fbpx
Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL/Ilustracija

ODVRATNO JE BILO SLUŠATI POZIVANJE NA UBOJSTVO! Bivši Vatreni to nije zaslužio, ali u ovome je jako pogriješio!

Autor: Andrija Kačić Karlin

Papir sve trpi, televizijska slika također. Da o webu, internetskom prostoru ne govorimo. Nije bilo nimalo ugodno nakon prvenstvene utakmice Osijeka i Hajduka (1-1) slušati blic intervju s trenerom domaćina Nenadom Bjelicom, a zvučna kulisa kao pozadina nudila je našim ušima prijetnje smrću zbog navodne nacionalnosti čovjeka kojeg je televizijski reporter intervjuirao. Taj čovjek jest trener Osijeka, Nenad Bjelica.

I situacija je izmakla kontroli i voditelju i snimatelju i upravi televizije koja je imala prijenos utakmice, kao i prijenos izjava trenera nakon iste.

Nenad Bjelica, temperamentan kakav jest i brz na jeziku nije se dao smesti, čuo je što mu se dobacuje i ekspresno je odgovorio. Pritom, moramo znati i da je odgovarao u afektu, zdvojan nakon onoga što je čuo. A nije ni trebao. Ne, nije greška što je odgovorio, ni slučajno. Greška je, ako je tako možemo nazvati, što je uopće odgovarao na uvrede, pa i prijetnju ubojstvom.

Ne pridavati pažnju!

U mnogim zemljama zapadne demokracije, pa i „ligama petice, kako ih volimo zvati, postoji kodeks za medije kada je riječ o huliganskim događanjima na i oko stadiona.

Jednostavan je, ne pridaje im se pažnja. Pa tako nećete vidjeti u direktnom prijenosu tučnjavu na tribinama, kamera neće snimati huligana kako utrčava na teren, a ton će se stišati ako je riječ o prijetnjama, rasističkom ili bilo kojem diskriminatorskom vrijeđanju. Ovaj događaj u Osijeku bio je zoran primjer kada bi se takav kodeks morao koristiti.

Foto: Milan Sabic/PIXSELL

I naše društvo bi moglo razmisliti o tom kodeksu, davanje pozornosti takvim ekscesima izgleda, tvrde sociolozi i mnogi drugi, daje elana i ostalima da se tako ponašaju. Opet, neki će reći da se ne smiju sklapati oči pred problemom. I tko bi tu bio pametan.

„Bjelica, Srbine, čakija ti ne gine”, pogrdno je i degutantno skandiranje, takve pokliče nitko ne smije i ne može opravdati. Bjelica je s reporterom, zbunjenim također, kratko porazgovarao o zvukovima iz a svojih leđa:

„Jeste li ovo čuli? Hoćete li ovo notirati”, a potom dodao:




„A da znate, ja sam pola Hrvat, pola Crnogorac”!

Ponajprije, u cijeloj priči uopće nije bitno tko je, što je, otkuda je i zašto je? Bjelica se zacijelo nije ni namjeravao pravdati što je po nacionalnosti, pa će neki reći da je možda nespretno reagirao. Nije, reagirao je impulzivno, nesretan što to uopće sve to mora slušati.

Nenad Bjelica je bivši hrvatski reprezentativac, kojeg je porijekla i vjere posve je irelevantno, zna kako se osjeća i u kojem društvu živi i čime mu pridonosi.

Ono što je gore iz tih odvratnih pokliča jest činjenica da su takvi glasovi doslovce – poziv na ubojstvo. Kakva čakija, u prijevodu nož, kakvo smaknuće? Znaju li ljudi što uopće viču?




Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

U tom navijačkom svijetu mi smo u posebnoj situaciji. Stotinu antropologa ne može odgonetnuti otkuda tako učestalo glasovno verbalno iživljavanje na našim tribinama. Od uvreda i poziva na linč, do uzvikivanja političkih parola i slogana. Koje neki podržavaju, drugi ne, ali uvijek ispadne politički problem.

A istina je samo jedna, jedna jedina.

Povijest klicanja na tribinama u nas je i povijest zabranjenih pokliča, taj problem tribina nije od jučer, traje još od bivše države, kada se nije smjelo vikati „Sretan Božić” vikalo se baš to. Kada se nije smjelo vikati „Za dom spremni”, opet se viče samo to. Kada se nije smjelo vikati protiv Tuđmana, zbog nevraćanja imena Dinamo, vikalo se baš „Dinamo, Dinamo”.

Pa je onima koji traže da budu primjećeni zgodno i pozivanje na ubojstvo nekakvog trenera koji je, kao, Srbin. Nevjerojatno koliko i odvratno.

Jednostavno, mnogi na tribinama misle da mogu vikati što ih je volja i da im nitko ne može ništa. Je li to baš tako? U vremenima suvremene digitalne tehnologije te se stvari lako rješe. Ima li volje za to?

I inače, naše nogometne okolnosti koje graniče s košmarom nude nakon svega i nove opasnosti. U zemlji podijeljenoj po svim mogućim linijama, političkim, svjetonazorskim, vjerskim, sportskim svako javno okupljanje nosi određene najprije neugode, potom i opasnosti. Uzvike koji traže smaknuće, uvrede od kojih srce staje, parole kojima nije mjesto u javnom prostoru, što sve ne?

I ne možemo se s takvim zvučnim kulisama osjećati dobro. Na kraju kazne snose i ispaštaju samo klubovi čiji su to navijači činili, navijači ostaju neokrznuti i motivirani da iznova učine isto. Model kažnjavanja takvih ispada je očigledno loš, neprimjeren i beskoristan. A za stadion bi morala vrijediti ista mjerila kao i z aulicu ili stambeni prostor. Poziv na ubojstvo? Zna se kakose sankcionira!

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.