fbpx
Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

NOVI HRVATSKI IZBORNIK ZA DNEVNO: ‘Hrvatski rukomet ne umire, znam što nam treba da se vratimo na vrh’

Autor: Andrija Kačić Karlin

Hrvoje Horvat za Dnevno otvoreno pričao o budućnosti hrvatskog rukometa nakon katastrofe na Svjetskom prvenstvu

Debakl naše rukometne reprezentacije na netom završenoj svjetskoj smotri zaista nas je neugodno iznenadio, ali i uplašio za budućnost hrvatskog rukometa. Unatoč svim medaljama, uspjesima, novim generacijama, svjesni smo da se Hrvatska iz male baze ne može tako lako održavati s europskom i svjetskom kvalitetom.

Naš rukomet najveći je dobitnik otkako je neovisne Hrvatske. Uspon rukometa u popularnosti duguje se uspjesima, zlatnim olimpijskim medaljama, naslovima svjetskog prvaka, europska kruna nam zamalo stalno izmiče…

Sve ono što je rukometu uspijevalo košarka je izgubila, bojimo se nepovratno. U 30 godina naše samostalnosti.

Hrvatsko rukometno čudo, ruku na srce i u muškoj i u ženskoj konkurenciji, upravo je čudo jer je proizašlo, niklo, stvorilo se ni iz čega.

Iz jalove infrastrukture, malog broja klubova, slabih prvenstava. Doda li se, k tome, i financijska onemoćalost i ono malo klubova koji drže kakvu-takvu kvalitetu, onda je posve jasno da hrvatski rukomet drže entuzijasti. To su oni ljudi koji stvaraju mlade sportaše, sportašice, rukometaše i rukometašice.

I koji tako kvalitetno sagrađeni kao sportske veličine brzo sreću pronađu u inozemstvu, napreduju i dođu nam u reprezentaciju sjajni, spremljeni, ushićeni i ispadnu na kraju uspješni.

Realno, na utakmicama hrvatskog prvenstva, i kod muških i kod ženskih, bude samo po nekoliko desetaka ili stotinjak gledatelja, kod muških je nedodirljiv PPD Zagreb, kod žena Podravka Vegeta, a najjačima su Nexe iz Našica i Lokomotiva iz Zagreba tek pratnja.

I opet, Hrvatska je rukometna velesila, baš kao u nogometu iako nemamo niti jedan stadion, baš kao nekad u skijanju s Janicom i Ivicom, a u zemlji ne da nemamo skijališta, već smo i na snijeg zaboravili.




Entuzijazam drži hrvatski sport

Što to znači? Osim urođenog talenta znakovito je da se i u mizernim uvjetima mogu slagati takve sportske momčadi. Što potkrjepljuje tezu kako entuzijazam, a ne profesionalizam, održava hrvatski sport u svjetskom vrhu.

Takva formula se koristi godinama, u oskudici se stvori sportaš koji odlaskom u inozemstvo, onako kvalitetan i sazidan, potom rješava egzistenciju.

A opet ponavljamo, imamo i u muškoj i u ženskoj konkurenciji po jedan i pol klub. Što bi bilo da imamo po tri ili četiri? Ne smijemo ni zamisliti!




K tome, pitanje je može li se u hrvatskom rukometu stvarati plejade igrača samo kroz jedan klub koji pokupi sve što vrijedi iz cijele Hrvatske, a taj klub je prvak evo već 30 godina, realno je uništio svoju konkurenciju koja se pojavljivala u Umagu, Zadru, Metkoviću, Splitu…

Sve su to boljke našeg rukometa za kojim navijači polude samo u siječnju, kad su europske ili svjetske smotre, ili svake četiri godine na Olimpijskim igrama. Sve preostalo vrijeme rukomet kao da ne postoji.

“Zaostajemo za drugima, ali kvalitetno radimo”

Ipak, novi izbornik hrvatske vrste Hrvoje Horvat smatra da su takva razmišljanja pomalo pretenciozna. Veli nam o našim crnim mislima…

“Istina je da zaostajemo za infrastrukturom i bazom, ali zaista se u nas kvalitetno radi, mi kad stvorimo igrača on je svjetska klasa. I ova momčad koja je razočarala u Egiptu je prepuna svjetskih klasa. Samo je malo iscrpljena, umorna. Naše udarne igle sa zadnjeg Eura su bile ozlijeđene i bolesne neposredno uoči SP. Nismo uspjeli standardizirati napadačku varijantu, a bez toga mladi igrači teško mogu odigrati na jednom takvom natjecanju na visokoj razini. Situacija je bila složena jer jednostavno nemamo tako široku lepezu kao neki drugi… Drugo, falila nam je okomica u napadu, bili smo poprilično spori, a toga u današnjem rukometu nema, kada ne možeš probijati obranu protivnika, ne možeš ništa”, veli Horvat.

Ruku na srce, igra naše momčadi na svjetskoj smotri u Egiptu bila je iritantna, nerazumna i često besmislena. A forma mnogih igrača bila je daleko od njihovih mogućnosti i kapaciteta. Snaga jedne momčadi mjeri se reakcijama u kriznim situacijama. Tu je hrvatska postava bila izrazito loša. Kadgod bi zagustilo Hrvatska je reagirala ne samo panično, već i autodestruktivno. Zato nam se i pojavio strah za perspektivu našeg rukometa:

“Ma, nije sve baš crno, naprotiv. Mi još uvijek imamo širok spektar kvalitetnih igrača. Za reprezentaciju je potrebna emocija. Mi ćemo je naći. Da vam kažem, momčad diše pozitivno, svjesni su da je podbačaj bio, pa oni nisu ni tražili alibi. Oni su vrhunski profesionalci, željeli su najbolje. Dogodilo nam se ono čega smo se realno pribojavali, a to je zdravstveni karton koji je bio jako narušen. Sada nam treba, ponavljam, emocija, moramo se dobro pozabaviti s tim pitanjem uoči sljedećeg nastupa, jer ova reprezentacija živi s navijačima. Mi moramo ići na Olimpijske igre, ako ne odemo onda možemo govoriti o nekoj krizi.”

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.