Modrić nije zaslužio ovakav mogući oproštaj na Maksimiru, pljuska je to cijeloj Hrvatskoj

Kada na travnjak istrče nogometaši Hrvatske i Armenije srce će nam se iznova lomiti zbog pogleda na kulisu ove utakmice. Maksimirski stadion, u stanju kakvom jest, ne zadovoljava kriterije jedne pristojno uređene zemlje za koju si utvaramo, ili možda stvarno jest naša Hrvatska.

Zemlja koja je umalo postala svjetski prvak doslovce nema niti jednog stadiona koji bi zadovoljavao kriterije Uefe i Fife. A onaj glavni, nacionalni, na kojem reprezentacija i najuspješniji klub naše države nastupa, u gorem je stanju nego šator kampista nakon olujnog nevremena.

Sve se ruši, sve je zapušteno, pa čak i smrdi, a to ne bi smjela biti slika ni nas samih, niti našeg nogometa i društva. Istina, priča se o novom stadionu. Samo priča. I tako više od dvadesetak godina.

Pogled koji nismo zaslužili

U međuvremenu svjedočili smo takvim akrobacijama o uređenju maksimirskog stadiona da danas sve izgleda kao neka davna dobra komedija. Kad se samo sjetimo s koliko je pompe i samodopadnosti bilo govoreno o renoviranju stadiona, spuštanu travnjaka, poslovnim prostorima. Kakve su to laži bile, takve da su u njih i povjerovali kolikogod su bile nevjerodostojne.

Sjetimo se, ta bivši gradonačelnik Zagreba Milan Bandić više puta je istakao kako je od početka obnove Maksimira 1997. godine uloženo zapanjujućih 800 milijuna kuna. Priča o megalomanskoj rekonstrukciji Maksimira počela je 1997. godine prema izričitoj želji tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i uz nadzor Mirka Novosela koji je u to doba bio na dužnosti direktora Dinama, odnosno Croatije.

Najavljivano je arhitektonsko čudo za 60 tisuća gledatelja na kojem će se igrati i finale Lige prvaka, a u unutrašnjosti stadiona trebali su biti poslovni-trgovački prostori čiji bi najam donosio novac u gradsku blagajnu.

Do kraja 1999. završene su sjeverna i zapadna tribina, ali početkom 2000. godine, nedugo nakon Tuđmanove smrti, svi su radovi stali. Dakle, u Maksimir, njegovo urušavanje a ne renoviranje utrošeno je više od sto milijna eura. A znate li koliko stoji novi stadion u Budimpešti, prekrasna Groupama Arena. Nekih četrdesetak milijuna eura.

Maksimir je nedjeljivi dio hrvatske sportske povijesti i hrvatskog javnog života i zaista je šteta što nisu kažnjeni svi oni koji su ga nebrigom ne uništili, nego sravnili sa zamljom. Koliko god se kočoperila tribina na istoku grada taj je stadion odavno sravnjen sa zemljom.

Taj maksimirski stadion postao je stadionom negdje 1912. godine. Sagrađeno nogometno i atletsko igralište s omanjim tribinama bilo je prilagođeno svom vremenu. Na njemu su se igrale utakmice, održavale priredbe, trenirali atletičari i nogometaši, ali ga i političari koristili za i časne i nečasne radnje. Eto, od 1912. do 1948. godine stadion je imao isti izgled. Do završetka Drugog rata svijeta koristio ga je HAŠK, a od 1948. godine tri godine ranije osnovan Dinamo. Kako su se vremena mijenjala, tako su se počele graditi nove svlačionice, zgrade, prilazi, pa i tribine.

Na prijelazu iz 1951. u 1952. godinu napravljen je i projekt konačne verzije stadiona, vlasti su se odlučile da projektanti budu Vladimir Turina i Eugen Ehrlich, a uključio se i Franjo Neidhardt. DO 1954. godine bila je napravljena zapadna tribina na dva kata, a uredilo se i atletsko igralište, godinu dana kasnije napravljena je niska sjeverna tribina, zbog zanimljivog razloga. Arhitekti su željeli da preko niske sjeverne tribine na stadion dolazi fini, svježi zrak iz bliske maksimirske šume, a taj se fini zrak i znao osjetiti na noćnim utakmicama, nerijetko su gostujući igrači govorili da su se osjećali sjajno zbog puno kisika iznad travnjaka.

Kad se sjetimo ove današnje grdosije od sjeverne tribine, pozlije nam! Usput su se gradili i prilazi i zahodi i blagajne i ugostiteljski objekti, a početkom šesdesetih godina napravljena je velika i visoka istočna tribina, dograđena na dotadašnje stajanje, mogla je primiti petnaestak, pa i osamenaestak tiuća ljudi.

To istočno sjedenje bilo je poznato kao nedosanjani san siromašnijih slojeva koji su stajali dolje na istočnom stajanju. Šipke između dvije tribine trebale su sprečavati prebačaj navijača na gornju tribinu, no ljudi su i tome doskočili. Zbijeni na hrpe radili su lanac od ljudskih tijela i vadili svoje prijatelja sa stajanja na sjedenje. Još kad se vojska dosjetila spojiti uprtače i remenje, znalo se tijekom derbija gore prebaciti i nekoliko stotina hrabrih ljudi, a bilo je i onih kojima su se razderale butine i leđa, ako ih oni s gornjeg kata nisu dobro povukli.

Na koncu je izgrađena i zanimljiva i lijepa južna obla tribina na dva kata, gradila se pet godina, završena krajem 1968. godine. I to je bio kompletan izgled nekadašnjeg maksimirskog stadiona, a još kad je 1974. godina postavljena rasvjeta, nije to bilo baš tako loše. Naprotiv. Takav stadion imao je kapacitet od čak 64 tisuća gledatelja, a stadion je znao biti pun poput šipka, ne baš rijetko.

Na Dinamo – Hajduk 1977. preko 62 tisuće, tri godine ranije na Zagrebovoj utakmici za ulazak u Prvu ligu protiv Karlova vele da je bilo 65 tisuća ljudi, iste godine na utakmici Jugoslavije i Španjolske pisalo se da ih je „bilo nikad više“. Brojači nisu postojali, ali se znalo prodati i preko pedeset tisuća ulaznica za jednu utakmicu.

Na Europskom prvenstvu 1976. godine u Jugoslaviji, Zagreb je dobio domaćinstvo dvoboja Nizozemske i Češke, a Jugoslavija je igrala u Beogradu protiv Njemačke i pukla nakon 2-0 vodstva i izgubila 2-4. Dva dana kasnije na maksimirskom travnjaku igrala je protiv Nizozemske koja je otpala protiv Češke i opet izgubila. Bilo je malo gledatelja, tek desetak tisuća razočaranih nakon beogradskih gluposti nakon 2-0 prednosti.

Dinamo je padao u europskim kupovima na tom stadionu u nezaboravnim utakmicama, a kao svoj dom ga je odabrala i hrvatska reprezentacija koja je na njemu odigrala većinu utakmica.

U zadnje dvije dekade stadion je doživio neviđenu devastaciju, prvo gradnjom sjeverne tribine, zatim sustavnim neodržavanjem od grada uz povremeno krpanje u režiji samog Dinama. Potres 2020. je stadion učinio neupotrebljivim, ali se uz ponešto krpanja i puno zatvaranja očiju i uz političko sljepilo na njemu i dan danas igraju utakmice, uz pogled navijača na sablasnu istočnu tribinu na kojoj su mnogi odrasli i veselili se epskim pobjedama Dinama. Istočna tribina je nakon potresa zatvorena bez ozbiljnog pregleda stručnjaka, statičara, građevinara, bez studije i bez procjene da li treba rekonstrukciju, koliku rekonstrukciju i koliko bi to koštalo.

Maksimir je naša najljepša uspomena. I gledati ga kao današnju kulisu iznimno je sentinmentalno, ali i bolno. Na maksimirskom travnjaku igrali su gotovo svi najveći igrači, i Pele i Maradona, Rossi, Van Basten, Guulit, Platini,Beckenbauer, Cruujf, Fensenbrink, Panenka Gomes, Beckham, Scholes, Caniggia, Sanchez, Girrese, Tigana, Matthaus, Rossi, Zoff, Cabiini, Antognoni, Schemichel, Leonardo, Gerrard, Owen, Zidane, Treezguet, pa Eduardo, Šuker, Boban, Bilić, Prosinečki, Larsson, Henry, Ševčenko, Baggio, Del Pierro, Puskas, Krankl i još mnogi drugi.

Maksimir je svjedokom velikih pobjeda Dinama nad svjetskim velikanima, tu su padali, Juventus, Milan, Benfica, Eintracht, Leeds, Grasshoppers, Ajax, Celtic, Porto, Anderlecht , Villarreal, Brugge, Fenerbahče! Pamti se velika utakmica na Maksimiru protiv Santosa s Peleom, Benficu s Eusebijom na oproštaju pokojnog Lamze. Dinamo je vlasnik “londonskog pokera” ili razbijanje londonskih velikana, Arsenal, Tottenham , West Ham, Chelsea koje smo igrom i rezultatom ponizili.

Maksimir je svjedokom velikana nogometne lopte počevši od nezaobilaznog Ice Hitreca, Ratka Kaciana, Željka Čajkovskog, Franje Wolfla, braće Horvat, nadalje, Lešnika, Kokotovića, Antolkovića, Irovića, i cijele niske imena. Na Maksimiru je čudesne golove zabijao i jedan od najvećih Dražan Jerković. Maksimirom je protutnjala generacija iz 1967. godine s prvim i jedinim euro pokalom u Hrvata: Škorić, Ramljak, Gračanin, Belin, Pirić, Lamza, Zambata, Rora, Blašković, Kiš, Čerček, Braun, Brnčić, Gutzmirtl, Jukić, Dautbegović.

Pa opet biserna generacija iz 1982. godine. Redom Vlak, Bračun, Zvjezdan i Boro Cvetković, Bošnjak, Hadžić, Bogdan, Zajec, Mustedanagić, Bručić, Janjanin, Cerin, Deverić, Kranjčar, Mlinarić!

Na maksimirskom stadionu Hrvatska je odigrala svoju prvu povijesnu utakmicu protiv Sjedinjenih Američkih Država i brojne utakmice protiv najjačih suparnika. I najčešće su se slavile pobjede.

Zato sada, pred polu-praznim tribinama, na utakmici Hrvatske i Armenije gledati ćemo ogoljenu istinu priče o stadionu koji nam je bio pozornica za najljepše nogometne predstave naših života, a sada izgleda kao stravična kulisa za redatelje filmova strave i užasa.

I ovo je potencijalno posljednja utakmica Luke Modrića u dresu hrvatske reprezentacije na Maksimiru, ako Hrvatska izbori Euro, te se Luka tamo oprosti od dresa Vatrenih. I nije zaslužio ovakav ambijent. A kad se sjetimo što su sve političari lagali nogometašima po povratku iz Rusije, novi stadion koji još sanjamo…