(VIDEO) SNIMILI SMO PRIZOR KOJI ĆE RAZGALITI HRVATE! Pogledajte kako je Perišić vratio vjeru u nogomet

Autor: Andrija Kačić Karlin

Svaka dobra nogometna utakmica ima svoje junake, tragičare, svaka utakmica je nova pričam  a utakmica Hrvatske protiv Walesa bila je malo remek djelo Ivana Perišića, kao i Luke Modrića. Obojica su doslovce od umora iznešeni s terena, a navijači su im podarili najveću nagradu za jednog sportaša – dugim minutama skandirali su njihova imena, bile su to prave ovacije, poput onih u kazalištu kada gledatelji junake predstave nekoliko puta zovu na bis.

Ivanu Perišiću nikad se tako glasno, dugotrajno i žestoko nije  skandiralo, vidjeli su ljudi da je “sam” doveo Velšane ne rub provalije, potom ih i gurnuo dolje. Onaj prvi gol je njegov, primanje lopte, prodor, bijeg i zavrtanje prizemne jake lopte u sredinu natjero je Velšanina da u očaju pokuša spriječiti gol, a zabio je autogol, doveden je u mat situaciju.

Drugi gol je sam zabio, a u utakmici je imao nekoliko desetaka dodira s loptom, i to poprilično njih u obrani, sve je učinio besprijekorno, a kilometri koje je isprintao doveli su ga u jednom trenutku do ruba kolapsa…

Nakon utakmice nije imao snage ni doći u miks zonu, vidno je bio iscrpljen, na čestitke mnogih, pa i vašeg reportera nije ni odgovarao. Zavaljao se u autobus, sklopio oči, tražio trenutak od odmora, samoće, bijega.

A tridesetak metara dalje stotinjak djece, s dresovima, zastavama, papirićima, stoje onako nesretni, jer su ljubimci daleko od njih, iza rešetaka koje čuvaju zonu gdje se kreću igrači…
Vire im ručice kroz rešetke, viču “Ivane, dođi nama”, gledaju ga kao u svetost, traje to nekoliko sekundi, srce bi se slomilo i najhladnijem. A on umoran,  skoro pa usnuo u autobusu, zavaljen u fotelju.

I evo nove snage, djeca zovu!

Diže se naš Ivan Perišić, jedva hoda, bez boje u licu, kreće prema ogradi, rešetkama, djeca vrište, penju se na vrh ograde, najmlađi i plaču od sreće, a Ivan hramljući i bez riječi prolazi osiguranje. I da potpis svakom djetetu, a bilo je tu puno djece, s nekima se i fotografira, skupe si glave da se ne bi vidjele rešetke.




Scena koja se pamti, djeca oduševljena, Perišić iscrpljen, ali zahvalan.

Sjećamo se priče najboljeg engleskog nogmetaša svog doba, ako ne i svih vremena, Kevina Keegana. U svojoj autobiografi je napisao je kako je plakao danima kada ga je njegov omiljeni igrač zaobišao kada je kao dijete od njega tražio autogram.

“Nikad to nisam do kraja oplakao, zaboravio, zakleo sam se da ću, ako postanem igrač, dati autogram svakom dječaku i djevojčici. To sam i činio, uvijek! Bezbrojne sate proveo sam s djecom, potpisujući im se na zastave, papiriće, tijela. I nije mi žao”, rečenice su Keegana.




Uostalom, morate to pogledati. Bravo Ivane, jest sitnica, ali ništa veće nisi mogao napraviti nakon svega!

I to je nogomet, kad te dirne u srce!

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.