fbpx
Screenshot/YouTube

U BIVŠOJ JUGI IGRALO SE ZA FIĆU, ALI O OVOME MOGU SAMO SANJATI! Danas imaju milijune u banci, no jednu stvar ne možeš kupiti

Autor: Andrija Kačić Karlin

Nogometna nostalgija je odavno dijagnosticirana bolest. Nije samo akutna, nego je i kronična. „Against modern football” (Protiv modernog nogometa) čak je i slogan tih oboljelih pacijenata. Oni tim jednostavnim, krotkim i jasnim sloganom šalju poruku što misle o današnjem nogometu. Punom pretplaćenih, silno bogatih nogometaša koji svako malo mijenjaju sredinu, nemaju odanost niti jednom klubu, sve se vrti oko zarade i reklame, navijači su tu da plaćaju nevjerojatno skupe ulaznice i kupuju suvenire.

Sve je u službi zarade. Na ovim prostorimma, Hrvatskoj ili malo šire, na podrućju bivše države, nogometna nostalgija se raširila poput pandemije.

Ajmo ovako, do prije dvadeseta-tridesetak godina, pa i više, svaki dječak znao je prvu postavu svog kluba napamet. Čak i da ga probudite u zti ujutro on bi znao izustiti prvih jedanaest, a eventualnim zamjenama.

Žal za starim nogometnim vremenima

Klubovi sa svojim momčadima imali kontinuitet, igrači su nastupali za prvu momčad po najmanje četiri, pet, osam, deset ili više godina. Postajali su legende za svoje igračke karijere. Identitet navijača s klubom bio je doslovce zavaren.

Na ovim područjima za tako nešto mnoge okolnosti su išle na ruku. U inozemstvo sportaši nisu mogli do 28. godine a pritom su morali i odslužiti vojni rok. Pa je tako Ivica Šurjak iz Hajduka za prvu momčad igrao deset godina, od 1970. do 1980. godine, Drago Vabec čak 11, od 1968. do 1979. godine. Pa si vi mislite!

Navlas isto je bilo i kod Crvene zvezde ili Partizana, te ostalih klubova, Željezničara, Sarajeva, niškog Radniićčkog, Osijeka, Rijeke…

Na derbijima je bilo 35 tisuća ljudi na Hajdukovom Starom placu ili 60 tisuća na novome Poljudu. U Zagrebu ako na derbiju nije bilo 60 tisuća ljudi to bi bila senzacija,a u Beogradu bi znali biti i sto tisuća navijača!

Nogometaši, istina, jesu živjeli kud i kamo bolje od ostalog društva, no njihove zarade su bile nekoliko desetaka puta manje manje nego danas. Ali, su uživali ugled u društvu i bili su istinske zvijezde.




Pogledajmo danas, na parkiralištima stadiona naših najvećih klubova stoje automobili igrača iz prve postave, zajedno vrijede nekoliko milijuna eura, a gleda ih nekoliko tisuća ljudi. Pa, čak i kad su ulaznice besplatan. Koji nesrazmjer i koje nelogičnosti! U momčadima je hrpa stranaca, više ih je nego domaćih igrača, identificiranje navijača s klubom jednostavno je nemoguće, ili je umjetno i hinjeno.

Mi ćemo se orijentirati na Dinamo i Hajduk. Na neke njihove utakmice i generacije…

Dinamovu šampionsku generaciju, to čuveno Dinamovo proljeće, iz 1982. godine i danas svaki suvremenik tih događaja zna napamet. Sve su to momci koji su godinama igrali u Dinamu. Vlak, Bračun, Zvezdan Cvetković, Hadžić, Zajec, Bošnjak, Boro Cvetković, Cerin, Kranjčar, Mlinarić i Deverić.




Kakvi su to bili dani.

Prošlo je skoro 40 godina od trenutka kada je Ćiro Blažević preuzeo Dinamo, u svom prvom mandatu u zagrebačkom klubu, te samo godinu i pol dana kasnije doveo modre do naslova prvaka Jugoslavije u svibnju 1982. godine. Što je bio antologijski pothvat i što je izazvalo pravu lavinu emocija u Zagrebu i u Hrvatskoj u bivšoj državi. Ćiro je u Dinamo došao sredinom prosinca 1980. godine, prvu utakmicu koju je vodio na klupi Dinama kojeg je zatekao na donjem dijelu ljestvice bila je protiv Napretka, s pobjedom 5-1. Do kraja sezone Ćiro je percipirao igrački kadar, uveo mlade domaće snage i sljedeću sezonu koju je počeo voditi bila je trijumfalna, sa specifikumom, izvrsno odigranim nastavkom prvenstva koji je dobio naziv – Dinamovo proljeće.

Sam trener Ćiro Blažević i nabrojani igrači bili su u Zagrebu i Hrvatskoj planetarne zvijezde. To vrijeme koje nam sad nalikuje na neki san zacijelo se više nikad neće ponoviti. Dnaas kad se mlad igrač u Dinamu pojavi mogu se brojati mjeseci dok ne krene prema prodaji. I to je to, to je ono što nedostaje navijačima koji svake godine gledaju neku novu momčad, neke nove klince i ljude, znajući da će svi oni brzo odlepršati. Malo bolno, zar ne?

Ili, recimo, priča o Hajduku sedamdesetih godina pod vodstvom Tomislava Ivića.

U tih nekoliko godina Hajduk je osvojio u tadašnjim domaćim okvirima silne trofeje, a u nekoliko navrata malo je nedostajalo da se splitska momčad popne i na krov Europe. U nekoliko izvrsnih europskih putovanja Hajduka bi uvijek nastradao i bio eliminiran spletom nevjerojatno nesretnih okolnosti. A tadašnji Hajduk imao je snagu i kvalitetu za biti europski prvak. Momčad su svi navijači znali napamet, naravno!

Nakon Hajdukovog naslova osvojenog 1955. godine, nastupila je dominacija beogradskih klubova Crvene zvezde i Partizana. Crvena zvezda u sezoni 1969/70 osvojio svoj treći uzastopni naslov, onda počinje sjajno desetljećem splitskog kluba u kojjem su osvojena četiri naslova prvaka Jugoslavije (1970/71, 1973/74, 1974/75 i 1978/79) i pet uzastopnih nacionalnih kupova, što je svjetski rekord (1971/72, 1972/73, 1973/74, 1975/76 i 1976/77).

Sve to uspjela je nadarena generacija od kojih je većina igrača ponikla u Hajdukovoj omladinskoj školi. Koju je najprije ustrojio, vodio, a kasnije preuzeo dječake iz te škole – veliki Tomislav Ivić. Pod njegovim vodstvom Hajduk je osvajao naslove jedan za drugim, a naslova bi bilo i više da u tadašnjoj jugoslavenskoj ligi nije bilo sudačkih lopovluka napretek.

Za te izvrsne Hajdukove rezultate zaslužan je i predsjednik kluba Tito Kirigin. On je bio prototip modernog predsjednika koji se bavio ne samo infrastrukturom i organizacijom kluba već je sudjelovao i u radu s igračima i njihovim transferima. Hajduk je 1971. godine dobio na svom Starom placu i reflektore, a u čast tog događaja u Splitu je gostovala Benfica. Bio je to prvi uspjeh predsjednika Kirigina, poslije su se uspjesi redali kao na filmskoj vrpci.

No, Hajduk je bio avangarda u Europi upravo zbog znanja i stručnosti trenera Tomislava Ivića. Koji se s Hajdukom proslavio, a potom postao jedan od najpoželjnijih europskih trenera. Ivić je u svojoj trenerskoj karijeri vodio preko 20, što klubova što reprezentacija i osvojio 16 naslova.

Neke su Hajdukove pobjede iz tog razdoblja antologijske. Na putu do osvajanja naslova 1971. godine Hajduk je na stadionu JNA u Beogradu ostvario veliku pobedu koja mu je donela četvrti naslov u Jugoslaviji, Partizan je golovima Živaljevića, Vukotića i Marića u 47. minuti poveo 3-0. Dva gola potom da je Nadoveza, Bošković donosi izjednačenje Hajduku, a Ivan Buljan dva minuta pre kraja zaključuje totalni preokret vrijedan naslova. Partizan – Hajduk 3-4.

Jedna od najvećih Hajdukovih pobjeda jest i ona iz svibnja 1976. godine, pred 60 tisuća gorljivih Partizanovih navijača Hajduk je pobijedio Partizana sa 6-1. Prije te utakmice Partizana i Hajduka koja je trebala odlučiti o prvaku tadašnje države, Ivić je najprije pred novinarima ispalio:

“Hajduk će biti prvak ako mu to dopuste”!

Dakako, Ivić je zbog te izjave bio napadnut sa svih strana, pa čak i s vrha tadašnje države, no da je njegovo pretkazanje bilo točno posvjedočilo je zadnje kolo tog prvenstva. Kada je Partizan postao prvakom golom u Ljubljani protiv Olimpije postignutim sedam minuta iza regularnog vremena, na štetu Hajduka naravno.

Partizan je tako postao prvak, a samo koji tjedan ranije Hajduk je usred Beograda, nakon dotične Ivićeve izjave “razmontirao” Partizan čak sa 6-1. Bila je to uvjerljivo najbolja partija te čuvene Hajdukove generacije sedamdesetih godina koju je stvorio Ivić.rad Split, neposredno prije izlaska igrača na teren je rekao:

Uspjehe Hajdukove momčadi ostvarivali su igrači koji su mahom ponikli u Hajdukovoj školi, ponikli u Splitu ili splitskom zaleđu. U prvu momčad su ušli tako; Ivan Katalinić, Vedran Rožić, Jurica Jerković, Mario Boljat, Luka Peruzović, Vilson Džoni, Željko Mijač, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Šime Luketin, Mićun Jovanić, Radomir Vukčević, Ivan Buljan, Slaviša Žungul koji je rođen u Požarevcu, a došao u Hajduk iz Kaštela.

Tek na tu “domaću” momčad Hajduk je doveo još vratara Rizaha Meškovića iz tuzlanske Slobode, Dragana Holcera iz niškog Radničkog, Branka Oblaka iz ljubljanske Olimpije, Borišu Đorđevića iz Bora, Boru Primorca iz mostarskog Veleža, Mišu Krstičevića iz metkovićke Neretve.

Hajdukovu momčad iz sredine sedamdesetih godina suvremenici i danas znaju izustiti napamet: Mešković, Džoni, Rožić, Peruzović, Holcer, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković i Šurjak.

I danas mlađi navijači Hajduka znaju reći:

– Ma, što se nismo rodili u to vrijeme.

Za kraj, još jedna ilustracija, o jednom Hajdukovom derbiju u Zagrebu iz 1975. godine. Ljudima koji su život malo poživjeli i koji se sjećaju događaja prije dvadesetak ili tridedsetak godina ne možete pričati više priče o derbiju Dinama i Hajduka koje gleda par tisuća ljudi…

Uistinu, nekad su Dinamo i Hajduk igrali svoje utakmice pred najmanje pedesetak tisuća gledatelja, ako ih je bilo manje zabrinula bi se cijela javnost, sociolozi, noogmetni radnici, igrači.. Danas je na tribinama Maksimira na derbiju jedva koja tisuća gledatelja.

Stoga vam poklanjamo jedan lijepi podsjetnik kako su izgledale prave derbi utakmice Dinama i Hajduka. Ispričati ćemo kratku priču o jednom derbiju iz 1975. godine, 7. rujna. Naime, bilo je to 5. kolo jugoslavenskog prvenstva, Hajduk je u prethodne dvije sezone bio prvak, dolazio je u Zagrebu Dinamu koji je prijetio.

Samo dva sat prije utakmice u Zagrebu se osjetio potres, ne ovako snažan kao u nedjelju, ali osjetljiv i izazvao je u ljudi i paniku i zabrinutost. Prema podacima iz Seizmološkog zavoda Zagreb je prodrmao kratki potres od 2,6 stupnja Mercalijeve ljestvice i osjetio se u zgradama.

Dok su kolone navijača hodale ili u vozilima išli prema Maksimiru – odjednom su ljudi iz zgrada počeli istrčavati na ulice. Govorili su da se osjetio potres…

Unatoč svega – na stadionu je nekih dva sata kasnije bilo – 60 tisuća ljudi. Koji su gledali izvanrednu utakmicu, jednu od antologijskih Dinama i Hajduka. Tih sedamdesetih godina derbiji Dinama i Hajduka u Zagrebu bili su poznati po velikom dolasku nekoliko desetaka tisuća navijača Hajduka na svaku utakmicu.

I kako je taj dvoboj nakon potresa završio? Pobijedio je Hajduk golom Džonija, neki pišu autogolom Blaškovića u 29. minuti. Pamte svjedoci i danas pogodak u vratnicu Zlatka Kranjčara u posljednjim trenucima utakmice…

Ma, ajmo još jednu pričicu, o derbiju u Zagrebu 1987. godine. Riječ je o utakmici iz prvenstva Jugoslavije u sezoni 1986/87 koja je odigrana pred gotovo šesdeset tisuća ljudi i koja je završila bez pobjednika s impresivnim omjerom – bilo je 3-3.

Srećom, zbog entuzijazma pojedinaca snimka s tog nogometnog spektakla i danas stoji na video servisima na internetu i uistinu vam ne bi smjelo biti teško vidjeti kakav je to, ponoviti ćemo, spektakularan susret bio.

Po prohladnom vremenu tribine su bile pune do vrha, Hajdukovih navijača na stadionu bilo je zacijelo – trećina. Satima prije utakmice tribine su bile pune i navijači su se nadglasavali stvarajući uvertiru utakmici koju će svi posjetitelji pamtiti za života. K tome, u prvom dijelu te sezone jugoslavenske lige Dinamo je u Splitu pobijedio Hajduka čak sa 4-0. Pa su mnogi navijači Hajduka ovu utakmicu u Zagrebu 1. ožujka 1987. godine shvatili i doživjeli kao prigodu za dostojan uzvrat.

Bio je Hajduk nadomak pobjede, no do pobjede nije stigao jer se Dinamo uspio vratiti nakon što je gubio sa 1-3. Ipak, ajmo redom u dramaturške opise ove silne utakmice u kojoj su nastupale mnoge veličine hrvatskiog nogometa, Ladić, Cvetković, Besek, Munjaković, Boban, Mlinarić, Bogdanović, Jarni, Andrijašević, Jerolimov, Deverić, Čelić, Asanović, Vulić… Sve su to bili igrači koji su godinama bili u Dinamu i Hajduku, bila je to revija zvijezda.

Dinamo je bolje krenuo u utakmicu i već nakon nekoliko minuta Zvonimir Boban oštro je i dobro tukao, no vratar Pralija je bravurozno obranio. Pritisak Dinama ipak je nešto kasnije urodio plodom, Lesjak je u dubini kaznenog prostora Splićana našao Beseka koji se sam sjurio porema Praliji i pogodio.

Sada se Hajduk riskantno otvorio, Dinamo je prijetio iz protuudara, no Hajduku se pritisak ipak brzo isplatio. S lijeve strane iz slobodnog udarca nabacio je Vulić, lopta je letjela dugo, preko svih igrača u srcu Dinamovog šesnaesterca, doletjela je ravno na nogu bivšeg Dinamovog igrača, Stjepana, sada Stipe Deverića, on se odlično snašao i zabio za 1-1. Mnogi su za ovaj pogodak krivili Dražena Ladića jer nije istrčao na ubačenu loptu. Kako bilo, izjednačujući pogodak osokolio je igrače splitske momčad da jurnu još žustrije.

I ubrzo je Hajduk poveo s 2-1. S preko 35 metara pogodak je iz slobodnog udarca postigao Zoran Vulić. Dražen Ladić, vratar Dinama nije uopće želio postaviti živi zid. Vulić je uputio rijetko viđen projektil i lopta se zabila u rašlje Dinamovog gola, a istočna tribina prepuna Hajdukovih navijača doslovce se zapalila. Prekid od baklji i dimnih bombi trajao je nekoliko minuta.

Godinama kasnije, kada su Zoran Vulić i Dražen Ladić bili u stožeru hrvatske reprezentacije dok je izbornik bio Otto Barić oni su razgovarali o tom događaju, mora se reći da je Vulić na svoj karakterističan dalmatinski humor znao podbadati Ladića zbog tog primljenog gola. Pričao bi…

“Uopće nisam gađao, a ti uopće nisi branio”, šalio se Vulić.

Za 3-1 zabio je tada poletarac Asanović koji je napravio pravu malu predstavu ispred Dinamovog gola. Držalo se da tako uvjerljivo vodstvo stečeno u prvom poluvremenu Hajduk ne može izgubiti. Tim više jer je Hajduk izvrsno igrao i u nastavku utakmice, napadao i poodio tri vratnice. No, s druge strane Dinamo se žestoko borio i uspio s dva pogotka doći do izjednačenja.

Najprije je Munjaković lukavim udarcem proturio vrataru Praliji loptu kroz noge. Uzbuđenja su tek slijedila. Nakon jedne velike prigode Hajduka krenula je brza “kontra”, u kaznenom prostoru u prodoru je bio Mlinarić, oštrim startom oborio ga je Tipurić. Sudac Čolić iz Sarajeva dosudio je najstrožu kaznu,a realizator je bio Malbaša. Dinamov trener Ćiro Blažević inzistirao je da jedanaesterec izvodi baš Malbaša, a ne Mlinarić i Boban koji su bili određeni za tu dužnost.

Do kraja utakmice obje momčadi su jurišale na pobjedu, no golova više nije bilo. Uostalom, kao da ih nije bilo previše. Nakon što je sudac označio kraj cijeli stadion je na nogama uputio veliki i dugotrajan pljesak akterima ove velike utakmice. Koja se u vremešnih navijača i dan-danas prepričava.

I što reći nego: Da se hoće ta vremena ponovit!

 

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.