fbpx
Foto: Paun Paunovic / CROPIX/Ilustracija

ODLAZAK U BEOGRAD BILA JE NOĆNA MORA ZA HRVATE: Mnogi su se vraćali razbijenih glava, pretučeni i poniženi…

Autor: Andrija Kačić Karlin

Utakmice hrvatskih i srpskih nogometnih klubova tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina polako su se ali i sigurno pretvarale u „tribinu naroda“. Nakon masovnog političkog pokreta u Hrvatskoj pod nazivom „hrvatsko proljeće“ 1971. godine navijači su prigrlili svoje klubove, napose Dinamo i Hajduk, i od njih očekivali da barem u nogometnom prvenstvu imaju ravnopravan tretman s „braćom iz susjedne republike“

Dinamo, kao jedan od klubova kojeg su navijači doslovce poistovjećivali s hrvatstvom, odigrao je bezbrojne legendarne utakmice u Beogradu i Zagrebu, svaki puta kada bi izašao pobjednik, cijeli Zagreb i velik dio Hrvatske veselo je mahao hrvatskim trobojnicama. Istina, onim hrvatskim trobojnicama koje su u sredini na bijeloj podlozi imale crvenu petokraku. No, bila su takva vremena, ljudi su i s tim zastavama iskazivali svoju klupsku, ali time i nacionalnu opredijeljenost.

S druge strane, i Hajdukovi su se navijači bez ikakvog krzmanja opredijelili za hrvatsku ideju, iako im ponekad klupska uprava u tim namjerama nije išla nimalo na ruku. Početkom sedamdesetih godina splitski su drukeri uz petokraku u Hajdukovom grbu na zastavama stavljali i hrvatski grb. Nakon sloma „hrvatskog proljeća“ donesen je dekret kojim su takve zastave jednostavno – zabranjene. Navijači su ih vrijedno sačuvali i opet ih počeli iznositi sredinom osamdesetih godina kada su mnogi na tu zabranu već i zaboravili. Novine su bile pune napisa o „skrnavljenju socijalističkih obilježja“.


Hajduk i Dinamo ‘ujedinjeni’ u sedamdesetima

Navijači Crvene zvezde i Partizana bili su kudikamo ratobornije naoštreni. Kako je tih sedamdesetih i osamdesetih godina već bilo popularno putovati u navijačkim vlakovima po Jugoslaviji, tako su i vjerni pristalice Dinama i Hajduka koristili svaku priliku da se malo pokažu u Beogradu i „Srbima dignu tlak“. Međutim, odlazak u Beograd bila je prava avantura za hrvatske navijače, mnogi su se vraćali u Zagreb i Split, naravno i u ostala mjesta u Hrvatskoj, s razbijenim glavama, ranama od uboda, pretučeni, poniženi.

Kako je vrijeme odmicalo, tako je hrvatski navijački pokret bio sve brojniji, nisu bile rijetkost utakmice u Beogradu na koje bi doputovalo i po desetak tisuća hrvatskih navijača, kako bi pomogli svom Dinamu ili Hajduku. Štoviše, navijači ovih klubova su se međusobno pomagali, tako bi na neku utakmicu Dinama u Beogradu krenulo i po nekoliko stotina Splićana. Na bitan dvoboj Hajduka u istom gradu krenulo bi, pak, pravo mnoštvo Zagrepčana.

Od tih dana i egzistira pjesma koju su danas naši navijači izgleda zaboravili: „Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska, njima se ponosi cijela Hrvatska“. U Beogradu su se pjevale pjesme „Mene moja naučila mati, Dinamovac viče živjeli Hrvati“ ili „ O Hajduče, poginut ću za te, kao Stjepan Radić za Hrvate“.

A navijači hit je bila pjesma: “Savka – Tripalo, Hajduk – Dinamo”!

U takvom su se, eto okružju i ugođaju i igrale utakmice hrvatskih i srpskih klubova u posljednjih dvadesetak godina druge Jugoslavije. Nema nikakve sumnje da su dvoboji hrvatskih i srpskih klubova u tadašnjoj jugoslavenskoj ligi bili „ogledalo društvenog stanja“ nakon kojeg su nerijetko zasjedale sve organizacije Saveza komunista, od najnižih pa do Centralnog komiteta kako bi se stalo na kraj „društvenim devijacijama i rušenju socijalističkog poretka“. U svakom slučaju, najčešće bi deblji kraj pripao Hrvatima, koji su zbog ponašanja na stadionu bili zatvarani i osuđivani.




Ta 1971. godina, poznata kao godina hrvatskog masovnog političkog pokreta, donijela je Hajduku naslov prvaka nakon 16 godina (posljednji naslov 1955). Slavlje u Splitu trajalo je nekoliko dana i noći. Hajduk je osigurao prvenstvo utakmicom u pretposljednjem kolu u Beogradu kada je svladao Partizan 4:3 i tako se konačno riješio drugoplasiranog sarajevskog Željezničara. Dva pogotka za tadašnji veoma jaki Hajduk dao je najbolji strijelac lige Pero Nadoveza, po jedan su nadodali Hlevnjak i Pavlica. Splićani su igrali u sastavu: Vukčević, Džoni, Buljan, Hlevnjak, Holcer, Boljat, Bošković, (Lemešić), Jovanić (Gluić), Nadoveza, Jerković i Pavlica.

Priča ide ovako, nakon punih 16 godina i crnih po Hajduk šesdesetih godina kada se Hajduk spašavao od ispadanja došla je sezona 70/71.
Hajduku su u zadnja dva kola trebala dva boda (tada se za pobjedu dobivalo dva boda) da postane prvak. U predzadnjem kolu na stadionu JNA Partizan je nakon prvih 45 minuta vodio s 3-0 i sve je vodilo ka potopu i da se odluka o prvaku odluči na Starom placu protiv Olimpije. Koja je bila poprilično jaka. Međutim u drugih 45 minuta kao da je iz tunela izašao neki drugi Hajduk…

Pero Nadoveza postiže dva gola, gol postiže i Bošković. Igrala se 85. minuta i Jurica Jerković postiže gol, ali ga sudac zbog navodnog igranja rukom poništava. Ipak Hajduk u 88. minuti preko Ike Buljana dolazi do pobjede od 4-3. i naslova prvaka.




Šampione je na rivi na koju su došli gliserom iz Resnika uz benkalke i pjesmu dočekalo sto tisuća ljudi.

Kasnije je počela i era Hajduka. Da, najboljeg u svojoj povijesti. Tih sljedećih desetak godina Hajduk je osvojio u tadašnjim domaćim okvirima silne trofeje, a u nekoliko navrata malo je nedostajalo da se splitska momčad popne i na krov Europe. U nekoliko izvrsnih europskih putovanja Hajduka bi uvijek nastradao i bio eliminiran spletom nevjerojatno nesretnih okolnosti. A tadašnji Hajduk imao je snagu i kvalitetu za biti europskim prvakom.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.