Dado Čokolado

ON JE BIO JEDAN OD NAS! ‘Tko ima veći porok? Ja koji sam prokockao novac ili vi što ste prokockali svetinju?’

Autor:

Šest godina je prošlo od smrti Josipa Kužea, hrvatskog trenera koji je umro 16. lipnja 2013. godine od leukemije . Mlađi pamte Josipa Kužea kao sjajnog trenera, stariji ga se sjećaju i kao velikog igrača. Kuže je, naime, za Dinamo u devet sezona, od 1971. do 1980. odigrao 384 utakmice. Takva su to vremena bila, vremena lojalnosti i vjernosti, sigurni smo da se u sadašnjim okolnostima našeg nogometa nitko više neće skupiti toliko nastupa za jednu momčad.

Kuže je plijenio svojim ponašanjem, iako je u svom životu, a sam je to rekao, griješio u jednom poroku teško ćete o njemu čuti nelijepe priče. Od igračkih do trenerskih dana priča o Josipu Kužeu puna je komplimenata, ugodnih sjećanja, ponosnih poteza…

Dinamo sedamdesetih godina nije osvajao trofeje, no to ne znači da je bio loš. Često žrtva demoliranih odnosa u jugoslavenskom nogometu zagrebački klub uvijek je bio pri vrhu, rijetko na vrhu. Kuže je u svojim igračkim danima dijelio Dinamovu svlačionicu s mnogim legendama, Čerčekom, Huljićem, Blaškovićem, Miljkovićem, Senzenom, Lalićem, Jovičevićem, Mustedanagićem, Bonićem, Vabecom, Janjaninom, Bručićem, Zajecom, Bogdanom…

Kao trener, pak, vodio je Šukera, Bobana, Shallu, Mladenovića, Eduarda, Modrića, Čorluku, pa se shodno nabrojanog slobodni može zaključiti – Josip Kuže zaista je bio glavni nogometni akter i svjedok nogometnog vremena više od 40 godina.

Karijera je bila bogata, vodio je sydneysku Croatiu (1982.-84.), BSK iz Slavonskog Broda (1985.-86.), mladu momčad Dinama (1986.-88.), Borac iz Banje Luke (1988.-89.), zagrebački Dinamo 1989.-91., Rotweiss iz Erfurta (1991.-92.), 1. FSV Mainz 05 (1992-94), Gamba Osaka (1995.-98. i 2000.-02.), Zagreb (1998.-99.), Chemnitz (2000.), zaprešički Inter (2003.-04.) te ponovno Dinamo od srpnja 2005. kada je osvojio i naslov hrvatskog prvaka.

Bio je i izbornik Ruande od 2007. do 2009. Potom je preuzeo Albaniju koju je vodio dvije godine, da bi potom preuzeo kineski TianjinTedu.

Svojim pristojnim, džentlmenskim ponašanjem iza sebe je ostavljao brojna prijatelje, no malo-pomalo u javnost su počele curiti informacije o njegovoj sklonosti kockanju. Što je on sam kasnije i priznao. Mukotrpna borba s ovisnošću nakon što je i sam priznavao da je potrošio sve što je mukom zaradio često je korištena i da bi ga se diskreditiralo. Pa smo tako znali čuti i iz kluba u kojem je bio više od deset godina da je”riječ o poročnoj osobi sumnjivog morala i karaktera”.

Kuže bi to sve stoički otrpio, a njegova izjava da je “prokockao novac, a drugi su prokockali svetinju” postala je antologijska. Kuže je pritom još zaključio:

“I tko onda ima veći porok? Jesam li ja veći kockar ako sam izgubio novac ili neki kojimsu izgubili dječje osmijehe i veselje navijača”.

Već voljen od navijača nakon te izjave Josip Kuže postao je i obožavan. Dirljiva je bila pažnja navijača i za vrijeme dok je Josip Kuže bio u bolnici, na čijoj su ogradi postavljani transparenti, baš kao na stadionu. Transparenti podrške i želje za ozdravljenjem “jednom od nas”. Kako su mu navijači tepali. Kužeu navijači nisu zaboravili ni junačko ponašanje na travnjaku 13. svibnja 1990. godine tijekom batinanja navijača od milicije, kada je ostao na terenu kako bi štitio igrače i navijače od divljačkih nasrtaja tadašnje jugoslavenske milicije.

Svoj ugled pristojnim, korektnim i sportskim izjavama Kuže je sačuvao svoj ugled unatoč poročnim kockarskim posrtajima o kojima je znao govoriti…

“Sam sam iskusio sve teškoće zbog svog kockanja. Milijunima sam platio tu svoju fascinaciju kockom”.

U trenucima kada je znao rezimirati svoj nogometnu karijeru znao je istaći.

“Ulovila me kocka u najkreativnijem, najboljem dijelu trenerske karijere i uvjeren sam da bi postigao mnogo viš da me kocka zaobišla”.

No, životna priča Josipa Kužea ipak je bila nogomet. Kojem je podario život i u kojem je poštenim i pravičnim odnosom i prema igračima i navijačima stekao ugled kojeg je teško ne priznati. Mnogi bi željeli imati ljubav i pozornost navijača kao što je to imao Kuže. Da je to lako onda bi svi bili obožavani. Ne, nije to tako, obožavani su oni koji se bore za druge, a Kuže je bio baš takav.

Josip Lalić, proslavljeni igrač zeničkog Čelika i Dinama dočekao je mladog Josipa Kuže početkom sedamdesetih u Dinamovom dresu..

“Bio je on atipičan nogometaš, fin, pristojan. Nije odmah došao do dresa prve momčadi, no trudio se i kada je izborio status prvotimca nije mu ga se moglo lako oduzeti. Borben i uporan osvajao je nas starije u momčadi. Uvijek sam govorio, i sada kada je otišao, sve najbolje o njemu.

Tih godina igrali smo velike utakmice, derbije, sjećam se živo dvoboja s Hajdukom. Ja sam se tukao s Mužinićem, Kuže s Jerkovićem i Šurjakom, velike su to bitke bile”…

Kao trener je pokazao svoju inteligenciju i oštroumnost, pratio sam njegovu karijeru… Jednu stvar morate izdvojiti, pa on je za Dinamo u desetak sezona odigrao 324 utakmice, to su bila takva vremena, vjernosti i ljubavi. Teško da će više nekome to uspjeti…

Ivica Šurjak, Hajdukova legenda sedamdesetih godina odigrao je brojne utakmice protiv Dinama u kojem je igrao Josip Kuže…

“Bio je nevjerojatno topao, pristojan i drag čovjek. Vjerujte mi, isto je bio kao igrač. Bio je dobar igrač, ali pristojan, korektan. On je bio pravi sportaš. Igrali smo jedan protiv drugoga, ja sam bio napadač, on me čuvao. Njemu prekršaj nikad nije bio rješenje. Dugo je igrao u Dinamo kao i ja u Hajduku, odigrali smo puno utakmice jedan protiv drugoga, tu smo se već dobro upoznali. Bile su to utakmice pred 60 tisuća ljudi, veliki naboj. Nikad ga nije ponijelo, bio je gospodin u kopačkama, bio je gospodin i kao trener. Pa, od njega nikad nismo čuli nepristojnu izjavu”.

Hrvatski iseljenik u Australiji Vlado Prša poznati je nogometni djelatnik na sedmom kontinentu, dugogodišnji je djelatnik melburnške Croatije (danas Melbourne Knights), isto usko je surađivao i s Croatijom iz Sydneya (Sydney United). Za vrijeme boravka Josipa Kužea u Australiji sprijateljio se s hrvatskim trenerom, sjeća se…

“Upoznali smo se nedugo nakon njegovog dolaska u Sydney gdje je odigrao nekoliko utakmica za NK Apia, talijanski klub. Gadno je istegao tetivu, i morao je na operaciju. Nakon operacije su ga prerano vratili na teren i poslije toga vise nikad nije igrao. Brzo smo si postali dobri. U naših nekoliko razgovor bilo je očito da je on profesor za australske nogometne prilike, pa sam ga i oslovljavao s – profesore”, veli Prša.

“Bio sam sportski direktor melburnške Croatije i želio sam ga dovesti u klub. Organizirali smo da dođe u Melbourne na finalnu utakmicu za najvažniji kup u državi Victorija. Croatia je osvojila kup a Josip Kuže je, kako je to u ondašnje vrijeme bio običaj, kao i svi ostali Hrvati bogato nagradio igrače ubacivši punu šaku dolara u tek osvojeni pokal”.

Međutim, do Kužeovog angažmana u Melboruneu nije došlo.

“On i ja smo sve dogovorili, no do angažmana ipak nije došlo zbog promjene mišljenja nekih mojih kolega u upravi Croatije. I tada sam zapao u jednu od najnezgodnijih svojih životnih situacija. Oh, kako mi je bilo neugodno nazvati, susresti se s profesorom Josipom i reći mu da od posla neće biti ništa. S druge strane pojavila se naša druga Croatija iz Sydneya koja ga je angažirala. Tamo je bio popularan, nakon tog angažmana vratio se u domovinu. Kolikogod meni uvijek bilo neugodno sastati se s njime, zbog propalog dogovora mi smo se i dalje družili. Iako ja to nisam očekivao i dalje smo ostali u kontaktu, kadgod bi se ja vraćao u domovinu – družili bi se”.

Pamti Prša i posljednji susret s Kužeom.

“Uvijek bi ga zanimalo što se događa s Hrvatima u Australiji. O nogometu je razgovarao predano, zdušno. Svi smo učili od njega kako gledati nogomet. Sjećam se tog posljednjeg susreta u Gradskoj kavani u Zagrebu. Pitao me kada ću se vratiti zauvijek u Hrvatsku da se češće sastajemo i razgovaramo. Obećao sam da ću se vratiti, ali nažalost to obećanje nisam ispunio. I više nikad nisam razgovarao s profesorom, gospodinom Josipom Kužeom. Vijesti i njegovoj bolesti, naposljetku i smrti silno su me rastužile”.

Trener Mirko Bazić o Kužeu bira riječi!

“Bio je igrač i trener koji je obožavao poeziju. Bio je standardan kad sam bio trener Dinama. Žao mi je što nije bio član one generqcije 82. Jer, on je stasavao baš s tom šampionskom generacijom. Sjećam se utakmice s Veležom 1974. godine kada smo se borili za opstanak. Velež je bio favorit, mi se borili za opstanak, meni je to bila prva utakmica kao treneru Dinama, a najviše me hrabrio Kuže. Sjećam se i utakmica protiv Reala u Madridu i pobjede protiv velikog suparnika i sjajne igre Kužea i Miljkovića. Obojice više nema. Bilo je puno lijepih trenutaka u njegovoj karijeri, a sve je to praćeno skromno, takav je bio on. Volio je poeziju, Baudleairea, Jesenjina, Dobrišu Cesarića, volio je nogomet i shvaćao ga kao poeziju”.

Zorislav Srebrić, pak, znao je Kužea od najmlađih dana.

“Nogometna škola Hitrec Kacijan utemeljena je 1967. To govorim zbog toga jer je u tu školu došao jedan neobičan mladić. Josip Kuže. Visok, mršav, nešto je nosio na leđima. On je nosio jedan glazbeni instrument, bio je polaznik glazbene škole i kako je bilo malo vremena morao je uskladiti vrijeme treninga s muziciranjeml Osjetilo se to kod njega i u posebnim načinu komunikacije sa sauigračima i trenerima. Ubrzo je prošao kroz juniore i došao u seniore. Završio je pravni fakultet, trenerske škole, mi smo uvijek u njemu vidjeli nešto posebno. Bio je jedan od najelitnijih predstavnika škole Hitrec-Kacian. Kuže je bio i trener, učitelj i odgajatelj. To je taj mladić koji je s violinom dolazio na treninge u Dinamo”.

Autor:
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.