fbpx
Screenshot

OD BOCE SE NIJE ODVAJAO, ALI POTEZIMA JE LJUDE OSVAJAO! Ovaj jugoslavenski as znao je spavati u birtijama, a jedna stvar se itekako pamti

Autor: Andrija Kačić Karlin

Postoje ljudi koje svi vole, ponekad ih zovemo boemima, ili čudacima. No, svojim ponašanjem koje odudara od nametnutog konformizma osvajaju srca ljudi. Iako su okruženi velikom ljubavlju ponekad se čini kao da najmanje vole sebe. Nije sport, kao dio društva, iznimka kada govorimo o boemima, čudacima, jedinstvenim osobnostima…

Ovo je priča o sportašu, nogometašu, kojeg je slavio i Beograd i Zagreb. i klubovi, Partizan i Dinamo. Pa, kakav je to čovjek morao biti koji je dva ne samo sportsko suprotstavljena grada oduševljavao? Poseban, dakako. Da, Zoran Dimitrijević-Čava bio je posebno obljubljen. Samo zato jer je bio sve samo ne konformist.

Nije tajna da je volio popiti, probdjeti noć po lokalima, lomiti živce trenerima i suiračima, jer nikad nisu znali u kakvom će se stanju ukazati. Opet, toliko je bio drag da ga nitko nije mogao zamrziti, jer mu je srce bilo veće od bivše autoceste koje su spajale dva najveća grada u bivšoj državi.

‘Zar mladost da izgubim zbog lopte?’

Često se ističe njegova izjava koja je obilježila njegov život:
”Zar zbog nogometa da izgubim mladost„?

Ali, on je igrao nogomet na poseban način. Sjajni dribleri uvijek su bili ugrožena manjina u nogometu. U postotku jako malo nogometaša ima dribling koji čuvare izbacuje iz ravnoteže, a Zoran Dimitrijević je bio baš takav tip igrača. Samo je šteta što bi izvan terena i sam sebe izdriblao, izbacio iz ravnoteže.

Rođen u Beogradu , Dimitrijević je počeo u Partizanu, a za prvu momčad debitirao 1981. godine, protiv Veleža. Bila je to rapsodija. Odmah je postao ljubimac navijača. Proveo je četiri sezone u seniorskoj momčadi, osvojivši jedan naslov prvaka Jugoslavije.

No, krenule su priče, mahom isitnite. Volio se veseliti, bio je omiljen u beogradskim društvima, popilo se. Uvijek se popilo previše. U upravi Partizana su ludili, ali Čava je bio nezadrživ. Naravno, i natjecateljska forma morala je posustajati. Nijedna uprava na svijetu nije voljela imati u klubu alkoholičara. Kada su ga tako počeli nazivati znalo se da će uskoro otići…




Nakon što je 1985. napustio Partizan, Dimitrijević se preselio u SAD i nakratko igrao mali nogomet s Kansas City Cometsima. Nakon toga se vratio u Jugoslaviju i nastavio igrati za subotički Spartak. I potom ga je kupio zagrebački Dinamo. Opet je debitirao protiv istog kluba, modtarskog Veleža, u 3-1 pobjeda zabio je pogodka i bio najbolji igrač „modrih„. Zagrebački novinari dali su mu ocjenu – deset.

Takav nogometni šarm zagrebačka publika cijeni. I na maksimirskim tribinama postao je ljubimac navijača. Svi su znali kakav je, kako živi, da se provodi, pije, lumpa. Nije to bilo bitno. On je s potezima osvajao ljude. Na terenu bio je simbol kreativnosti i lucidnosti.

U Dinamo je došao skupa s još jednim „boemčićom„, Harisom Škorom iz sarajevskog Željezničara. E, to je tek bio cirkus, na zagrebačkim počecima stanovali su zajedno u hotelu ”Intercontinental„ današnji je to ”Westin”. Jasno, Dinamo je plaćao troškove. Još kad im se pridružio Vlado Kasalo…
Nakon prvih mjesec dana stigao je račun u Dinamovu upravu koja ga je proslijedila treneru Ćiri Blaževiću. Koji se umalo onesvijestio kada je vidio o kojoj svoti je riječ. Dimitrijević i Škoro provodili su se do iznemoglosti u hotelu u kojem su stanovali. Ćiro je znao da je Čava spiritus movens zabave. Pozvao ga je i rekao:

”Pa, sine što ti to sve radiš, bilo bi mi jeftinije da sam kupio grofa Monte Crista”.
Nije mu se zviždalo ni kada je s Dinamo dolazio u Beograd na dvoboje protiv bivšeg kluba. To je bilo nezapamćeno. No, i u Dinamu ga je koštao raskalašeni život, forma je počela oscilirati, ali navijači ga nisu prestali voljeti. Imao je taj šarm da mu je sve unaprijed bilo oprošteno. U Dinamu se zadržao dvije godine, od 1987. do 1989. Odigrao je 37 utakmica i zabio dva gola. I to, samo to, bilo je dovoljno da ostane u najljepšem sjećanju. Unatoč svega.




Transferiran je u Francusku, igrao je za Dijon, Nantes i Valenciennes. Ništa naročito. Živio je od poteza do poteza. I Francuzi su ubrzo vidjeli da je riječ o boemu kojem je drg i sladak život, ali i nogomet, no na njegov osebujan šarmantan način kojeg treneri nisu voljeli. U nogometu je zabrnjeno biti – hedonist. A Čava je bio otac svih hedonista.

Imao je samo 30 godina kada je preživio tešku prometnu nesreću. Dva tjedna liječnici su se borili za njegov život. Nije mogao više igrati nogomet, ostao je živjeti u Francuskoj, pao je u zaborav. Samo su ga u pričama uz čašicu sjećali navijači Dinama i Partizana.

Neki su novinari pisali da se tijekom cijele karijere sustavno uništavao, da je bio „sabirni centar za ispunjenje tuđih želja„, pa da su „svi oko njega uživali a on je utapao tugu u piću„. Zato mu je i karijera bila skromnija od predispozicija i mogućnosti…

Nažalost, umro je mlad, u 45. godini u francuskom Nantesu. Oni koji ga se i danas sjećaju – sjećaju se koliko su taj dan bili tužni. Da, i Dinamovi i Partizanovi navijači. Ljudski je to…

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.