Vrijeme je da Dalić ode iz reprezentacije, a glavni razlog baš i nema veze s nogometom

“Ili umreš kao heroj ili živiš dovoljno dugo da postaneš negativac”. Jedan je to od najupečatljivijih citata ikada izrečenih u nekom filmu, a rekao ga je Harvey Dent sjedeći na večeri s Bruceom Wayneom i referirajući se na poimanje Batmana u društvu. Ako ste gledali Viteza tame, znat ćete da se Two-Faceovo proročanstvo i ostvarilo, Batman se na kraju žrtvovao da zaštiti upravo Dentovo naslijeđe i od heroja je naglo postao glavni negativac u Gothamu.

Sve donedavno heroj nacije, barem onog dijela koji na nogomet gleda isključivo navijački, pomalo i fanatično, a puno manje realno i analitički, bio je Zlatko Dalić. Izbornik koji je hrvatsku nogometnu reprezentaciju doveo do srebra i bronce na dva uzastopna Svjetska prvenstva ovih se dana našao na meti kritika navijača, medija i ljudi iz struke, i to, moramo biti iskreni, sasvim opravdano. Dalić je u vrlo kratkom roku u očima većine promatrača, u svega nekoliko dana, došao od toga da mu se klanja cijela nacija, do toga da se anketira ljude treba li dobiti otkaz, dovodi se u pitanje njegova stručnost, njegovi stavovi i lamentira se o tome je li vrijeme da ode.

Vrijeme je da ode

Pa je li uistinu vrijeme da ode? Bit ćemo potpuno izravni i reći da vjerojatno jest. Vrijeme je da ode, ali isključivo zbog toga što bi mu se vrlo skoro mogao dogoditi scenarij u kojem će postati negativac. Nema to sada više niti toliko veze s nogometom, već sa samim ugledom i imidžem na kojem je godinama radio. Dalić nikada nije bio vrstan taktičar, štoviše sama igra u reprezentaciji je katkada znala biti jednako loša kao i kod nekih njegovih prethodnika koji se nisu pretjerano proslavili, a još uvijek se tu i tamo povlači teza da je Hrvatska pod Antom Čačićem na prvenstvu 2016. godine igrala znatno bolji nogomet nego pod Dalićem, samo što je tada nedostajalo sreće i tu i tamo pokoja bolja odluka.

Dalić je pak donio ono što reprezentacija svih ovih godina nije imala, osim u onoj ranijoj, gradivnoj, fazi pod Slavenom Bilićem. A to je taj “obiteljski” element, element zajedništva, ta neka pozitivna priča i atmosfera koju je uspio izgraditi oko reprezentacije. Ta je atmosfera svih ovih godina djelovala kao svojevrstan repelent, kao nekakav nevidljivi štit, koji je odbijao uglavnom sve negativno što se pokušavalo u rafalima ispaliti prema reprezentaciji. A bilo je u ovih šest Dalićevih godina uistinu problematičnih situacija u kojima bi njegovi prethodnici ili samoinicijativno odlazili ili dobivali otkaze. Od 6:0 poraza, do turbulencija u kvalifikacijama, do skandala i incidenata s problematičnim igračima pa sve do gotovo pa sramotnog ispadanja s Europskog prvenstva 2020.

Dolazi kraj eri

Dalić je sve nedaće preživio prije svega jer je donio reprezentaciji povijesni uspjeh, ali itekako je to i zbog te energije koju je unio u reprezentaciju, zbog te mikroklime koju je stvorio. Međutim, tu je već više od šest godina i nekako je logično za očekivati da će kad tad doći trenutak kada će njegovoj eri doći kraj. Sve vodi ka tome. Sprema nam se još jedna smjena generacija, koju Dalić možda više i nema volje provoditi, barem tako djeluje ovako iz opservacijskog kuta. Sprema se i još jedan Euro za koji Hrvatska, kako smo imali prilike vidjeti protiv Turske i Walesa, još uvijek nije spremna, i pitanje je kako će se i hoće li se uopće kvalificirati. Ima to dosta veze s ozljedama i izostancima, ali ima i s Dalićem koji nema apsolutno nikakav pričuvni plan, rezervnu varijantu za situacije kada mu nedostaju nositelji igre iz udarne postave.

Hrvatska reprezentacija trenutno ima ogroman problem za koji su uglavnom krivi Modrić i Dalić

Taktika, formacija i filozofija igre se ne mijenjaju i Hrvatska igra vrlo providan i pročitan nogomet, a Dalić možda ima, a možda više i nema, ideja kako malo promijeniti stvari i stvoriti nešto novo. Od mlađih igrača iz prve smjene generacija, koji su trebali biti novi nositelji igre, poput Nikole Vlašića, Josipa Brekala, Lovre Majera, pa čak i Matea Kovačića, nije dobio ono što je tražio i sve je spalo na leđa igrača koji su već možda trebali biti u reprezentacijskoj mirovini, poput Luke Modrića i Ivana Perišića. Posljedično onda gledamo u potpunosti izgubljenu momčad kada netko od njih dvojice ne igra ili nije u formi, kao što je bio slučaj protiv Walesa i Turske.

Godinama izvlačio ekipu nakon poraza

Dalić je počeo i slabo pripremati utakmice i uopće se ne razaznaje plan igre, što se vrlo jasno vidjelo također iz utakmica s Turskom i Walesom, kao i većina elemenata koje smo nabrojali u prethodna dva paragrafa. Nadalje, neke igrače poput Borne Sose, Brune Petkovića ili Lovre Majera, za koje se mislilo da su gotova rješenja za kritične pozicije lijevog beka, desnog krila, polušpice ili napadača, gura na marginu i ne počinje s njima utakmice niti ih koristi na adekvatan način. Pojedince pak rauba do krajnjih granica, poput Josipa Juranovića, Josipa Gvardiola, neke pak koristi premalo ili ih uopće ne koristi, a možda bi mu donijeli upravo ono što mu nedostaje, poput recimo, Luke Sučića. Paralelno s time u ekipi i dalje drži igrače koji, realno, prema formi, kompatibilnosti i doprinisu igri, možda više ne bi trebali biti tu, pritom se referiramo na Bornu Barišića, Nikolu Vlašića pa čak i Domagoja Vidu.

Protiv Turske smo gledali užasnu Hrvatsku, ali za totalnu sramotu pobrinuli ste se ‘Vi Hrvati’

Međutim, sa svim se ovim boljkama i problemima Dalić nekako nosio svih ovih godina. Pa vazda smo pisali i pričali o tome da Dalić nekoga ignorira, da netko dobiva više šanse, a ne bi trebao, da mu je taktika zastarjela, nedjelotvorna, da sve ovisi o Modriću, da je pogriješio s ovom ili onom odlukom. Sa svim se tim Dalić nosio dobro, čak i nakon teških kikseva i debakala. Kako? Pa recimo da je nakon svakog kiksa uspio nekako uvjeriti ekipu ili ih mentalno pripremiti da sljedeću utakmicu odrade na elitnoj razini. Tako je i bilo, Dalić nikada nije vezao dva poraza i ljudi bi mu jednostavno oprostili kiks jer su bili zabljesnuti onime što je ekipa izvela u “popravnom” ispitu.

Izgubio “mojo”

E sada, taj je impuls, kako se vidjelo protiv Turske i Walesa, nestao. Nije toliki problem bio poraz protiv Turske, čak u samoj završnici kada je uveo nove igrače i stavio igrače koji su kompatibilniji u napadu to je i izgledalo dobro, ali veliki je problem bio poraz od Walesa. Ekipa je protiv Walesa izgledala još gore nego protiv Turske, a to sada znači da Dalić nije uspio dati ekipi onu injekciju samopouzdanja koju je davao ranije. A to je nešto na čemu su preživljavali godinama i to je indikator da se nešto dosta opasno zakompliciralo na relaciji izbornik – momčad. Možda je došlo do zasićenja, šest godina je uistinu puno u današnjem, modernom nogometu, možda je nastupila potpuna bezidejnost, možda Dalić više ne može pronaći način da motivira ekipu, možda mu “novi” igrači ne vjeruju kao ovi senatori kojih je sve manje, možda je izgubio svoj “mojo”.

Zapravo postoji jasan razlog zašto je Hrvatska odjednom ovako loša i tko je za to kriv

Možda si je sve sam zakuhao jer je temeljio reprezentaciju na hijerarhiji umjesto na nekoj zdravoj selekciji koja se temelji na klupskoj formi i komplementarnosti s igračima pa onda i s idejom. Umjesto da je birao igrače koji odgovaraju sustavu, da je na vrijeme uvodio neke elemente koji bi mu danas olakšali rad, poput recimo “back up” plana za situacije kada Modrić i Perišić nisu raspoloživi, da je isprobao pokoju novu taktiku ili tek promijenio formaciju i na njoj ustrajao, da je pokušao uigrati neke druge igrače i graditi na njima igru, možda danas ne bi u potpunosti ovisio o nenogometnim faktorima, odnosno samo o moralu, raspoloženju i stanju duha u momčadi.

Dalić na korak od mračnog scenarija

Dalić je na dvije ili čak jednu lošu utakmicu od toga da postane negativac. Hrvati su narod koji će te uzdići u nebesa jer si im donio uspjeh u sportu, bilo je tako i s Janicom Kostelić i s rukometašima i sa Sandrom i s brojnim našim velikim i trofejnim sportašima. Ali baš svi oni su kad tad spoznali i crnu stranu osvajanja medalje za Hrvatsku, onu mračniju stranu navijačkog tijela.

Hrvati su u stanju zakopati te već na prvom sljedećem natjecanju ako podbaciš. Pogledajte samo što se piše o rukometašima posljednjih godina, gotovo pa da su omraženi, a Lino Červar je od “najboljeg svih vremena” u nekoliko godina postao “najgora opcija”. Janica je osoba koja zaslužuje ulicu u glavnom gradu, a gotovo pa je pala u zaborav i razvlači je se po magazinima zbog nekih privatnih situacija. Sandru se proziva i omalovažava zbog toga što nije svaki put prva i, pazite, jer je cura otvorila Instagram i voli se tu i tamo fotografirati i pohvaliti modnim kombinacijama.

Jedan segment u Dalićevom poslu je potpuno besmislen, a apsolutno svi ga ignoriraju

Stvar je jasna, gotovo svi hrvatski sportaši bili su jednom heroji i opstali su dovoljno dugo u svom sportu da u očima Hrvata postanu negativci. Dalić je na korak do tog statusa i možda mu ne bi bilo loše da razmisli o svim onim ponudama iz Kine, i arapskih zemalja kojima je navodno odolijevao svih ovih godina. Dalić je nedvojbeno najveći i najtrofejniji hrvatski izbornik svih vremena i bilo bi zaista suludo da si upropasti imidž, ugled i ostavštinu, forsiranjem nečeg što, evidentno je, više ne ide. Nitko mu neće zamjeriti na tome, pogotovo ako jasno verbalizira problem i pojasni ljudima da možda više ne može izvoditi čuda s reprezentacijom i da možda ne želi prouzročiti još veću štetu, recimo, neodlaskom na Euro 2024. I da bude kristalno jasno, ne tjeramo Dalića s izborničke klupe, samo sugeriramo da bi mu se mogao dogoditi najgori mogući scenarij koji se nekom sportašu ili sportskom djelatniku može dogoditi. Da od heroja dođe do statusa negativca.