Photo: Catherine Ivill/Getty Images

SASVIM NEOBIČNA PRIČA NOVINARA DNEVNOG! ‘Ljubav ne pita. Ako propadamo, propadnimo zajedno’

Autor: Patrik Mršnik

Što sportski novinari i komentatori rade u slobodno vrijeme? Imaju li ga uopće? Imaju li ljubavni život, nešto sa strane? Vjerojatno su to neka od pitanja koja bi im “normalan” čovjek i postavio, kad bi imao priliku. Ili možda ne bi, jer mu je ionako teško dokučivo da je novinarstvo, napose sportsko – dijagnoza, kako će to reći jedna od najvrsnijih hrvatskih sportskih novinarki.

Kad nije pod dijagnozom, potpisnik ovih redova navija za četiri sportska kluba. Ako izuzmemo dva “lokal-patriotska”, a to su NK Rijeka i KK Škrljevo, te jedan koji mu po temperamentu i stilu života te ljubavi prema klupskim bojama najviše odgovara i s kojim se kroz godine sljubio (KK Baskonia), ostaje jedna ljubav. Ona koja ne poznaje granice sreće ili boli, jer bilo je svega. Od najranije mladosti, od osme godine života.

Iako ovo nije životna priča koja kandidira za nagradu za životno djelo, čisto radi diobe na “ove” i “one”, reći ću da sam se plavom bojom, bojom plemićkog i gospodskog dijela Londona zarazio 5. travnja 2000. godine. Tada su dečki na Stamford Bridgeu pobijedili Barcelonu s 3:1, a ja sam vidio nešto što si ni danas ne mogu objasniti. Možda je zapravo prava potvrda moje ljubavi stigla nakon što su u uzvratu tog četvrtfinala Lige prvaka “legli” s 5:1. Tada sam kao krezubi klinac prvi put u prvom licu množine rekao – idemo dalje. Mi. Chelsea.

Od tada do danas promijenila se filozofija kluba i način razmišljanja svih onih ljudi koji su uz njega na ovaj ili onaj način vezani. Par godina kasnije došao je gazda Roman Abramovich i donio status najtrofejnijeg kluba u zadnjih 10-15 godina. To je, eto, da se ne lažemo. Bez njega bi i dalje bili u statusu premierligaškog mediokritetstva, ali ne i klub bez povijesti. Povijest nisu samo trofeji, to su i sve one priče, svi igrači koji su bili dio kluba. Naizad, ne bi li, kako kaže Delboy, bili prvaci da nisu prodali Greavesa?

Čemu ovo sad, pita se prosječni čitatelj Dnevnog koji je eto, slučajno skrenuo na ovaj tekst? Odgovor se međutim, nameće sam po sebi. Skrene li slučajno u kladionicu, primijetit će i to da su koeficijenti na pobjedu Chelseaja sve veći, baš kao i bodovni zaostatak za toliko željenim četvrtim mjestom na ljestvici Premierlige. On donosi Ligu prvaka, on donosi novac, on donosi slavu, a sve ostalo je kazna. Počevši s Europskom ligom, koja je za klub takve veličine i reputacije nalik na pokoru.

Imali smo dakle, raznih faza. Prvo smo voljeli Josea Mourinha, pa smo ga mrzili. Pa smo ga opet voljeli, pa ga onda opet prezirali. Donio je čovjek silu pehara u vitrine, ali je iza sebe toliko puta ostavljao prah i pepeo. Bili su nam dragi i toliko puta angažirani Guus Hiddink, proklinjali smo moskovski promašaj penala Johna Terryja protiv Uniteda… A o noći u Barceloni i autor je napisao nekoliko epova. Taj 24. travnja 2012, te golove Ramiresa i Torresa kad je već sve bilo gotovo… Rekli bi navijači Hajduka – nemoš ti to razumit.

A finale s Bayernom u gostima? Što drugo očekivati nakon što Drogba u “minutu do dvanaest” onako pospremi Matin ubačaj iz kornera?




Roberto Di Matteo, Bentez, Scolari, pa i taj Conte, koliko god bio na kraju neshvaćeni erudit, sve je to bilo OK. U redu. Ide te, pa te stane, pa odeš i zalupiš vratima uz lijepu svotu na ime popudbine.

Ovo sad? Sad kad je gore spomenutom gazdi uskraćena viza za Englesku, sad kad ni ne poznaje trenere koje angažira. Kad je trener u klubu zapravo sporedna ličnost i kad je sve u rukama razularene bande koju simboliziraju preplaćeni igrači… Kad sve konce vuče žena, dotična Marina Granovskaja, vladarica iz Romanove sjene i suštinski neuspješna poslovna žena…

Sad – nije dobro. I ne može biti, jer nema reda – ni taktičkog ni moralnog, baš kao ni hijerarhijske podređenosti, pa ni tog “svetog cilja” kojem bi svi i trebali biti podređeni. Dojam je kao da se na Stamford Bridgeu svaka tri dana, koliko se u prosjeku igra, sprema kakav buvljak ili sajam autodijelova. Tako izgleda.




Žao mi je samo Maurizija Sarrija, onoga koji je na krivo mjesto u sedmom desetljeću života došao tražiti način kako da postane vrhunski, trofejni trener. Žao mi je samo rijetkih pojedinaca s terena koji se trude i ginu za boje toga kluba. Među takvima je i naš Mateo Kovačić kojemu bi bilo bolje da ode, jer je i dalje premlad da bi ga ovakva sredina kočila u razvoju.

Mi navijači? Mi ćemo se već nekako snaći. Navikli smo mi na svašta, a svašta ćemo s Fulham Roada još i doživjeti. Ljubav te ionako ne pita za ništa, voliš uvijek, voliš slijepo i iskreno, do kraja. Pa ako propadamo već, nek propadnemo zajedno.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.