Jedna situacija u reprezentaciji neodoljivo podsjeća na zloglasnu metodu Zdravka Mamića

“Gospodine Bond, u Chicagu imaju izreku: ‘Jednom se dogodi. Dvaput je slučajnost. Treći put je neprijateljska akcija’.” Riječi su to Aurica Goldfingera upućene agentu 007 u kultnom djelu Goldfinger, Iana Fleminga. Nekako je, kada se neki parametri poput iskustva, inteligencije, mudrosti, životne dobi, uzmu u obzir, logično razmišljati da se ne bi baš tako olako trebalo vjerovati u slučajnosti. A kada je u pitanju hrvatski nogomet, slučajnosti bi svakako trebalo gledati s ovećom dozom skepse.

U nekim kuloarima hrvatski se nogomet nerijetko naziva i “kaljužom”, pa čak i “močvarom”, a za nastanak tih divnih metafora zaslužan je drugi najpoznatiji rezident Međugorja, Zdravko Mamić, prva je dakako Gospa. Ili…? Kako god, zbog bivšeg izvršnog predsjednika Dinama i dopredsjednika HNS-a, odnosno, “sive eminencije” hrvatskog nogometa, taj isti establišment mnogi i dan danas nazivaju korumpiranim, iskvarenim, iako u njemu već odavno nema Mamića. Zašto? Uglavnom zbog atavizama Mamićeva režima.

Dalić ima dvije opcije da spasi ugled i posao, a obje su vrlo riskantne

Istina, Savez se malo očistio od takozvanih “Mamićevih ljudi”, a kroz sito je prošao čak i Dinamo, što nije bilo za očekivati, ali eto, i to smo doživjeli premda se klub baš i nije najbolje snašao u postmamićevskoj eri. I OK, možemo danas govoriti da je kaljuža isušena, da se močvara očistila, da Mamića više nema. I nema ga, ali su slučajno ili ne, neki njegovi načini operiranja možda i dalje zadržani u praksi. Kažemo možda, jer ovo što smo uočili za sada ovo spada u sferu slučajnosti, možda i nedostatka opcija, ali kako kaže Jim Gordon policajcu Blakeu u Nolanovom The Dark Knight Rises: “Sinko, sada si detektiv, više ti nije dozvoljeno vjerovati u slučajnost”.

Nema Mamića, ali…

E sada, jedan od najvećih Mamićevih krimena dok je drmao hrvatskim nogometom bile su manipulacije reprezentacijom. Mamiću se spočitavalo da je od reprezentacije napravio “svoju prćiju”, da mu nacionalna selekcija služi za promociju vlastitih igrača iz Dinama, igrača na kojima su i klub, a sudska je presuda dokazala i on sam, zarađivali velik novac. I tu nikakve slučajnosti nije bilo. Mamić je uistinu “gurao” u reprezentaciju koga je stigao. Gurnuo je čak i dvojicu svojih ljudi, Romea Jozaka i Antu Čačića, izravno na klupu reprezentacije, kako ne bi postojale baš nikakve prepreke ili da ne bi bilo slabih karika u lancu komande. Gurao je razne pivariće, haliloviće, antoliće, ćoriće i to uglavnom samo kako bi im digao cijenu za koji milijun više i, brže bolje ih prodao nekom klubu iz “lige pet” za novac o kojem je njegova konkurencija mogla samo sanjati. Doduše, konkurenciji je tada nedosanjani san bio i ulazak u reprezentaciju jer bila su to vremena kada je u svim selekcijama dominirao uglavnom samo Dinamo.

Hrvatska je u gorem stanju nego što se misli, a Dalić je možda napravio kobnu pogrešku

Elem, stvari u HNS-u, reprezentaciji i “močvari” danas su nešto drugačije. Osjeti se da nema Mamića, da nema tih nekih radikalnih odluka koje su mnogima izbijale zrak iz pluća, da nema više centralizacije oko Dinama, da nema više onih nekih lica koje su godinama gravitirale oko reprezentacije, a svi smo znali da su tu samo u ulozi statista i da su dio, takozvane, “Mamićeve hobotnice”. Cijela je ta slika pomalo izblijedila, i svakako nam je drago zbog toga, ali tu i tamo se pojavi pokoja zanimljiva situacija poput ove kod posljednjeg sastavljanja popisa za kvalifikacijske utakmice za Euro 2024., koja pomalo evocira neke davno potisnuta sjećanja.

(Ne)očekivani pozivi u reprezentaciju

Možda ste primijetili, možda niste. Možda je slučajno, možda nije, iako smo se u hrvatskom nogometu već nagledali slučajnosti. Ali u reprezentaciji i u njezinoj neposrednoj blizini su se, odjednom, stvorila čak trojica igrača Rijeke, Nediljka Labrovića ne računamo on je tu već neko vrijeme. Činjenice su ovakve. Rijekin trojac Marko Pjaca, Marco Pašalić i Franjo Ivanović ove sezone, zajedno s klubom koji trenutno zauzima drugo mjesto ljestvice HNL-a i igra vrlo dobar i atraktivan nogomet. Posebice se tu ističe Marco Pašalić koji je do sad uspio zabiti sedam golova i dva namjestiti i trenutno je ponajbolji igrač lige. Međutim, druga dvojica, ako nas pitate, ničime nisu opravdala poziv Zlatka Dalića. Pjaca je na početku sezone zabio dva gola i tu je stao, a od tada pa do sad ne možemo baš izdvojiti neku utakmicu u kojoj je odigrao impresivno ili je pokazao zašto ga Dalić treba zvati.

Samo jedna osoba u ovom trenutku može naslijediti Dalića, a nikome se neće svidjeti tko je to

Isto možemo reći i za Franju Ivanovića. Mladi je napadač briljirao u početku sezone pogotovo u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu. Na svom kontu ima sedam golova i jednu asistenciju u 20 nastupa ove sezone, ali problem je što u HNL-u ima samo dva gola i što već neko vrijeme i nije baš u nekoj formi. Ne kažemo da je u lošoj formi, već samo da niti on niti Pjaca nisu u formi koja bi opravdala poziv u reprezentaciju. Ono što je veća fora u svemu, Marco Pašalić koji je od svih njih u najboljoj formi i jedini istinski zaslužuje poziv, uopće nije bio na Dalićevim popisima, čak niti onim širim, već ga je naknadno, “preko reda” pozvao kada mu je otpao Mateo Kovačić.

Zašto su odjednom tu?

Kako je i zašto Marco Pašalić odjednom u fokusu Dalića, iako ga je potpuno izignorirao u protekla dva popisa, a bio je jednako dobar kao i sada? Je li tek puka koincidencija da su odjednom trojica igrača Rijeke u ozbiljnim planovima Zlatka Dalića, iako smo tek na manje od polovice prvenstva i neki od njih, poput Pjace, još hvataju formu ili pak poput Ivanovića nisu odradili dužnosti niti u U-21 reprezentaciji? Netko tko prati trendove u reprezentaciji i hrvatskom nogometu mogao bi reći da se ovdje nazire Mamićev način operiranja. Ako malo zagrebemo po statistici ovih triju igrača možemo jasno vidjeti da imaju nešto zajedničko, a to je vrlo niska cijena.

Naime, prema relevantnom Transfermarktu Marko Pjaca je najskuplji od ove trojice, ali vrijednost mu je procijenjena na tek 1.7 milijuna eura. Igrač koji je do prije nekoliko godina vrijedio više od 20 milijuna eura, srozao se cjenovno na toliko sitnu svotu da spada u kategoriju “bagatela” kupovina. Još manje od njega vrijedi talentirani Franjo Ivanović, kojeg Transfermarkt procjenjuje na samo 400 tisuća eura. I pazite sada ovo, “nahajpani” Marco Pašalić, koji nije bio na Dalićevim spiskovima, i činilo se da je dosta daleko od reprezentacije, vrijedi samo 350 tisuća eura.

Postoji Dalićeva strana za koju je malo tko znao, a mogli biste ga gledati potpuno drugim očima

Pozivi u reprezentaciju ili barem gravitiranje oko nje ovim će dečkima svakako utjecati na karijeru, možda nešto i naprave, možda dobiju šansu, možda i ne, ali samim time što su dio aktualne treće reprezentacije svijeta, puno znači za CV. Znači njima za CV, ali znači podosta i Rijeci. Naime, jedno je ako klub prodaje svoje najvrijednije eksponate, dobre igrače koji su u formi, a drugo je ako su ti isti igrači ujedno i reprezentativci i to velesile kao što je Hrvatska. Tržište nije isto za igrače koji su reprezentativci i one koji to još nisu ili pak nikada neće biti, isto kao što nije isto za ofenzivne i defenzivne igrače, odnosno golmane, uvijek će ovi koji zabijaju, koji su češće pod svjetlima reflektora biti nešto skuplji i nešto cjenjeniji.

Ima li Mišković veze s tim?

Igrom slučaja, ili ne, Rijeka je ugurala trojicu svojih najvrjednijih eksponata u reprezentaciju i uistinu nije nemoguće da im se u dogledno doba pridruži i Niko Janković za kojeg već i mediji i neke medijske sportske ličnosti već dulje vremena agitiraju, a koji također vrijedi manje od milijun eura, odnosno 750 tisuća eura. Neki cinici, koji ne vjeruju u slučajnosti, mogli bi reći da u svemu ovome možda vide i neki utjecaj šefa Rijeke i dopredsjednika HNS-a Damira Miškovića, koji obnaša, vidi vraga (i koincidencije), slične funkcije kakve je nekada obnašao Mamić. Apsolutno ne želimo reći da Mišković koristi iste poluge kakve je koristio Mamić, štoviše, sigurni smo da ih ne koristi, ali naprosto se ne možemo othrvati dojmu da neki igrači Rijeke upadaju u reprezentaciju olako kao što su nekada upadali oni antolići, pivarići, ćorići.

Šef Rijeke nedavno je gostovao u Podcast Inkubatoru u kojem je decidirano ustvrdio da je apsolutno svaki igrač u njegovoj momčadi na prodaju i to već od ove zime, ali da niti jedan od njih neće otići ispod cijene niti će ikoga pustiti za cifru manju od one za koju on i njegovi suradnici misle da je optimalna, a posebno je naglašeno da će se prodavati u svakom prijelaznom roku jer klub drugačije ne može preživjeti. Ono što mi možemo sa sigurnošću reći jest da ni Pjaca, ni Pašalić, ni Ivanović nisu ni blizu cijene koju Mišković želi postići, niti je Rijeka klub koji svojim renomeom može “nabiti” cijenu igračima kao što to može Dinamo. Samim time što neki mladac igra za prvu postavu Dinama, znači da mu cijena drastično raste, a ulazak u reprezentaciju znači da će Dinamo zaraditi vjerojatno 15-20 milijuna eura.

Vrijeme je da Dalić ode iz reprezentacije, a glavni razlog baš i nema veze s nogometom

Rijeka nema taj luksuz koji ima Dinamo i jedini način da im igračima cijena brzo i drastično poraste jest da nekako uđu u reprezentaciju i ako Bog da odigraju koju minutu. Sada, je li slučajnost da su najvrjedniji eksponati Rijeke ukrcani baš na posljednji vlak uoči zimske pauze i zimskog prijelaznog roka i da ih se kroz medije gura čak i u prvu postavu? Je li dopredsjednik HNS-a i šef Rijeke imao ikakve veze s ovom situacijom? Možda jest, možda i nije, ali činjenica je da smo se takvih slučajeva nagledali u povijesti i da se za ovu situaciju možda ipak ne može reći da se samo “dogodila”.

Mišković nije Mamić, međutim…

Možemo to reći i ovako, da gospodin Mišković ne bi mislio da ga uspoređujemo baš izravno s Mamićem, Hrvati su antropološki gledano narod koji svjesno ili nesvjesno u svemu traži neku lidersku figuru, ili kolokvijalno rečeno gazdu, a HNS kao institucija sigurno nije pošteđena tih hereditarnih načina razmišljanja. Iako je Marijan Kustić predsjednik HNS-a, on nema niti približan utjecaj kao što ga ima Mišković, htio on to priznati ili ne. Mišković je karizmatičan lik, faca ili pojava reklo bi se u narodu, pasionirani je zaljubljenik u sport i nogomet, za naše je pojmove i više nego imućan i sve i da se izravno ne miješa u neke odluke, ljudi će ga se svejedno, podsvjesno, bojati jer jednostavno, izaziva neko strahopoštovanje.

Mišković vjerojatno nikada nije imao želju biti vladarom hrvatskog nogometa, ali ljudi su s godinama navikli da imaju karizmatičnog vođu i “shot callera”, nekoga koga će slušati, slijediti, nekoga tko će preuzeti odgovornost i Mišković će kad-tad postati, ili već je, ono što je nekada bio Zdravko Mamić. Jasno, Mišković se nije bavio i neće se baviti malverzacijama, nije i neće izvlačiti novac iz klubova, neće se involvirati ni u kakve kriminalne radnje. Ali činjenica je da bi mogao postati, ili već je, čovjek kojeg su unutar Saveza možda već postavili na pijedestal, pogotovo oni koji su nekada služili Mamiću i da u njemu sada vide novog vođu.

Možda se poklopilo, možda i nije

Što je najbolje, Mišković, dojma smo, uopće ne mora aktivno i izravno utjecati na događaje unutar sistema, ljudi će vjerojatno sami paziti da ne naprave nešto što bi ga možda ozlovoljilo. Slično kao i u svakom kolektivu ili sistemu koji ima hijerarhiju ili lidera, bio on dobroćudan ili ne. Mišković je, ajde, pozitivan lik na našoj nogometnoj sceni i rijetko smo ga kad imali prilike vidjeti u nekim ekscesima, svađama ili prepirkama, niti je javno izvršavao pritisak na nekoga, osim možda svojevremeno na sudačku “korporaciju”. Nekako smo uvjereni da Mišković nije galamdžija, da nije nasilan, i nametljiv, ali je, htio on to ili ne htio, najmoćnija osoba Saveza i ljudi će nesvjesno paziti da mu se ne zamjere.

Jedan segment u Dalićevom poslu je potpuno besmislen, a apsolutno svi ga ignoriraju

I opet ponavljamo, možda je slučajnost da su se odjednom, u posljednjem trenutku prije zimskog prijelaznog roka, u reprezentaciji našli, uz Labrovića i Pašalić i Pjaca, a na širem popisu i Ivanović, možda i nije. Možda je netko iz predostrožnosti odlučio da bi bilo mudro povući ovakve poteze, možda i nije. Možda se sve, baš eto, poklopilo tako jer Dalić nema drugog izbora. Možda se poklopilo možda i nije, ali neki raniji procesi u hrvatskom nogometu nas jednostavno tjeraju da se zapitamo stoji li iza svega neki “zloglasni” plan.