Mamić ga je brutalno žrtvovao, a upravo je on ‘stvorio’ Hrvata kojem se danas svi dive

Kada se spomene veliki Dinamovi talenti koji nikad nisu uspjeli do kraja ispuniti svoj potencijal uvijek prvi padnu napamet su Alen Halilović i Ante Ćorić. Obojica su bili svjetski talenti u svojoj generaciji te im se previđala velika karijera. Halilović je nakon brojnih posudbi i odbijanja velikana sada odlično krenuo u nizozemskoj Fortuni. ćorić je nakon neuspjeha u Romi sada bez kluba i traži spas karijere. Ali ima još jedan as…

Međutim ako zaronimo u prošlost najveći Dinamov talent koji nije ostvario svoj potencijal je zapravo Igor Jovićević. Njegova karijera i igračka i trenerska zapravo je puna pa gotovo nestvarnih priča.

Njegov otac Čedo branio je boje Dinama 70-tih, igrao na poziciji lijevog braniča, a sjajnu lozu Jovićevića u Dinamu nastavili su Igor, a brat Filip došao je do druge ekipe.

Trebao je biti veliki, ali…

Igor nije ni došao do druge ekipe. Dok je bio junior iskakao je po kvaliteti. Oni koji su ga tada gledali govori su da ima sve da bude nasljednik velikana kao što je Mlinarić. Slijedeća velika Dinamova “desetka”. Tehnika, brzina te izrazita nogometna inteligencija je ono što ga je krasilo.

Ipak, Jovićević nikad nije zaigrao za Dinamo. Bilo mu je samo 17 godina kada je Dinamovu akademiju zamijenio Realovo. Tamo su ga dočekale kasnije legende “kraljevskog kluba” Raul i Guti, a trenirao ga je Rafa Benitez. U Realu je proveo četiri godine. Za prvu momčad nikad nije zaigrao dok je za B ekipu odigrao 79 ligaških utakmica i zabio 15 golova. Ali onda je došla šokantna ozljeda.

Gvardiol mu je vječno zahvalan

“Igrao sam za mladu reprezentaciju protiv Ukrajine 1995. Butina, Rapaić, Vugrinec… U 13. minuti su mi otišli ligamenti, tri godine nisam mogao stajati” ispričao je jednom prilikom. Bio je tu i kraj nadanja da će se uspjeti nametnuti u Španjolskoj. Na kraju sezone istekao mu je ugovor i stigao je u NK Zagreb.

U Zagrebu nije mogao ništa. Baš te gore spomenute tri godine koliko je osjećao bolove proveo je u Zagrebu, ali nije mogao ništa. Karijera ga je onda vodila svugdje. Za kruh je zarađivao u Japanu, pa još jedan neuspješan povratak u Zagreb, Metz, Kina, Brazil te se na kraju umirovio u Ukrajini koja je za njega baš posebna.

Tamo je započeo svoju karijeru kao trener. U istom klubu u kojem je završio igračku, Karpaty Lviv. Došao je zapravo kao “vatrogasno rješenje” i čovjek od povjerenja tamošnjeg vodstva kluba pa ostao 46 zabilježivši po 12 pobjeda, remija i poraza.  Nakon toga dolazi u Celje gdje je krenuo odlično, ali Dinamov poziv nije mogao odbiti.

Jovićević je u Ukrajini polagao za trenera zajedno s legendarnim Ševćenkom.

“Ševčenka sam upoznao 1995. kad smo igrali za mlade repke. Dobili smo ih u Zaprešiću 1-0, igrali su on, Rebrov, Šovkovski, Holovko… Kasnije smo zajedno polagali za trenera. Kad smo položili, pljeskalo nam je 300 ljudi iz Uefe. Kakav je bio učenik? A reći ću da nije baš učio iz skripta i bilježnica, uvijek bi nešto improvizirao.”, rekao je jednom.

U Dinamu je stvorio tzv “fakine”, generaciju juniora koja je igrala četvrtfinale Lige prvaka i na tom putu srušili Bayern. U toj ekipi bili su brončani vatreni Gvardiol i Šutalo, ali bili su to još Franjić i Janković, a zanimljivo za Bayern je igrao današnji Hajdukovac Dajaku.  “Ne sjećam se da smo dugo vremena ovako dobro odigrali, zahtijevao sam od njih da budu “ludi” danas, fanatici, jer oni nemaju takvih fakina i baraba iz Dubrave, Črnomerca, Ferenščice, a oni su im pokazali” rekao je nakon velike pobjede.

Ubrzo je došao i na mjesto glavnog trenera, ali u krivo vrijeme. Došao je u trenutku kada je sezona nastavljena nakon korone i kada je Bjelica otišao nakon rata s Mamićem. Jovićević je zapravo ispao “žrtveno janje”, kako bi Zoran Mamić zasjeo na klupu. Talentirani trener tako nije dobio pravu priliku da u svom klubu sjajnu generaciju juniora uspješno prebaci u seniore. Gvardiol je više puta rekao da mu je Jovićević prvi vjerovao u njegov talent.

Tuđman niti prema Ankici nije bio ovako strastven: Neki su mu jako zamjerili tu ‘izdaju’

Posao ga je odveo ponovno u Ukrajinu. Dnipro je bio u raspadu, a on ga je uspješno sagradio i nakon toga dobio poziv Šahtara. S ukrajinskim velikanom uzeo je duplu krunu i igrao Ligu prvaka te četvrtfinale Europske lige i sve to u ratnim uvjetima. Trenutno je u Saudijskoj Arabiji gdje je otišao zaraditi, a dovoljno je mlad da ostvari velike uspjehe u Europi.

Igor Jovićević nije imao sreće kao igrač. Ozljeda ga je spriječila da postane bolji. Kao trener našao se u krivom trenutku u Dinamu, ali tko zna možda se jednog dana vrati i konačno uspije tamo gdje je uvijek želio uspjeti.  U svom Zagrebu.