Od ove hrvatske junačine odbijali su se kao od stijene: U Beogradu je zablistao, to se nikad neće zaboraviti

Bio je impresivan branič. Počeo je kao vratar, a završio kao trener ili, kako su govorili stari Splićani, stariji Franin brat. Da, stariji je brat Frane Matošića, također velike Hajdukove i hrvatske nogometne legende. I Jozo je tema našeg feljtona o hrvatskim sportskim ikonama…

Jozo Matošić rodio se u Splitu 27. siječnja 1913. godine. Za Hajduk je od 1931. do 1946. godine odigrao 471 utakmicu i postigao 53 zgoditka osvojivši prvenstvo Banovine Hrvatske u sezoni 1940./41. i prvenstvo Narodne Republike | Federalne Države Hrvatske 1945. i 1946. godine. Kao nogometaš Hajduka nosio je dres jugoslavenske reprezentacije, je od 1934. do 1940. godine 24 puta.

Debitirao je u Beogradu 1, travnja 1934. godine u prijateljskoj utakmici proti, Bugarske (2:3), a od reprezentativnog dresa se oprostio također u Beogradu 22. rujna 1940. godine u utakmici protiv Rumunjske za Dunavski kup (1:2).

Na kupovima Balkana 1934. godine u Grčkoj i 1935. godine u Bugarskoj osvojio je zlatne medalje.

‘Odbijaju se kao od stijene’

Započevši karijeru 1931. godine kao vratar s bijelima odlazi na turneju po Južnoj Americi kao rezerva prvom Vrataru Bartulu Čuliću, Na turneji se legendarnom barba Luki Kaliterni nametnuo kao lijevi branič. Nekadašnji izbornik i bivši nogometaš Bane Sekulić o njegovoj igri na Balkanskom kupu 1934. godine rekao je:

“To je junačina od koga se protivnički igrači odbijaju kao od stijene. Junak koji svuda stigne i sve prestigne. Čelični Jozo, naš najbolji bek na balkanijadi i stup naše obrane”.

Jozin suigrač Anđelko Marušić nadopunivši portret najbolje ga je oslikao kao nogometaša:

“Suvereno vlada prostorom, ulijeće u gužve u šesnaestercu i visoko uzdignutim prsima odnosi loptu, a onda volejom dugačko, dugačko, proigra krilo”.

U reprezentativnoj karijeri jednom je u Istanbulu 1936. godine stao među vratnice kako bi zamijenio ozlijeđenog Vratara Spasića. Iz tog razdoblja pamti se pobjeda u Beogradu protiv reprezentacije Brazila 8:4. Kakav nevjerojatan rezultat.

Predvodio je kao kapetan momčadi bijele u važnim trenucima: na Visu kad je obnovljen Hajduk na Svetoga Duju 1944. godine, u prvoj poslijeratnoj utakmici protiv engleskog Queens Regimenta, u utakmici u Bariju u rujnu iste godine pred 50 tisuća gledatelja protiv reprezentacije britanske vojske. Ta utakmica poslije je proglašena najvećim ratnim sportskim spektaklom. Bilo je 2:7, međutim, rezultat je nebitan.

Među vratnice ponovno se vratio 1946. godine. Silom prilika bio je vratar na četiri utakmice, a na jednoj je obranio i jedanaesterac.

Na vratima je bio u prvoj poslijeratnoj utakmici protiv Dinama u Zagrebu. Čim je utakmica počela, Dinamov uvijek opasni vođa napada Franjo Wolf opalio je kao iz topa, a Jozo bekovskim volejem odbio loptu od svoje mreže. Brat Frane mu je uzviknuo:
“Ajme, ča činiš? Danas si vratar, a ne bek”.

Matošić se poslije prisjećao kako je nakon pobjede Tekstilca u Varaždinu 3:0 bacio vratarski dres k vragu i oprostio se od vratnica

Po završetku igračke karijere u Hajduku od kolovoza 1946. do kolovoza 1947. godine trener je i igrač u Kvarneru iz Rijeke. U Hajduk se vraća krajem iste godine i uključuje u rad klupskog vodstva kao referent za juniore.

Trener Hajduka postaje 1951. godine kad se povukao barba Luka Kaliterna. Sljedeće 1952. godine osvaja naslov prvaka Jugoslavije. Na dužnosti trenera ostaje do 1954. godine. Neko vrijeme obnaša dužnost glavnog tajnika kluba

Preselio se u Dubrovnik 1954. godine i postaje trener GOŠK-a. U Dubrovniku završava svoj životni put.

Preminuo je 28. veljače 1999. godine u 86. godini života. Sahranjen je na dubrovačkom groblju Svetoga Mihaela okružen brojnim prijateljima i znancima koji su mu došli odati zahvalnost za sve što je dao Hajduku, GOŠK-u i nogometu u cijelosti.