KOMENTATOR DNEVNOG OČITAO LEKCIJU SVIM TORCIDAŠIMA! Navijači Hajduka bilo bi dobro da ovo vidite!

Autor:

“Žao mi je tih momaka koji navijaju za Hajduk, oni pravi Hajduk nisu gledali, ne znaju što je pravi nogomet. Njima je već normalno da Hajduk gubi na Poljudu, a to je nezamislivo!”

Rekao je to ovih dana, nakon poraza protiv malteške Gzire, radisjki reporter u mirovini Edo Pezzi koji je nekoliko desetljeća pratio Hajduk s mikrofonom u ruci.

Doista, jesu li današnji mladi navijači Hajduka uopće svjesni koliki je Hajduk klub, te što je značio u europskom i svjetskom nogometu?

Ciljajući na recentnu krizu koju proživljava Hajduk ,a kako imamo i godina i sjećanja tako ćemo se pokušati prisjetiti veličine i tradicije Hajduka, a baš nam je puno ljudi reklo kako je “baš tradicija glavni adut u izvlačenju Hajduka iz gliba”.

U ovoj priči o – Hajduku kakav je nekad bio – mi ćemo se potruditi obrisati prašinu s davnih sportskih događaja i pojava koji se i danas usmeno prepričavaju s očeva na djecu, s djedova na unuke… Povijest hrvatskog nogometa bogata je, lijepa, slavna, poučna i zanimljiva. Za nogometne zaljubljenike je i vrelo naljepših rasprava, a Hajduk tu ima bogati dio.

Pa ćemo se odmah dotaknuti dana, zapravo desetljeća, kada je splitski nogometni klub Hajduk bio jedan od najboljih u Europi. Sedamdesete godine razdoblje su najboljeg Hajduka u njegovoj povijesti. To je razdoblje trofejne generacije koju je vodio Tomislav Ivić, po mnogim anketama najboljeg europskog trenera svih vremena.

Tih desetak godina Hajduk je osvojio u tadašnjim domaćim okvirima silne trofeje, a u nekoliko navrata malo je nedostajalo da se splitska momčad popne i na krov Europe. U nekoliko izvrsnih europskih putovanja Hajduka bi uvijek nastradao i bio eliminiran spletom nevjerojatno nesretnih okolnosti. A tadašnji Hajduk imao je snagu i kvalitetu za biti europski prvak.

Nakon Hajdukovog naslova osvojenog 1955. godine, nastupila je dominacija beogradskih klubova Crvene zvezde i Partizana. Crvena zvezda u sezoni 1969/70 osvojio svoj treći uzastopni naslov, onda počinje sjajno desetljeće splitskog kluba u kojjem su osvojena četiri naslova prvaka Jugoslavije (1970/71, 1973/74, 1974/75 i 1978/79) i pet uzastopnih nacionalnih kupova, što je svjetski rekord (1971/72, 1972/73, 1973/74, 1975/76 i 1976/77).

Sve to uspjela je nadarena generacija od kojih je većina igrača ponikla u Hajdukovoj omladinskoj školi. Koju je najprije ustrojio, vodio, a kasnije preuzeo dječake iz te škole – veliki Tomislav Ivić. Pod njegovim vodstvom Hajduk je osvajao naslove jedan za drugim, a naslova bi bilo i više da u tadašnjoj jugoslavenskoj ligi nije bilo sudačkih lopovluka napretek.

Za te izvrsne Hajdukove rezultate zaslužan je i predsjednik kluba Tito Kirigin. On je bio prototip modernog predsjednika koji se bavio ne samo infrastrukturom i organizacijom kluba već je sudjelovao i u radu s igračima i njihovim transferima. Hajduk je 1971. godine dobio na svom Starom placu i reflektore, a u čast tog događaja u Splitu je gostovala Benfica. Bio je to prvi uspjeh predsjednika Kirigina, poslije su se uspjesi redali kao na filmskoj vrpci.

No, Hajduk je bio avangarda u Europi upravo zbog znanja i stručnosti trenera Tomislava Ivića. Koji se s Hajdukom proslavio, a potom postao jedan od najpoželjnijih europskih trenera. Ivić je u svojoj trenerskoj karijeri vodio preko 20, što klubova što reprezentacija i osvojio 16 naslova. Bio je prvak kao trener Hajduka, amsterdamskog Ajaxa, briselskog Anderlechta, atenskog Panathinaikosa, Olympiquea iz Marseillesa, i portugalskog Porta. Kup natjecanja osvajao je s Hajdukom, Portom i madridskim Atleticom, Super kup i Interkontinentalni kup je uzeo sa Portom. Bio je u izborničkoj komisiji jugoslovenske reprezentacije za Svjetsko prvenstvo 1974. godine u Njemačkoj, a samostalno je vodio reprezentacije Hrvatske, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Irana.

Neke su Hajdukove pobjede iz tog razdoblja antologijske. Na putu do osvajanja naslova 1971. godine Hajduk je na stadionu JNA u Beogradu ostvario veliku pobedu koja mu je donela četvrti naslov u Jugoslaviji, Partizan je golovima Živaljevića, Vukotića i Marića u 47. minuti poveo 3-0. Dva gola potom da je Nadoveza, Bošković donosi izjednačenje Hajduku, a Ivan Buljan dva minuta pre kraja zaključuje totalni preokret vrijedan naslova. Partizan – Hajduk 3-4.

Jedna od najvećih Hajdukovih pobjeda jest i ona iz svibnja 1976. godine, pred 60 tisuća gorljivih Partizanovih navijača Hajduk je pobijedio Partizana sa 6-1. Prije te utakmice Partizana i Hajduka koja je trebala odlučiti o prvaku tadašnje države, Ivić je najprije pred novinarima ispalio:

“Hajduk će biti prvak ako mu to dopuste”!

Dakako, Ivić je zbog te izjave bio napadan sa svih strana, pa čak i s vrha tadašnje države, no da je njegovo pretkazanje bilo točno posvjedočilo je zadnje kolo tog prvenstva. Kada je Partizan postao prvakom golom u Ljubljani protiv Olimpije postignutim sedam minuta iza regularnog vremena, na štetu Hajduka naravno.

Partizan je tako postao prvak, a samo koji tjedan ranije Hajduk je usred Beograda, nakon dotične Ivićeve izjave “razmontirao” Partizan čak sa 6-1. Bila je to uvjerljivo najbolja partija te čuvene Hajdukove generacije sedamdesetih godina koju je stvorio Ivić. A znate li kako je motivirao igrače prije te utakmice?

Znajući da se nogometaši koje trenira sprdaju s njegovim izgledom, tankim nogama i čudnim kretnjama, malo se potrudio da čuju što igrači govore o njemu kada misle da nije u blizini. Saznao je, k tome, preko svojih “špijuna” da se igrači smiju pričama “kako Ivić izgleda dok radi one stvari koje neki nazivaju seksom”.

Ivić je potom osmislio motivacijski govor prije te utakmice protiv Partizana.

Nakon stručnog govora gdje je igračima podijelio zadatke, te nakon emotivnog govora što bi pobjeda značila za momčad i grad Split, neposredno prije izlaska igrača na teren je rekao:

– A ako ispunite sve moje zadatke i pobijedite onda ću vam priuštiti što želite. Dozvolit ću vam da me vidite kako radim one stvari s nekom svojom damom.

Igrači su najprije zanijemili od šoka, a potom popadali na pod od smijeha. I dok su izlazili na centar beogradskog terena i dalje su se smijali, tako glasno da se čulo i u publici. Nogometaši Partizana su mislili da imaju utakmicu s luđacima.

Nakon utakmice i poraza Beograđana čak sa 1-6 kapetan Partizana Nenad Bjeković je rekao:

– Mi smo bilo toliko napeti prije te bitne utakmice, a kada smo vidjeli Hajdukove nogometaše da ulaze na teren umirući od smijeha i u sjajnom, neopterećenom raspoloženju još smo se toliko uplašili da poslije nismo mogli doći do lopte. Razvalili nas Splićani koji su se cijelu utakmicu samo smijali.

Usjehe Hajdukove momčadi ostvarivali su igrači koji su mahom ponikli u Hajdukovoj školi, ponikli u Splitu ili splitskom zaleđu. U prvu momčad su ušli tako; Ivan Katalinić, Vedran Rožić, Jurica Jerković, Mario Boljat, Luka Peruzović, Vilson Džoni, Željko Mijač, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Šime Luketin, Mićun Jovanić, Radomir Vukčević, Ivan Buljan, Slaviša Žungul koji je rođen u Požarevcu, a došao u Hajduk iz Kaštela.

Tek na tu “domaću” momčad Hajduk je doveo još vratara Rizaha Meškovića iz tuzlanske Slobode, Dragana Holcera iz niškog Radničkog, Branka Oblaka iz ljubljanske Olimpije, Borišu Đorđevića iz Bora, Boru Primorca iz mostarskog Veleža, Mišu Krstičevića iz metkovićke Neretve.

Hajdukovu momčad iz sredine sedamdesetih godina suvremenici i danas znaju izustiti napamet: Mešković, Džoni, Rožić, Peruzović, Holcer, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković i Šurjak.

U europskim kupovima najveći uspjesi tadašnjeg Hajdua su polufinale Kupa kupova (poraz od engleskog Leedsa), dva četvrtfinala Kupa prvaka i jedan četvrtfinale Kupa kupova. Hajduk je znao na nevjerojatne čudesne načine ispadati iz europskih kupova. Primjerice, pobijedio bi francuski Saint-Ettiene u Splitu 4-1, u uzvratu bi izgubio 1-5. Ili, Hajduk pobjeđuje nizozemski PSV Eindhoven 2-0, u uzvratu pada s 0-3…

Posebno je nesretan bio poraz protiv HSV-a, nakon 1-0 za njemčku momčad u Hamburgu Hajdu u uzvratu pobjeđuje s 3-2 i ispada.

Hajduk sedamdesetih godina nesumnjivo je bio jedna od najboljih europskih momčadi igrao je toliko moderno i ispred vremena, a ne svjedoče tome samo pet osvojenih jugoslavenskih kupova zaredom i tri prvenstva, nego još i ukradeni naslovi u namještenim završnicama tadašnjeg jugoslavenskog prvenstva, da su se za Ivića otimali najbolji europski klubovi.

I danas mlađi navijači Hajduka znaju reći:

– Ma, što se nismo rodili u to vrijeme.

Uistinu, privilegija je bila biti Hajdukovac sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Autor:
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.