Jedan segment u Dalićevom poslu je potpuno besmislen, a apsolutno svi ga ignoriraju

“U dugoj povijesti čovječanstva opstali su samo oni koji su naučili surađivati i improvizirati”, misao je to engleskog znanstvenika i prirodoslovca, Charlesa Roberta Darwina i primjera imamo, uistinu, svugdje oko nas. Pa tako i u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Iako će mnogi tvrditi, pa vjerojatno i sam Zlatko Dalić, da je Hrvatska sve ovo postigla zbog “obiteljskog” odnosa unutar svojih redova i da je do srebra i bronce na svjetskim prvenstvima došlo jer su svi bili “skromni, ponizni”, kao i zbog poštovanja, sloge i suradnje. I vjerojatno jest tako, ali usudit ćemo se reći da postoje segmenti u cijeloj toj konstelaciji, koji i nisu sasvim logični, štoviše čak su i opasni, a za mnoge su tek sad izašli na vidjelo.

Dalić je, možda zbog hodočašćenja u Međugorje, možda i zbog naklonjenosti zvijezda, više sile ili čega već, imao podosta sreće u izborničkoj karijeri i to na oba prvenstva na kojima je uzimao medalje. Da ne raščlanjujemo i ne navodimo primjere, prisjetite se samo koliko je tu bilo lutrije s penalima, koliko sreće sa ždrijebom, situacija u kojima ih je “nagradilo, pomazilo”, ali nestane li ili se oduzme taj potpuno nepredvidivi faktor sreće, i ako se malo ogole stvari unutar “obitelji”, mogu se pronaći i dosta ozbiljni problemi. Problemi koji su se iskristalizirali na utakmicama s Turskom i Walesom.

Zapravo postoji jasan razlog zašto je Hrvatska odjednom ovako loša i tko je za to kriv

Iako je zabrinjavajućih situacija bilo podosta, fokusirat ćemo se na jedan poseban element o kojem gotovo nitko, nikada, ne govori. A to je oveći, i sada se čini gotovo pa beskorisni, stručni stožer kojeg Dalić stvara već godinama. Dalić je oko sebe stvorio naizgled pravi čvrsti bedem sastavljen od takozvanih legendi hrvatskog nogometa, počevši od Dražena Ladića, Marijana Mrmića, pa sve do Ivice Olića, Marija Mandžukića, Vedrana Ćorluke, Danijela Subašića. Iako ovako na prvu, kada ih se vidi na treningu ili tijekom izvođenja himne, djeluju kao moćna ekipa, ali jednom kada se stvari zakotrljaju na utakmici, kreće i transformacija na klupi.

Što točno radi stožer?

Dalić uglavnom stoji, i smireno promatra situaciju, katkada se nešto naljuti, odmahne, katkada nešto dobaci, ponekad niti ne slavi golove, ali uglavnom je to umjereno i uglavnom se uvijek mogu iščitati njegove emocije, razina uzrujanosti, stresa jer ih se on niti ne trudi skrivati. OK, posljednje vrijeme je nešto ozbiljniji, mrčeg pogleda, britkijeg nastupa, ali de facto se s Dalićem zna na čemu si. Zašto je to bitno? Prije svega jer njegov karakter i ponašanje može iščitati i prosječni gledatelj, može jer Dalić je tu već šest godina jer su ga svi vidjeli nasmijanog, ljutog i u suzama, i može jer se Dalić nikada nije pretvarao da je nešto što u svojoj suštini nije.

E sada, ako ljudi preko ekrana mogu vidjeti u kakvom je stanju Dalić tijekom utakmice, ako mogu iščitati njegovu emociju tijekom davanja izjava, press konferencija, onda bi valjda trebali i članovi stručnog stožera? Ili? Krenimo ovako, znate li uopće koja bi trebala biti primarna uloga stručnog stožera? U načelu oni bi trebali biti tu da izborniku daju drugo mišljenje, da s njim vode trenažni proces, da mu odrade scouting, da sudjeluju u stvaranju taktike, formacije, da prate igrače po klubovima, da pripremaju zamjene tijekom utakmice, da vode računa o sitnicama tijekom i uoči utakmice, i to najbanalnijim sitnicama poput koja je minuta utakmice.

Glavni treneri su katkada zaslijepljeni, ponekad oni nisu u formi, dekoncentrirani su ili zaneseni, ne vide problem iako je očito da on postoji, možda eto ne gledaju na sat, ne vide neki veći taktički propust, nemaju ideju kako nešto promijeniti, koga uvesti, koga izvesti. E tu onda do izražaja dolazi stručni stožer, tu u priču upada i ona misao Darwina o suradnji i improvizaciji i tu se vidi jesu li ekipa ili nisu.

Sve se vidjelo protiv Turske i Walesa

Uzalud sva priprema utakmice, uzalud i dobra atmosfera i dobar trening, uzalud i svi sastanci, ako ih uopće imaju, uzalud i sva ta velika ugledna imena, uzalud sve ako njih pet ili šest nije u stanju vidjeti usred utakmice da Daliću treba pomoć. Ne rade li pomoćnici na taj način, ne prate li ponašanje, reakcije, odluke i prisebnost izbornika tijekom cijele utakmice, njihova uloga je beznačajna, a s druge strane ne crpi li izbornik ili trener njihovo znanje i zapažanja, nije ih, logično, trebao ni dovoditi. Dalić ih je pak doveo gomilu, i to kako vidimo uglavnom zbog stelarnog statusa kojeg su nekada imali i ‘ajde, karaktera.

Protiv Turske i Walesa Dalić se držao za glavu, nervozno hodao po svom prostoru, malo dobacivao igračima na terenu, pa malo gledao u pod, pa na semafor, pa bi se vratio na klupu i polako u nju tonuo. Čovjek je izgubio kontrolu, nije znao što će i žalosno ga je bilo gledati. A što je u tim trenucima radio stožer? Koliko smo mogli primijetiti, baš ništa što bi promijenilo tijek utakmice, što bi trgnulo Dalića iz tog apatičnog, defetističkog stanja. Nisu dali niti jedan koristan input, a čak i ako jesu, on nije bio koristan, dakle svoju svrhu nisu opravdali.

Protiv Turske smo gledali užasnu Hrvatsku, ali za totalnu sramotu pobrinuli ste se ‘Vi Hrvati’

Da naglasimo samo. Ne znamo je li se Dalić konzultirao oko ičega s pomoćnicima, ne znamo je li mu itko od njih nešto sugerirao, je li bilo kakvih zajedničkih dogovora, ali ako i jest, onda on nije bio baš dobar. Ako pak inputa i dogovora nije bilo, onda je stručni stožer u potpunosti nepotreban i sva ta manekenska lica koje sjede tamo pored izbornika nisu ništa više od maskota ili kako se to popularnije kaže, ambasadora. Ne morate biti u trenerskom poslu, dovoljno je da odete na pokoju utakmicu sjednete bliže klupi, ili da porazgovarate s trenerima koji su radili u većim sredinama i sami birali stožere, da biste saznali koliko su pomoćnici važni i koliko njihova sugestija i promatranje utakmice može biti korisna.

Stožer bez iskustva

Prateći samo ove dvije posljednje vrlo važne i teške utakmice, nismo zapazili da je bilo ikakvih promjena u igri Hrvatske, niti protiv Walesa u odnosu na Tursku, niti samih ad hoc promjena tijekom utakmice i Dalić je opet svu krivnju preuzeo isključivo na sebe. U konačnici i jest on kriv, ali ako stvari gledamo iz one Darwinove perspektive, suradnje i improvizacije, nije Dalić jedini krivac, jer cijeli tim stručnjaka na klupi bi svakako trebao, timski, podijeliti odgovornost, ako ni zbog čega, onda zbog sveopće letargije koja očito vlada u reprezentaciji već neko vrijeme.

Elem, kao što smo rekli, izbornik ima pravo biti u lošoj formi pa čak i na duže staze, a na njegovu formu najveći utjecaj imaju ljudi koji ga okružuju, kako igrači, tako i njegovi najbliži suradnici. Ako nijednom od njih nije pala napamet ideja kako prodrmati ekipu, kako stabilizirati ili preokrenuti stvari, ako nisu uspjeli predočiti Daliću u čemu je problem i kako ga možda popraviti, ako nisu uvidjeli taktičke propuste koje su uvidjeli čak i prosječni gledatelji, onda ovaj stručni stožer nema svrhe.

Dalić je od njega napravio gotovo omraženog igrača, a on je trenutno jedan od najboljih u Europi

Možda su svi oni samo bili pod dojmom, možda su imali iluziju da je sve kako treba, kao i Dalić, a možda pak nisu kompetentni obavljati takav posao, jer ne zaboravimo, gotovo svi oni došli su na trenerske ili opservacijske pozicije u rekordno kratkom roku nakon završetka karijere, bez da su prethodno šegrtovali kod ovih ili onih stručnjaka po klubovima, mlađim selekcijama ili gdjeveć. Dalić ih je gurnuo u vatru možda i prerano, možda nepromišljeno, možda instinktivno, ali ga je instinkt možda i prevario. Dalić, jasno je i potpuno razumno, neće kritizirati svoje najbliže suradnike i neće reći da oni ne rade dobar posao, ali gola je činjenica to da mu nitko od njih u ove dvije utakmice nije priskočio u pomoć, ili ako jest, onda mu baš i nisu pomogli, pa je u biti, svejedno kako ćemo ovo rezonirati.

Opstanak

Vratimo se još za kraj na Darwina i njegovu poslovicu. Darwin je spomenuo i opstanak, odnosno, predvidio je da ne mogu opstati oni koji ne surađuju i ne improviziraju, a ovih se dana baš poteglo i to pitanje. Pitanje opstanka Dalića i njegove ekipe na klupi reprezentacije. Dalić je nakon Walesa priznao da neke stvari nije odradio kako treba, i javno je priznao da “nije bio dobar”, dakle, da nije bio u formi i preuzeo krivicu. Mogao je okriviti i suradnike, i ne bi pogriješio, ali nije, zaštitio ih je i ne bi bilo loše da oni tu i tamo zaštite njega, ako ih je već toliko zadužio. A jest.

Kako će ga zaštititi? Sigurno ne sjedenjem, nervoznim žvakanjem žvakaćih guma, mahanjem rukama na sudačke odluke, psovanjem u bradu… Znamo svi da je sjajno odgledati utakmicu s “court seat” pozicije, ali to uistinu nije poanta pomoćnih trenera. Ako možda i nisu u stanju uvidjeti taktički propust ekipe koju su taktički pripremali za susret ili sugerirati promjene tijekom utakmice kojima bi se postigao balans u igri ili barem neutralizirala protivnička igra, onda, ako ništa, mogu utjecati na moral, mogu malo podići duh, popraviti raspoloženje kod izbornika, vratiti mu malo optimizma, malo ga nabrijati. Uglavnom, morali bi moći prepoznati barem taj psihosocijalni segment, i pomoći izborniku kada je ovaj u naizgled bezizlaznoj situaciji.

Dalić u reprezentaciji uporno drži igrača kojem tamo više nije mjesto i to je sada veliki problem

Dalić si je doveo u stožer ekipu koja mu, valjda karakterom, odgovara jer ruku na srce, ovi mlađi gotovo da i nemaju trenerskog iskustva. Za to što će oni raditi na klupi reprezentacije odgovara na koncu upravo Dalić, ako su mu uteg i ako se samo pogledavaju međusobno, ako se meškolje na klupi kada je njemu potrebna pomoć, onda ih možda ipak nije trebao dovoditi. Velimo, ne znamo što konkretno sve ta ekipa radi za Dalića, ali ono što je svima vidljivo jest da su baš žestoko zakazali u ključnim trenucima i nisu odigrali timski, kao što Darwinova poslovica nalaže, a na koncu će se ipak samo to gledati i pak je to najvažnije. Na kraju će im baš taj segment možda biti ključan za opstanak u reprezentaciji.

Hrvatska ima problem o kojem nitko živ ne priča, a manifestirat će se već za koju godinu