Vitezovi poštene nogometne igre: Klose, Di Canio, Fowler i očajnici poput Henryja i Maradone

Autor: Andrija Kačić-Karlin/ 7Dnevno/ 11. prosinca 2015.

Današnji sport, napose nogomet, posao je nalik gladijatorskom zanatu, fair playa je sve manje, no kada se dogodi on otopli već pomalo hladna navijačka srca. Što samo znači da sportski duh još uvijek nije nestao, unatoč okruženja milijuna unaokolo njega. Uistinu, teško je ostati priseban, pošten, dostojanstven, čist u situaciji kada ti zbog jedne stotinke sekunde, jednog gola ili koša, propadaju milijuni ili karijera. Samo oni najveći sve izdrže, ne uhvati ih oholost nakon pobjede, kao niti očaj nakon poraza, oni ne posežu za dopingom, stimulativima, oni ne varaju na terenu, oni se bore čašću i ponosom na sportskom borilištu i nadasve - poštuju suparnika. Oni su fair play junaci!

Svijet nogometa, suvremenog, ali i onoga prije, uvijek je bio obilježen potezima koji su izazivali oduševljenje i ponos, ali i gestama nakon kojih se ne bi mogla sakriti mučnina. Sportski potez, poštena igra, ili po engleski, a uvriježila se ta uzrečica u cijelom svijetu – fair play – oduvijek je bila pojava koja je impresionirala milijune pravih, istinskih pobornika sporta.

Današnji sport, napose nogomet, posao je nalik gladijatorskom zanatu, a fair playa je sve manje, no kada se dogodi on otopli već pomalo hladna navijačka srca. Što samo znači da sportski duh još uvijek nije nestao, unatoč okruženja milijuna unaokolo njega. Uistinu, teško je ostati priseban, pošten, dostojanstven, čist u situaciji kada ti zbog jedne stotinke sekunde, jednog gola ili koša propadaju milijuni ili karijera. Samo oni najveći sve izdrže, ne uhvati ih oholost nakon pobjede, kao niti očaj nakon poraza, oni ne posežu za dopingom, stimulativima, oni ne varaju na terenu, oni se bore čašću i ponosom na sportskom borilištu i nadasve – poštuju suparnika. Oni su fair play junaci!

“Postoje mnogi prvaci, ali prvak prvaka je onaj koji trenira, natječe i živi u duhu fair-playa”, kaže Jeno Kamuti, predsjednik Međunarodnog sportskog odbora za fair play.

Dirljivi primjeri koji navode na razmišljanje

U ovoj priči podsjetit ćemo se nekih nogometnih poteza, fair play ponašanja koji su postajali vijest dana i mjeseca, godine…

Često se zgražavamo nad nogometašima koji se valjaju po terenu namjeravajući usporiti igru, “ukrasti” vrijeme, srce nas boli kakvih danas ima sve prekršaja, od kojih su neki podložni doslovce i zatvorskoj kazni. Izjave sudionika nogometnih utakmica znaju biti toliko priproste, neukusne i opake da se mogu tretirati i kao verbalni delikti. Pošten pristup sportu, samom sebi i suparniku, sve se rjeđe osjeća u suvremenom nogometu.

“Fair-play je definiran kao način razmišljanja, a ne samo način ponašanja”, rekao je još davno Alex Ferguson, jedan od najvećih trenera svih vremena. I dodao: “Svi mi znamo iskočiti iz kože, učiniti neku glupost i poslije nam je žao, što znači da negdje u sebi duboko nosimo fair play. Dakle, treba se smiriti i onda napraviti pravu stvar – ili se ispričati ili dodatnim, poštenim potezom i pristupom otkloniti svoju grešku. E, to je prava poštena igra”, filozofski ali istinito otkrio je Ferguson.




U nemilosrdnoj utakmici, borbi za bodove, prestiž, milijune i slavu – milosti nema. I teško se othrvati porivu pobjede pod svaku cijenu, kršeći i varajući nepisana pravila poštene igre, fair-playa. I zato svaki iskorak na onu drugu, poštenu, stranu izaziva u nama naklonost, sreću i ponos što takvih u sportu još uopće ima. A ima ih…

Fair-play uključuje pojmove – prijateljstvo, poštovanje drugih i igranje uvijek u pravom duhu, bez obzira na posljedice. Dakle, pravi sportaš ostat će čist i pošten čak i ako mu takvo ponašanje jamči gubitak sportskog dvoboja. Mnogi na to ne mogu pristati i fair playa u današnjem sportu zacijelo ima kud i kamo manje nego prije. No, oni koji su ostali, istinski su vitezovi sportske fernese i njihova djela valja što češće izdvajati kao primjer. Uostalom, ti potezi su zalog budućnosti sporta.

Jednom je predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, pokojni Juan Antonio Samaranch istakao: “Fair-play je zajednički jezik, cement sporta koji je sposoban okupljati cijeli sportski svijet”.




Neki primjeri koje ćemo navesti su i dirljivi, te nas tjeraju na ozbiljno razmišljanje. S pitanjem – kuda je otišao sport?

Sjetimo se samo pogotka francuskog nogometnog reprezentativca Thieryja Henryja, i to rukom u presudnoj kvalifikacijskoj utakmici protiv Republike Irske. Vidljivog i iz zrakoplova. No, Henry, zbog sportskog uspjeha, slave svoje i reprezentacije koju je predstavljao i sebičnosti tako svojstvenoj današnjem čovjeku, a svjestan da je cijeli svijet vidio njegov pogodak rukom – nije priznao svoje nedjelo. Nastavio je slaviti pogodak, zajedno sa svojim suigračima, pogledavajući prema sucu. Iako je cijeli sportski svijet bio ogorčen takvim ponašanjem Henryja, niti je čelna svjetska nogometna organizacija poništila utakmicu, niti je kaznila Henryja, niti je dala satisfakciju oštećenim nogometašima Irske koji su zbog tog “zločina” propustili krunu svoje karijere, nastup na Svjetskom prvenstvu.

Ruku na srce, priča je identična i s onom Maradoninom rukom protiv Engleza. Je li možda taj pogodak Diega Armande Maradone u četvrtfinalnoj utakmici Svjetskog prvenstva u Meksiku 1986. godine i najveći sudački previd svih vremena? Maradona je postigao gol rukom podignutom iznad svoje glave, nadskočivši vratara Shiltona. Na sveopće iznenađenje, sudac je pogodak priznao, a sam Maradona je kasnije izjavio da je to bila – “Božja, a ne njegova ruka”. Kako bilo, Englezi su uzalud i na utakmici i danima kasnije prosvjedovali, ali je taj gol (p)ostao jedan od najčuvenijih svih vremena. Zaslugom suca Tunižanina Bin Nassera. No, poanta priče je u Maradoninom ponašanju koje nema veze s fair playom. On sam je u jednom televizijskom nastupu napao engleskog vratara Shiltona koji je tada bio s njime u skoku pred golom. Shilton je, naime, izjavio, da bi on priznao svoju grešku da je bio na Maradoninom mjestu.

“Što to pričaš Shiltone, nikad ti to ne bi priznao. Nikad. Nema toga tko bi to priznao u tom trenutku”, urlao je Maradona. Ali, nije bio u pravu. Jer, primjeri koje ćemo navesti, dokazju da svi sportaši nisu kao Maradona ili Henry.

Tako je robusni napadač talijanskog prvoligaša Lazija, Nijemac Miroslav Klose, oduševio svjetsku javnost u susretu protiv Napolija, priznavši sucu da je postigao gol rukom, nakon čega je pogodak – poništen. Njegovo priznanje se dogodilo kod rezultata 0-0, a na kraju je Napoli slavio 3-0. Potez drugog najboljeg strijelac u povijesti svjetskih prvenstava sa 14 golova, ipak nije i jedini takav u svijetu nogometa. Iako je bilo daleko više primjera kada su igrači prešutjeli nesportske poteze.

Svojim sportskim i poštenim potezima istaknuli su se Paulo Di Canio, Robbie Fowler, Jan Vertonghen, momčadi Ajaxa i Leicestera, Amin Motevaselzadeh, Costin Lazar…

Talijan Paolo Di Canio je bio najpoznatiji po brojnim incidentima, kontroverznom ponašanju i koketiranju s fašizmom, ali taj bivši igrač Lazia, Juventusa, Napolija, Milana, Celtica, West Hama istaknuo se i fair-play potezom koji se i danas silno poštuje. U dvoboju West Hama i Evertona 2001. godine, našao se u prilici postići gol za West Ham u trenutku kada se vratar Toffeesea, Paul Gerrard, ozlijedio prilikom istrčavanja ostavivši prazan gol. Ali, Di Canio je zaustavio igru, uhvativši loptu rukom. Cijeli stadion ustao je i nekoliko mu minuta pljeskao…

Čuveni napadač Liverpoola, Robbie Fowler, 1997. godine je u derbiju protiv Arsenala namjerno promašio jedanaesterac kojeg je sam izborio. Fowler je priznao sucu Geraldu Ashbyju da nije bilo kaznenog udarca, ali on nije želio promijeniti svoju odluku, pa je Fowler namjerno promašio udarac s bijele tačke. Nažalost po navijače Arsenala, David Seaman je odbio loptu, na koju je natrčao Jason McAteer i bez milosti zatresao mrežu.

Dobro je, fair play, ipak, još nije umro!

Bivši igrač Ajaxa u dresu Tottenham Hotspura, Jan Vertonghen, istaknuo se poštenjem 2006. godine u susretu protiv Cambuura. Vertonghen je u jednom trenutku želio vratiti gostima loptu nakon što su je oni izbacili iz igre kako bi se ukazala pomoć igraču Ajaxa, ali je to učinio vrlo nespretno zabivši gol sa 30-ak metara. Prebacio je zamišljenog vratara koji je izašao previše s gol crte. Kada je shvatio šta je uradio, rekao je suigračima da u idućem napadu puste igračima Cambuura pogodak.

Posve isti potez napravili su i igrači Leicester Cityja 2007. godine u susretu Liga kupa protiv Nottingham Foresta. Nakon što je Nottingham poveo 1-0, utakmica je prekinuta jer je igrač Leicestera, Clive Clarke, doživio srčani udar. Utakmica je nekoliko dana kasnije odigrana ponovno, a počela je tako što su igrači Leicestera pustili domaćinu da postigne gol. Zanimljivo, pogodak je postigao vratar. Leicester je na kraju izgubio 2-3 i ispao iz kup natjecanja. Clarke je preživio, ali je prekinuo nogometnu karijeru.

Malopoznati Iranac Amin Motevaselzadeh, dobio je 2010. godine međunarodnu nagradu za fair-play jer je namjerno promašio prazan suparnički gol nakon što se vratar sudario s njegovim suigračem. U tim trenucima momčad za koju je nastupao Motevaselzadeh, gubila je 1-2 i borila se za prvoligaški opstanak. Momčad je utakmicu izgubila, a na kraju je ispala iz lige zbog slabije razlike pogodaka.

Veznjak PAOK-a, Rumunj Costin Lazar, proslavio se u domovini 2009. godine kada je u susretu između njegovog Rapida i Otelula Galatija ispravio suca nakon što je ovaj dosudio kazneni udarac. Lazar je prišao sucu i priznao mu kako nije bilo jedanaesterca, nakon čega je sudac promijenio odluku. Bio je to prvi takav slučaj u povijesti rumunjskog nogometa.

U moru sebičnih i očajničkih gesta nogometaša širom svijeta, ovi primjeri svijetle kao luč u sportskoj tmini. Dobro je, fair play, ipak, još nije umro!

Autor:Andrija Kačić-Karlin/ 7Dnevno/ 11. prosinca 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.