolje igrače po Hrvatskoj iz ostalih klubova, no ti klubovi tada slabe, a “zagrebaši” su svake sezone prvaci i to je svima i dosadno i neatraktivno.

O rukometu se brinemo samo iza svake Nove godine, u to siječnju, hinimo da sve znamo, ljutimo se kad nismo najbolji. A uopće nismo svjesni da nam rukomet proživljava egzistencijalnu krizu. Istinsku, duboku…

Kada nam rukomet prestane biti samo događaj u siječnju, kada i ako procvatu nekadašnje manufakture proizvodnje igrače u Metkoviću, Splitu, Zadru, Umagu, svejedno gdje, kada nas počne zanimati domaće prvenstvo, kada budemo upućeni u neke druge detalje, a ne samo da nam je samo interesantno veliko natjecanje – tada će se otvoriti put oporavka u ovome sportu. A to, priznajte, nije lako za očekivati.

Uostalom, zapitajmo se svi skupa, kada smo bili na nekoj rukometnoj utakmici našeg domaćeg prvenstva?

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.