Zapravo postoji jasan razlog zašto je Hrvatska odjednom ovako loša i tko je za to kriv

Murphyjev zakon je poslovica ili epigram, a također i životna mudrost koju je osmislio američki inženjer Edward A. Murphy. Murphyjev zakon je, u svojoj suštini, opće prihvaćeno sarkastično razmišljanje koje čini niz izjava na osnovi nepogrešivih iskustvenih zaključaka o ljudskim pogreškama i pogreškama u složenim sustavima.

Dakle, Murphyjev zakon u opisuje da “ako nešto može poći naopako, poći će naopako”. Murphyjev zakon se od svog prvotnog javnog objavljivanja munjevito proširio na razna područja tehničkih i prirodnih znanosti. Ubrzo je postao dio popularne kulture, mijenjajući se i nadopunjavajući s napretkom tehnologije.

Murphyjev zakon se ponekad nadopunjuje Finagleovima zakonom, odnosno kaže se: “Ako nešto može poći na gore, krenut će još gore”. A oba ova zakona, zapravo možemo iskoristiti kako bismo opisali ono što se trenutno događa u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Kako najjednostavnije primijeniti Murphyjev zakon na reprezentaciju? Pa recimo ovako, otkako je reprezentacija osvojila broncu sve što je moglo krenuti naopako, krenulo je naopako i mnogi se usuđuju prognozirati kako bi cijela stvar mogla završiti time da se Hrvatska neće plasirati na Euro. To s Murphyjevim zakonom tako ide, a jedan od češćih primjera je recimo kada kupite novi auto i onda odmah drugi dan dobijete otkaz, i zatim slijedi čitav niz stvari koje će krenuti nagore i na kraju ćete bankrotirati.

Murphy u reprezentaciji?

Međutim, kod Murphyejava zakona veoma često nije precizirano kako je do došlo do lošeg događaja, već je nesretan događaj polazišna točka za sve sljedeće koji nastupaju. Murphyjev zakon je u suštini nepredvidiv, nemate pojma kada će stvari krenuti po zlu, i de facto ste u nemilosti. Pa ipak, kod hrvatske reprezentacije zapravo se i moglo predvidjeti da će stvari krenuti po zlu čak i prije bronce u Kataru 2022. godine, moglo se ako niste žmirili na sve indikatore koji su godinama unazad iskakali i upozoravali na potencijalnu katastrofu u nastajanju.

Hrvatsku je, sada, baš žešće udario Zakon, krenulo je loše na početku kvalifikacija za Euro 2024, a nastavilo se sada u najgore vrijeme, porazima od Turske i Walesa, izravnim konkurentima za plasman na Euro. Hrvatska sada ne ovisi više sama o sebi kada je u pitanju plasman na Euro kroz kvalifikacije, i lako može završiti treća u skupini. A onda pak ima priliku ići u dodatne kvalifikacije za Euro, ali samo zbog toga što je igrala finale Lige nacija, koje je izgubila na penale protiv Španjolske u lipnju. Što isto možete, ako želite, pripisati Murphyjevu zakonu. Dakle, Hrvatska još ima šanse kvalificirati se na Euro, ali kako je krenulo, Murphyjev zakon bi Zlatka Dalića i dečke mogao dokrajčiti.

No dobro, ako ćemo biti fer, objektivni i stvari sagledati realno, reći ćemo da je Murphyjev zakon zapravo eufemizam za cijelu situaciju. Najlakše bi bilo pripisati sve ovo što se događa reprezentaciji nečem tako apstraktnom kao što je Murphyjev zakon. Rekosmo, Zakon je nepredvidiv, ali situacija koja se događa Hrvatskoj zapravo se i mogla predvidjeti i to čak i precizno. Hrvatski narod, ljutili se vi ili ne, u svojoj naravi ima tendenciju zanemarivati probleme sve dok se oni daju zanemariti, takozvano je to “guranje pod tepih”. A reprezentacija i njezino vodstvo, nije cijepljena protiv te boljke.

Plan B ne postoji

Dalić, navijači, Savez, pojedini mediji, stručnjaci, bivši treneri, godinama su ignorirali “red flagove” koji su se svako malo pojavljivali i upozoravali da nešto ne valja. Sitnice su to, ali kad tad dođu na naplatu. Godinama su mnogi upozoravali da Dalić nema “back up” planove, da se grčevito drži jedne te iste formacije, taktike i filozofije igre, a s vremenom čak i one elitne, poput onih Pepa Guardiole ili Jurgena Kloppa, postanu providne. A gdje neće Dalićeve, koje ionako nisu bile na razini Pepovih. Hrvatska godinama pokušava igrati takozvani kontrolirani nogomet, ali nije to razina automatizma da se protivnici moraju pretrgati da bi napravili rezultat. Hrvatska je, zapravo, poznata po sporijem tempu, dugim izgradnjama napada, igri po krilima… I tako je to već godinama. Postalo je predvidivo i providno, pogotovo “slabijim” ekipama poput Turske i Walesa, koji su više fokusirani na taktiku i nemaju boljke s prilagođavanjem igre nekim igračima. U tim reprezentacijama nema velikih zvijezda i ekipa je fokusirana na timsku igru i što bolji zajednički performans, te dakako, izbornici tu vode glavnu riječ i puno ih se više pita.

Dalić u šest godina nije uspio stvoriti alternativu svojoj igri. Ne postoji čak niti uigrana drugačija formacija koju bi koristio ako ima većinski na raspolaganju igrače koji odgovaraju toj formaciji. Recimo, 3-5-2 formaciju igra velik dio hrvatskih reprezentativaca u svojim klubovima, u jednom trenutku čak je i većina tako igrala u klubovima, ali Dalić je ostao dosljedan 4-3-3, odnosno 4-2-3-1, a to je u biti isto samo što onda jednog centralnog veznog gurne na poziciju polušpice. Zašto? Uglavnom zbog stava da se velikim zvijezdama i elitnim igračima nema što nametati, već da im se svi moraju prilagoditi i da oko njih sve mora gravitirati.

Hrvatska ima problem o kojem nitko živ ne priča, a manifestirat će se već za koju godinu

Igra hrvatske reprezentacije je providna, i bolesno ovisna o performansu nekolicine igrača. Zakaže li Luka Modrić, kao što je zakazao protiv Turske i Walesa, ne igra li Ivan Perišić, ofenzivni segment igre kao da zamre, ima li Brozović loš dan, vezni red je u predraspadnom stanju. To je svakako nešto što se moglo izbjeći, ali trebalo se reagirati na vrijeme, godinama unazad. Dalić nije razvijao sustav u kojem reprezentacija može igrati bez Modrića, nije adekvatno koristio sposobnosti Andreja Kramarića, Brune Petkovića, koje je godinama igrao na pogrešnim pozicijama i davao im uloge koje im nisu odgovarale, forsirao je igru po krilima, iako Hrvatska, zapravo, ima samo jednog elitnog krilnog igrača, Ivana Perišića. Tek je silom prilika zbog umirovljenja Dejana Lovrena i Vedrana Ćorluke, bio prisiljen mijenjati obranu i modernizirati je Joškom Gvardiolom i Josipom Šutalom. No, to nije dovoljno. Oslanjao se možda previše na to da će “dečki” odraditi sve i da su dovoljno moćni da čak i na mišiće izvuku rezultat. I tako su izvukli mnoge utakmice, pa čak i one na prvenstvima. Ali to ide smo do jedne granice.

Posljedica

Godinama je forsirao igrače koji nisu bili u najboljoj formi kako bi ih revitalizirao ili im održao karijeru, najsvježiji primjer je onaj Nikole Vlašića koji je u očajnoj formi već godinama i gotovo pa nije kompatibilan s ostatkom ekipe kao i Borne Barišića koji, očito je, možda više i nije materijal za reprezentaciju. Godinama je Dalić oprezno i polako uvodio “svježu krv”, davao im manje uloge, manje minuta, ukalupljivao ih je u svoj sustav, koji im možda i nije odgovarao. Primjera je na pretek, od Lovre Majera koji igra na krilu, Petkovića koji igra “target mana”, Kramarića kao “devetke”, Pašalića i Vlašića na krilima, pa sve do stopera pa čak i krilnih igrača na bekovima… A sve zbog toga da se održi postojeći sustav i formacija, umjesto da se pokušalo razviti plan B koji bi neke od ovih igrača postavio na optimum.

Kad smo kod planova, odnosno posljedica neimanja plana B, ono što se Daliću ranije znalo događati i što je za svakog malo analitičnijeg izbornika bio jackpot, jest izostanak reakcija tijekom utakmice. Dalić zna pripremiti utakmicu, ali ga nerijetko protivnik iznenadi pristupom koji nikako ne odgovara njegovoj igri. Primjerice, Turska je odigrala malo jači presing, nije to bila nikakva senzacija i nešto neviđeno, to je nešto s čim se gotovo svi igrači susreću svaki tjedan u svojim klubovima, i rasturila Hrvatsku. Dalić nije imao plan kako se oduprijeti takvoj igri, obrana koja je stajala na 40-ak metara od Dominika Livakovića, pucala je u gotovo svakoj kontri, spor protok lopte omogućio je Turcima da napadaju loptu čak i dvojicom i veznjaci se nisu stigli snaći u tom ludilu. Ekipa nije znala kako upiti pritisak i  završilo je kako je završilo.

Protiv Turske smo gledali užasnu Hrvatsku, ali za totalnu sramotu pobrinuli ste se ‘Vi Hrvati’

U takvim situacijama, kada te nominalno inferioran protivnik gazi na terenu i moral pada, počinje se gubiti energija, izostaje motivacija i tada su nužne promjene. Katkada i drastične promjene. Međutim za tako nešto, trebate imati plan B, trebate imati ako treba svježu krv, igrače željne dokazivanja s jakim motivom dokazivanja. Dalić to nema. Možete kriviti Murphyjev zakon, reći da su svi najvažniji igrači koji bi mogli razdrmati situaciju, baš sada kada sve kreće po zlu, ozlijeđeni ili nisu na raspolaganju, ali opet, pogledate li malo pobliže, koga to točno Hrvatska ima kao alternativu za Modrića, Perišića, Kramarića, Brozovića, Kovačića, Pašalića? Gotovo pa nikoga ozbiljnijeg. A to nije nešto što možemo pripisati Murphyjevu zakonu.

Kriv je Murphy ili ipak Dalić?

Hrvatski klubovi i oni strani koji u svojim redovima imaju Hrvate, nisu polučili igrače koji bi odgovarali ovom Dalićevom sustavu i stilu igre. Mnoštvo je igrača koji igraju na centralnim pozicijama veznog reda, a tamo je gužva jer Dalić uvijek daje prednost trolistu Modrić-Kovačić-Brozović, pa tako ne dolaze u obzir igrači poput Martina Baturine, Luke Sučića. Isto tako, mladi igrači kojima treba minutaža da bi se prilagodili i dobili samopouzdanja, dobivaju premalo prilika i kada “zaribaju” kao što je bio slučaj s napadačima Beljom i Musom, postaju vrlo lako omraženi i na udaru su kritike i gura ih se van iz reprezentacije, a zapravo se ne bi trebalo kritizirati njih već onoga koji ih je u tu situaciju i gurnuo nespremne ili im nije prilagodio sustav, već je od njih tražio da se prilagode.

Dakle da rezimiramo ovaj segment. Ne može se kriviti Murphyjev zakon za to što Dalić nema alternativni sustav igre, što nema u pripremi igrače koji će uskočiti na pozicije ključnih igrača i što izostaje pravovremena reakcija. Za te je segmente on sam kriv. I ne, nije sve krenulo po zlu u listopadu 2023. godine, već znatno ranije kada se na ove stvari trebalo misliti i kada se ekipa trebala pripremati za najgori scenarij. Upozorenja je bilo podosta, samo što ih se navijači pa očito i ljudi u stožeru reprezentacije, a do njih ćemo sada doći, više ne sjećaju. Primjerice, sjećate li se utakmice sa Slovenijom s početka kvalifikacija za SP 2022.? Bila je to ona za njih povijesna utakmica kada su prvi put dobili Hrvate. A sjećate li se kako su je dobili? Na sličan način kao Turci, odigrali su reaktivno, pustili Hrvatima kontrolu i napadali slabe točke te ih samljeli na kontre. Dalić tada, kao niti sada, nije imao rješenja i Hrvatska je djelovala katastrofalno. Bilo je takvih utakmica i ranije, gdje inferioran protivnik uz malo bolju taktičku pripremu uzima mjeru Hrvatskoj. Ali nitko to nije detektirao kao “red flag”.

Koja je svrha stožera?

Nadalje, postoji još jedan segment koji baš onako jako prolazi ispod radara svih, a koji je zapravo veoma bitan. A to je stručni stožer. Kao i u svakom poslu dvije glave su pametnije od jedne. Dva para očiju vide više od jednog. Dva kuta gledanja uvijek su bolja od jednog. Dalić je nakrcao klupu reprezentacije gomilom pomoćnika, a dojma smo da od njih i nema pretjerane koristi. Vidjelo se to protiv Turske i Walesa. Dalić se držao za glavu, nervozno hodao po svom prostoru, nešto dobacivao igračima na terenu, pa malo gledao u pod, pa na semafor, pa bi se vratio na klupu i polako u nju tonuo. Čovjek je izgubio kontrolu, nije znao što će i žalosno ga je bilo gledati.

Ne znamo je li se konzultirao oko ičega s pomoćnicima, ne znamo je li mu itko od njih nešto sugerirao, je li bilo kakvih zajedničkih inputa, ali ako i jest, onda su oni bili beskorisni. Ako pak nije, onda je stručni stožer u potpunosti nepotreban i te face koje sjede tamo nisu ništa više od maskota ili kako se to popularnije kaže, ambasadora. Ne morate biti u trenerskom poslu, dovoljno je da odete na pokoju utakmicu sjednete bliže klupi, ili da porazgovarate s trenerima koji su radili u većim sredinama i sami birali stožere, da biste saznali koliko su pomoćnici važni. Koliko njihova sugestija i promatranje utakmice može biti korisna.

Ovakav stožer nema svrhe

Treneri su katkada zaslijepljeni, katkada nisu u formi, dekoncentrirani su ili zaneseni, ne vide problem iako je on očit, ne gledaju na sat, ne vide taktički propust, nemaju ideju kako nešto promijeniti, koga uvesti, koga izvesti. Tu u priču onda ulijeću pomoćnici i upravo tome i služe, primarno, sekundarno pak za trenažni proces, no to je sada nebitno. E sada, ne rade li pomoćnici na taj način, njihova uloga je beznačajna, a s druge strane ne crpi li izbornik ili trener njihovo znanje i zapažanja, nije ih trebao ni dovoditi. Dalić ih je doveo gomilu, od Ivice Olića, Dražena Ladića, pa do Marija Mandžukića, Vedrana Ćorluke, Danijela Subašića, tu je i Marijan Mrmić, te kondicijski treneri, ali oni ne ulaze u tu priču.

Prateći samo ove dvije posljednje, vrlo važne i teške utakmice, nismo zapazili da je bilo ikakvih promjena u igri Hrvatske i Dalić je opet svu krivnju preuzeo na sebe. I jest on kriv, ali nije jedini krivac. Kao što smo rekli, i izbornik ima pravo biti u lošoj formi pa čak i na duže staze, a na njegovu formu najveći utjecaj imaju ljudi koji ga okružuju, i njegovi najbliži suradnici. Ako nijednom od njih nije pala napamet ideja kako prodrmati malo ekipu, ako nisu uspjeli predočiti Daliću u čemu je problem i kako ga možda popraviti, ako nisu uvidjeli taktičke propuste koje su uvidjeli čak i prosječni gledatelji, onda ovaj stručni stožer nema svrhe. I to je također nešto što ne možemo pripisati Murphyjevu zakonu. Odnosno, nesreći.

Dalić je od njega napravio gotovo omraženog igrača, a on je trenutno jedan od najboljih u Europi

Ako ste jedan od onih Hrvata koji nesreću voli pripisivati nasumičnim događajima, kojima je uvijek netko drugi kriv, možete reći da je to sve Murphy. Možete reći da se poklopilo da je Dalić bio rastrojen, da su onda i svi uz njega imali loš dan i da su utakmicu radije zamišljeno gledali zavaljeni u klupu. Možete reći i da se poklopilo da, eto, samo Livaković, Gvardiol i Kovačić imaju kakvu takvu dobru formu od svih igrača prve postave. Možete reći da su baš sada ozljede desetkovale ekipu. Možete reći da je baš eto sada “omanula” Dalićeva taktika. Možete reći da je Dalić baš ta dva dana bio motivacijski indisponiran. Možete tako reći, ali probajte sagledati stvari i realno, bacite malo oko u povijest, ali ne samo onu blještavu, već i onu između tog brončanog i srebrnog sjaja, jer se uistinu svašta lošeg izdogađalo. Nije Hrvatska odjednom tako loša, i nije da krivac ne postoji. To je proces do kojeg se došlo jer su se sitnice i detaljčići godinama zanemarivali. A sve te zanemarene sitnice, kada se gomilaju godinama pod tepihom, postanu oveća grba. Grba na koju se možete spotaknuti i teško pasti. A za tu ste si grbu i pad, onda, sami krivi, Murphy s tim nema veze.