Popularni Hrvat kao maloljetnik je nosio gardistima pivo, nije se plašio srpskog bombardiranja

Priča tjedna svakako je ona o treneru Osijeka, Zoranu Zekiću. Inače, rođenom Esekeru, odraslom na Jugu II, radničkom naselju koje je bilo prva crta obrane u Domovinskom ratu.

Zarana ostavši bez oca Zoran Zekić kao dječak, mladi nogometaš koji je dobivao minutažu na kapaljku u drugoj momčadi Osijeka, morao je doslovce sam sebe prehranjivati.

Takav način odrastanja nesumnjivo je ojačao njegov karakter, pa danas osim o lijepoj igračkoj karijeri možemo pričati o istoj takvoj trenerskoj. Karijera mu uistinu nalikuje na put ptice selice, ta gdje ga nije bilo.

Odličan trener zanimljive karijere

Igrao je na poziciji napadača, a pogledajte gdje sve: Osijek, Cibalia, Otok, Sarajevo, Kamen Ingrad, Zadar, Maccabi Haifa, Dinamo, Inker, Rijeka, Istra, Segesta, Moslavina, Lučko, Maksimir…

Trenersku karijeru započeo je u Maksimiru, pa je osvanuo u moldavskom Šerifu iz Tiraspolja. Potom, četiri je godine bio u svom Osijeku, u europskoj konkurenciji uzeo i skalp čuvenog PSV Eindhovena, da bi zbog lošijih nastupa u hrvatskom prvenstvu u rodnom gradu doživio nešto najgore. Povike: „Zekiću odlazi”. Teško je to podnio.

Pa je opet lutao, prvo još jednom do Sheriffa, pa mađarskog Diosgyera, pa dvije lijepe godine u Slaven Belupu da bi u Osijek stigao nedavno, iz albanskog Partizanija. Nakon četiri godine. I odmah za početak “klepio” Hajduk usred Splita.

Navijači Osijeka odavno su zaboravili kako su ga prognali iz kluba, rodnog grada.

Za vrijeme početka rata, ima jedna anegdota, Zoran Zekić kao dijete od 16 godina živio je sam s majkom, nije htio u izbjeglištvo… Majka je bila sva izvan sebe. A Zoran je htio ostati tu blizu stadiona…

S pivama služio gardiste

No, tko je tada mislio uopće o nogometu. Postojao je u tom naselju jedan mali lokalni kafić, mali Zoran se tamo ugurao na mjesto konobara.

Postoji Dalićeva strana za koju je malo tko znao, a mogli biste ga gledati potpuno drugim očima

Priznao je kasnije kako ni kavu nije znao skukati. Gosti su mu bili redom gardisti, hrvatski vojnici koji su u predahu između borbi pili pivo. Veli da su mu leđa ojačala koliko je sanduka pive morao nositi. I tako je bilo sve dok dvije gospođe nisu došle u kafić i naručile – kapučino. Zoran Zekić konobar našao se na sto muka…

Sjećamo se njegovih riječi:

“Bio sam previše ponosan da ih pitam kako se to radi, pa sam odlučio sam nešto smiksati. Skuhao sam kavu s mlijekom, dodao malo šlaga, posuo kakaom i žene su sljedeća dva mjeseca dolazile svaki dan na moj sjajni kapučino. I ostavljale lijepu bakšiš.”

A onda se u kasno proljeće ipak nogometno aktivirao i priključio Osijekovoj školi nogometa koja je bila izmještena u Poreču…