fbpx
GNK Dinamo/Maksimir

OVO JE NAJGORA IDEJA ZA STADION IKAD! Od ovoga Dinamo mora bježati kao ‘vrag od tamjana’!

Autor: Andrija Kačić Karlin

Očito, preočito! Dinamu nema druge nego da si sam sagradi stadion. Je li to moguće u datim društvenim, političkim i inim okolnostima?
Nećemo dati odgovor, tko smo mi da ga damo? Međutim, analizirati ideju o Dinamovom samostalnom građenju stadiona je zanimljiva. Na koncu konca, možda i jedino moguća. Grad i Republika Hrvatska zorno ne pokazuju interes da Zagreb, dakle Dinamo, dobiju stadion dostojan glavnog grada, kluba koji u njemu djeluje, pa i reprezentacije.

Ideja da Dinamo sam izgradi stadion nije od jučer, naprotiv. Nju je isticao i nekdašnji predsjednik, Zdravko Mamić koji je nakon pravomoćne presude koja mu je odredila zatvor pobjegao iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Kako se u novoj gradskoj vlasti, a i hrvatska vlada šuti, ništa ne pokreće glede stadiona to je ideja sve glasnija i ima sve veću potporu među navijačima. Kojima je dozlogrdilo biti na ruini od maksimirskog stadiona…

Činjenica jest, u Zagrebu postoji više udruga i inicijativa vezanih za budućnost Dinamovog stadiona oko kojeg ima različitih nerijetko kontradiktornih stajališta bilo da je riječ o struci ili navijačima. Pitanje gradnje novog ili obnove postojećeg Dinamovog stadiona bilo je i predizborno pitanje uoči lokalnih izbora.

‘Novi stadion, ako…’

Naravno, prije izbora se obećava, a nakon izbora se uvjetuje. Navlas tako je ispalo s novim gradonačelnikom Tomaševićem. Opet se dolazi do iste teme – modela upravljanja Dinamom.

Kada ga se rijetko pita je li spreman u ime Grada podržati inicjativu da Zagreb podari Dinamu zemljište za gradnju stadiona, riječ je o parcelama na kojem je sadašnji maksimirski stadion, on spremno odgovara:
„Jasno smo govorili da mora doći do transparentnijeg poslovanja i da je grad spreman dati imovinu kako bi se srušio stari i izgradio novi stadion ako dođe do promjena”.

Promjene, promjene i opet promjene!? Uvijek ista priča. A Zagreb, grad bez stadiona, zapravo ne bi smio ničime uvjetovati rješevanje te, ruku na srce sramote. Znano je što je posrijedi u rečenicama gradonačelnika Tomaševića. U gradskoj upravi priželjkuju da se promijeni način upravljanja u Dinamu i smanji utjecaj Zdravka Mamića, pravomoćno osuđenog na šest i pol godina zatvora za izvlačenje 116 milijuna kuna iz Dinama.

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL

Tomašević nalazi, pak, dobru izliku, a poziva na strpljenje. A kod nas je poziv na strpljenje najčešće poziv na čekanje Godota. Koji, sjećamo se iz klasične literature, nikad ne dolazi. Pa, Tomašević tvrdi:
„Gledamo kakvi su modeli suradnje kluba koji je udruga građana i grada. To je problem koji traje 20 godina, ne može se očekivati da će se riješiti u nekoliko mjeseci„.
Hmmm, nešto slično je govorio i pokojni gradonačelnik Milan Bandić.

Realno, Dinamo i nije baš nemoćan da sagradi sam stadion sa svojim prihodima koji dosežu i 400 milijuna kuna godišnje. Sad, rashodi se uvijek daju napumpati, ali ako iz Dinama i njemu bliskih udruga tvrdi da se to može napraviti onda je jasno da je to i svjevrstan pritisak na Grad Zagreb.




Uz strateške partnere Dinamo bi mogao napraviti stadion, no potrebno mu je vlasništvo nad zemljom. A vlasnik je Grad Zagreb. Sad, je li Dinamo zagrebački klub ili nije, prosudimo sami…

Uz takvu suradnju do gradnje stadiona bi moglo doći, ali Zagreb bi „morao dati ruke„.

No, opet stoji pitanje troškova, Dinamu se može dati zemljište, neka gradnja i započne, a može započeti samo rušenjem starog stadiona. To odmah uvećava troškove i u jednom trenutku Dinamo se može naći pred zidom. I ne sagraditi stadion. Pritom ostati i bez ovog uništenog, ne samo potresom, nebrigom, nego i navrat-nanos dogradnjom sredinom devedesetih godina.
Problema ima na sve strane. Tko može jamčiti u uspješnost ovako teškog projekta? Dinamo i Grad zajedno? Čini nam se da svi izbjegavaju odgovor.

A najgora je pritom ideja o djelimičnom renoviranju malenog stadiona u Kranjčevićevoj, unatoč kozmetici zapuštenog, na kojem bi Dinamo ubuduće igrao svoje utakmice. Bilo bi to privremeno rješenje, što u hrvatskom političkom rječniku znači i „konačno rješenje„.
Od toga bi i Dinamo i Grad Zagreb morali bježati kao vrag od tamjana. Ta ideja nije ništa drugo doli finta kojom se želi dobiti na vremenu. Jer, nema veze što se s Dinamovim stadionom na Maksimiru izgubilo 25 godina i potrošilo, kako upućeni tvrde, 900 milijuna kuna. Za te novce su se mogla sagraditi dva nova stadiona.




Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Vratimo se sada na model upravljanja u Dinamu. Bio dobar ili ne, taj neosporni uvjet gradske vlasti, također je svojevrsna montaža, klimava skela na kojoj bi se radili pregovori. A pregovorima u ovom pitanju ne bi smjelo biti mjesta.
Zaista je žalosno da se sveukupno Zagrebu, Dinamu i reprezentaciji ne mogu omogućiti pristojni uvjeti samo za igranje, nastupanje, za utakmice. U cijeloj priči nema nevinih. Zagreb mora dobiti stadion. Da de i sutra počne graditi neće ga imati još nekoliko godina. A neće se započeti graditi očito još nekoliko godina.

Ne bi se začudili da se to dogodi – nikad, a možda ni tad! Da, možda je i to konačno rješenje.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.