Samo jedna osoba u ovom trenutku može naslijediti Dalića, a nikome se neće svidjeti tko je to

Genijalni Steve Jobs dao je svijetu vrhunsku tehnologiju i inovacije, izgradio je Apple, jednu od najuspješnijih i najmoćnijih kompanija, a čak i nakon njegove smrti 2011. godine tvrtka je nastavila rasti i jačati, te je danas vjerojatno i lider na tržištu. Kako je to moguće? Kako je moguće da kompanija na čijem je čelu bio jedan tip, poduzetnik i inovator, nastavlja još uspješnije djelovati i više od desetljeća nakon njegove smrti? Jobs je to svojevremeno sam objasnio i to u jednoj rečenici.

“Moj posao je stvoriti cijeli tim izvršnih direktora dovoljno dobrih da budu moji nasljednici, stoga ja nastojim postići baš to”, riječi su to Stevea Jobsa i on je svoju misiju ostvario jer Apple su sposobni nasljednici doveli gotovo na čelo prvog ešalona računalnih i inovacijskih tvrtki. Iako hrvatska reprezentacija nije lider na svom tržištu, odnosno, nije prvi ešalon nogometnih reprezentacija, ona je ipak tu je negdje u vrhu, barem ako gledamo prema osvojenim medaljama na posljednja dva svjetska prvenstva, ali za razliku od Jobsa u reprezentaciji nemaju baš nikakav plan ili strategiju za budućnost. Barem tako izgleda iz našeg kuta gledišta.

Postoji Dalićeva strana za koju je malo tko znao, a mogli biste ga gledati potpuno drugim očima

Neminovno je da će Zlatko Dalić otići s klupe reprezentacije. Bit ćemo toliko slobodni i predvidjeti da bi se to vrlo vjerojatno moglo dogoditi nakon Eura 2024. u Njemačkoj, jer tada bi se navodno mogao oprostiti i Luka Modrić, i možda još pokoji ključni igrač poput Ivana Perišića, Marcela Brozovića ili Andreja Kramarića. A ne plasira li se kojim slučajem na Euro, Dalić bi možda mogao napustiti izborničku poziciju i ranije. No, što će biti s reprezentacijom nakon Dalića, i nakon što momčad napusti Modrić i možda još pokoji važan igrač? To je u ovom našem slučaju jako teško predvidjeti jer reprezentacija i institucija koja o njoj brine, HNS, kao što smo nedavno pisali, nema strategiju za budućnost ili je ima pa je vrlo vješto krije i drži čvrsto stisnutu u povojima. A u to ipak nekako sumnjamo.

Bišćan je bio taj, ali…

No, ključno pitanje, pitanje koje zanima sve, i poklonike Dalića i one koji bi htjeli njegovu smjenu, a njih je nakon posljednje dvije utakmice i dva uzastopna poraza u kvalifikacijama za Euro, jest tko će to danas-sutra zamijeniti Dalića? Sve do prije malo više od pola godine sve je vodilo ka tome da će Dalića naslijediti tadašnji U21 izbornik Hrvatske, koji nije s njima radio loš posao, Igor Bišćan. Dalić ga je svojevremeno i sam proglasio nasljednikom, ali dok je ovaj još bio na klupi U21 reprezentacije, a Bišćan je u svibnju izravno odgovorio na pitanje bi li preuzeo Hrvatsku.

“Malo bi trenera na svijetu da bude u prilici preuzeti hrvatsku reprezentaciju to odbilo”, izjavio Igor Bišćan za Media Servis. Međutim, samo pola godine kasnije Bišćan je od perspektivnog trenera i budućeg izbornika došao do toga da “bježi” iz Hrvatske i da mora graditi karijeru u Al-Shababu u “perspektivnoj” Saudijskoj Arabiji. Za Bišćanov, nazovimo to, krah, kriv je velikim dijelom Dinamo. Uprava, koju je predvodio sada već bivši Dario Šimić, je rasprodala gotovo sve ključne igrače, od Josipa Šutala, do Luke Ivanušeca i Dominika Livakovića, a Bišćanu su doveli, de facto, škart-igrače iz stranih klubova. Nažalost, Bišćan nije uspio napraviti puno s bućkurišem koji su mu dali, a nije se najbolje snašao niti s medijima, te je na koncu ispao iz kvalifikacija za Ligu prvaka i tu je bio njegov kraj. Zbrisao je potom u Saudijsku Arabiju i trenutno, barem kako se čini, nije niti na mapi.

Stožer i U-treneri?

Za razliku od Jobsa, Dalić se baš i nije ogradio vrhunskim stručnjacima koji će preuzeti upravljanje “kompanijom” jednom kada on ode. Vedran Ćorluka, Mario Mandžukić, Danijel Subašić nemaju niti približno dovoljno menadžerskog iskustva, niti su, dojma smo, neki psiholozi koji će upravljati tolikim kolektivom. Što se tiče taktičkih, filozofskih i trenažnih vještina, sva trojica nemaju iskustva u tome koliko ima, recimo, Dražen Ladić ili čak i Ivica Olić, a njih dvojica, čini nam se, ipak nemaju nekih afiniteta biti izbornicima. Štoviše, Olić se čak i okušao u trenerskom poslu, nakratko u CSKA Moskvi, ako ste zaboravili, i vratio se podvijena repa u reprezentaciju. Slično je bilo i sa Ćorlukom koji je ravno 13 dana izdržao kao pomoćni trener u Lokomotivu Moskvi, koju je napustio zbog obiteljskih razloga i odmah potom je zasjeo u Dalićev stožer.

Vrijeme je da Dalić ode iz reprezentacije, a glavni razlog baš i nema veze s nogometom

Što se trenera iz omladinskih pogona reprezentacije tiče, niti tu izbor nije Bog zna kakav. Dragan Skočić muku muči s U21 vrstom, s kojom ima dva poraza, dva remija i dvije pobjede i pitanje je koliko će izdržati tamo. U20 vrstu vodi Ognjen Vukojević, koji je već bio u Dalićevu stožeru, ali u skautskoj ulozi i, realno, možda i nije kalibar za reprezentaciju i svakako, kao i većina stožera, nema nekih rezultata za sobom. Siniša Oreščanin je zanimljivo ime dokazano je vrlo dobar taktičar i sjajno radi s mladim igračima, ali opet, reference i rezultati mu ne idu u prilog. U19 izbornik je pak veliko ime, Robert Jarni, ali čovjek koji na javnoj televiziji u studijskoj analizi utakmice Hrvatske kaže da je Mario Pašalić “inače defenzivni vezni i da samo u reprezentaciji igra ovakvu ofenzivniju ulogu”, jednostavno ne smije biti izbornik.

Najbolji hrvatski treneri?

U reprezentacijskoj shemi, dakle, nema nekog izglednog kandidata, možda tek nekoga tko će upasti u ulogu “skrbnika” ako dođe do izvanredne situacije. Ali tko je dugoročno rješenje? Povele su se ankete nakon poraza od Turske i Walesa u kvalifikacijama za Euro ranije ovoga mjeseca i pitali su ljude tko bi trebao naslijediti Dalića, a u opticaju su bila razna imena. Jedno od zanimljivijih bilo je ono Igora Tudora. Nedvojbeno, popularno zvani Tušo imao je sjajne rezultate u klupskoj trenerskoj karijeri. Čuda je radio s Marseilleom, s Veronom, ostavio je dobar trag u Turskoj i u Italiji, ima vrlo jasnu nogometnu filozofiju, igra dinamičan moderan nogomet, ali ima gotovo pa brutalne metode koje igrači, navodno, jedva mogu izdržati, a često se gleda preko nišana i s Upravom kluba, što na kraju uglavnom plati otkazom.

Tudora je najbolje opisao Thierry Henry, dok je ovaj bio trener Marseillea. “Zapamtio sam što je Tudor rekao kad je govorio o razlikama između Ligue 1 i Serie A. U ovoj ligi tranzicija je puno brža, ali da bi igrao tako, moraš tako i trenirati. Volio bih prisustvovati jednom Tudorovu treningu, ali ne bih ga želio odraditi jer je intenzitet njegovih treninga jako teško implementirati”, rekao je Henry. Tudor ima i težak karakter, eksplozivan je u razgovoru s medijima i, dojma smo, preopsjednut nogometom da bi vodio nešto toliko sporovozno kao što je reprezentacija.

Jedan segment u Dalićevom poslu je potpuno besmislen, a apsolutno svi ga ignoriraju

Gotovo ista stvar je i s Ivanom Jurićem. Njegov Torino igra “heavy metal” nogomet, a također, kao i Tudor, Jurić ima rigorozne metode i treninga i rada općenito. Svakako bi bio dobar odabir, ali Jurić je, dojma smo, takozvani klupski trener i etablirao se u Italiji pa se lako može dogoditi da u doglednom razdoblju preuzme i neki veći klub Serie A, na što vjerojatno i cilja.

S Nikom Kovačem, koji se također spominje, je slična stvar kao i s Tudorom i s Jurićem, samo što je Kovač već dokazao da neke “klupske” metode rada u reprezentaciji ne prolaze i da igračima to nikako ne odgovara. Kovač je danas stariji i trenerski iskusniji, zreliji, ali dojma smo da niti on baš ne bi tako lako ostavio klupsku karijeru i da možda ne želi imati previše posla s hrvatskim medijima koji su ga svojevremeno žestoko napadali zbog loših rezultata. Na Kovača je svakako trag ostavio i huliganski napad na benzinskoj postaji 2015. godine, kada je nekolicina navijača napala Kovača i delegaciju HNS-a predvođenu Damirom Vrbanovićem.

Bilić, Kek i Tomić?

Dakle, trojica trenutno najboljih hrvatskih trenera vjerojatno nisu realna opcija, ali tko onda jest? Ima tu nekih interesantnih lica, poput Gorana Tomića koji je dobro radio u HNL-u, mlad je, ali ima iskustva, odličan je taktičar, vrlo dobar psiholog, sjajno se snalazi s mladim igračima, nikome se nije zamjerio, ali karakterno je možda preblag i što se kolokvijalno kaže, “mekan” za reprezentaciju.

Neloš odabir možda bi bio i Matjaž Kek. Iako Slovenac, Kek de facto i nije stranac u Hrvatskoj. Ostvario je čuda i ispisao povijest s Rijekom, obožava i prati Hrvatski nogomet, ovdje ima čak i nekretnine, a posjeduje sve vještine za vođenje reprezentacije. Međutim, Kek je tip koji voli potpunu kontrolu, koji je glavni u svlačionici, koji selekciju bira onako kako odgovara njegovu sustavu, što znači da možda neće uvijek igrati veće ime ili zvijezda, ako to njemu ne odgovara. Barem smo stekli takav dojam prateći njegov rad niz godina. Pitanje je i kako bi se kao, formalno ipak, stranac nosio s pritiscima hrvatskih medija, i koliko bi njegov pragmatizam i odrješitost utjecali na cjelokupnu atmosferu unutar reprezentacije i HNS-a. Isto tako, Kek je i dalje izbornik Slovenije i za sada nema nekih naznaka da planira raskid suradnje. I ne zaboravimo još da Kek ima vrlo dobar prijateljski odnos s Damirom Miškovićem dopredsjednikom HNS-a, pa vjerojatno šef Rijeke ne bi htio da se o njemu govori kao o čovjeku koji postavlja “svoje ljude”, kao što je to nekada radio Zdravko Mamić.

Neki na klupi ponovo žele vidjeti Slavena Bilića, ali čovjek sada radi u Saudijskoj Arabiji i radi vrlo dobar posao s Al-Fatehom, koji se trebao boriti za opstanak, a kako se čini mogao bi u bitku za naslov pod Bilićem. A znate i kako se još kaže da podgrijana juha nije baš najboljeg okusa.

Bjelica je taj

Ostaje nam još samo jedno ime, jedno veliko, ali podosta omraženo ime, za koje smo nekako gotovo pa sigurni da bi imalo sve kvalifikacije i kvalitete koje treba imati jedan izbornik nogometne velesile kao što je Hrvatska. Možda već naslućujete, riječ je o Nenadu Bjelici. I znamo sve, reći će mnogi da je Bjelica “grobario” nad Dinamom i Osijekom, sad na koncu i Trabzonsporom, odnosno da niti u jednom klubu nije odradio ugovor do kraja i da je odasvud odlazio prije vremena uz pozamašnu milijunsku odštetu. No, Bjelica, ako izuzmemo loše odnose koje je stvorio s upravama Osijeka, Trabzona i na početku Dinama, realno, ima sve vještine i karakteristike koje su potrebne za vođenje reprezentacije.

Hrvatska ima problem o kojem nitko živ ne priča, a manifestirat će se već za koju godinu

Prvo i najvažnije mnogima, nije stranac. Drugo, ima vrlo bogatu i uspješnu trenersku karijeru, radio je u Austriji, Italiji, Poljskoj, Hrvatskoj i na kraju Turskoj, s tim da je poseban trag ostavio upravo pred domaćom publikom. Prisjetimo se da je upravo Bjelica bio taj koji je razbio 50 godina staro prokletstvo Dinamova prezimljavanja u Europi i da je ostvario čudesan rezultat u Europa ligi. Dinamo je pod njime igrao možda i najljepši, ako ne najljepši onda svakako vrlo efikasan, nogomet, a ono čime je posebno impresionirao su velike pobjede nad tada vrlo moćnom Atalantom, koju je dobio na najimpresivniji mogući način, razbivši ih s 4:0 i to s repliciranjem njihova principa igre i njihove taktike, kao i ranije odličnim partijama i pobjedama nad Fenerom, Viktorijom i Benficom u Europa ligi.

Neloš klupski rezime

Bjelica je ujedno uz ne previše muke promarširao i kroz ligu i uzeo dva naslova prvaka Hrvatske i jedan Kup. Nakon Dinama završio je u Osijeku, koji je, htjeli oni to priznati ili ne, doista digao na puno višu razinu i zamalo se dokopao prvog mjesta u sezoni 20./21. kada je završio drugi. U završnici prvenstva u jednom trenutku imao je šah-mat poziciju, ali Dinamo je potegao, Osijek je zaredao pokoji kiks i situacija se preokrenula u korist Bjeličine bivše ekipe. No, Osijek je tada pod njim izgledao, za njihove prilike i standarde, sjajno. Kasnije je došlo, kao i u Dinamovu slučaju, do razmirica s šefovima u Osijeku, koji su očito imali mastodontske apetite, koje Bjelica nije mogao namiriti i otišao je. A iz sličnih su razloga otišli i mnogi nakon Bjelice u Osijeku.

Hrvatska reprezentacija trenutno ima ogroman problem za koji su uglavnom krivi Modrić i Dalić

U Turskoj je pak dobio otkaz nakon četiri pobjede i četiri poraza u prvenstvu, ali bilo je ponešto vatre oko njegova odlaska, kao i u prva dva slučaja. No, sve je to u suštini nevažno za našu temu. Ono što je važno jest to da Bjelica, što god mislili o njemu, ima gotovo sve kvalitete koje ga mogu činiti dobrim izbornikom. Jest da je čovjek podosta žestok u medijskim istupima, da se voli obračunati javno sa sucima, da je dosta glasan, da gestikulira da se voli posvađati i da smatra da u HNL-u postoji nekakva “korporacija” koja utječe na ishod prvenstva. Ali Bjelica kada se sve stavi na papir ima vještine koje bi podosta koristile reprezentaciji.

Ima sve što treba

Prije svega, čovjek je vrhunski menadžer, poput onih engleskog tipa i to je ono što je uistinu najvažnije za izbornika. Bjelica pazi na sve aspekte svog posla, od skautinga i praćenja nogometnih trendova i pa sve do treninga, selekcije igrača, a uz to je, koliko smo mogli vidjeti, solidan psiholog koji zna održati ekipu na optimalnoj razini na duže staze. Bjelica je okupio oko sebe vrhunski tim stručnjaka s dugogodišnjim iskustvom, a nekako se mora priznati i da ima dosta karizme. Što se druge najvažnije stavke tiče, Bjelica je, koliko se dalo vidjeti, tip koji je u stanju u vrlo kratkom roku implementirati sustav, koji ne uvježbava samo jednu formaciju, koji ne koristi samo jednu taktiku, koji voli tu i tamo “miksati” stvari i koji zna vrlo dobro pripremiti utakmicu.

Zapravo postoji jasan razlog zašto je Hrvatska odjednom ovako loša i tko je za to kriv

Bjelica je dokazao da njegove ekipe mogu igrati i napadački i defanzivno, kontraški, to jest, da njemu nije nikakav problem prepustiti posjed protivniku i stvarati pravu priliku bez lopte u nogama. Bjelica je dokazao da je vrlo pragmatičan, da može brzo reagirati, gotovo u realnom vremenu i raditi taktičke izmjene. Isto tako, prema onome što smo imali prilike vidjeti kada je napuštao klubove, pogotovo Dinamo, bilo je dosta igrača koji su se s njim opraštali čak i putem društvenih mreža, što nije praksa, a to pak znači da je imao dobre odnose s dečkima u svlačionici i to svakako nije nevažna stavka.

Krimen

E sada. Bjelica ima samo jedan krimen, a to je fakt da ga mnogi u Hrvatskoj ne vole. Zamjerio se velikom dijelu Dinamovih navijača, zamjerio se navijačima Osijeka, što je gotovo pa cijela Slavonija, njegova Slavonija, nije omiljen niti u drugim dijelovima Hrvatske, pogotovo u Rijeci jer upravo je NK Rijeku prozvao da radi za takozvanu “korporaciju”, što svakako nije najbolje sjelo tamošnjim navijačima. Što se navijača iz Dalmacije tiče pogotovo Torcide, dojma smo da njima ne valja ništa vezano za reprezentaciju, pogotovo sada kada Hajduk nema niti jednog predstavnika u nacionalnoj vrsti. Međutim, brojni su veliki izbornici bili podosta omraženi u svojim državama, poput Roberta Mancinija u Italiji i Didiera Deschampsa i Francuskoj, recimo, pa su osvajali zlata na velikim natjecanjima i to uz ne baš pretjerano atraktivan i napadački nogomet, ali imali su dosta sličnih karakteristika kao Bjelica.

Znamo, mnogima se neće svidjeti to što tvrdimo da je Bjelica, u ovom trenutku, najbolji izbor, ali alternative ili su nerealne, ili su nedostupne ili još uvijek nemaju sve potrebne odlike za izbornika treće reprezentacije svijeta. Dakako, prorokovanjem se nećemo baviti i ne možemo tvrditi da bi Bjelica ostvarivao velike rezultate, da bi pod kontrolom držao sve velike zvijezde u ekipi, da bi imao dobre odnose sa svim šefovima iz HNS-a, ali nedvojbeno je da ima gotovo sve što je potrebno za vođenje reprezentacije. I što je važnije, on bi, kako je sam jednom rekao, bio veoma ponosan na to da preuzme posao izbornika Hrvatske.