Hrvatska ima problem o kojem nitko živ ne priča, a manifestirat će se već za koju godinu

“Strategija bez taktike najsporiji je put do pobjede. Taktika bez strategije je buka prije poraza”, napisao je to veliki kineski mislilac, pisac i general, Sun Tzu, u svom Umijeću ratovanja. Njegovo rezoniranje stvari i situacija primjenjuje se već 2500 godina i to ne samo u narativu ratovanja već i u raznim drugim životnim situacijama. Eto, ovu ćemo vojno-stratešku misao iskoristiti kako bismo predočili oveći problem s hrvatskom reprezentacijom i hrvatskim nogometom, odnosno, problem u nastajanju koji će se manifestirati u vrlo kratkom roku, ako se nešto pod hitno ne promijeni.

Iako je trostruki osvajač medalja na svjetskim prvenstvima, hrvatska reprezentacija, odnosno njezino nadležno tijelo, u svojoj suštini uopće nema strategiju. Taktiku ima. Za taktiku se brine izbornik, i da nije bila smislena i adekvatno primijenjena, Hrvatska ne bi uzela dvije bronce i srebro. Taktika se može spremati mjesecima uoči utakmice, može i danima, ovisno o raspoloživom kadru, protivniku i raznim drugim faktorima. Ova taktička buka o kojoj je Sun Tzu govorio je stvorena upravo na tim prvenstvima. No, strategija je nešto sasvim drugo, strategija je u biti ključ svega, ona se gradi sporo i dugo i na njoj počiva budućnost projekta, ali ona dugoročna. Hrvatska to, ljutili se vi ili ne, nema. I Hrvatsku bi to moglo dovesti do ivice poraza, ili možda još dramatičnije, propasti.

Taktika i strategija

Na kojoj će poziciji igrati Andrej Kramarić, desno ili u sredini? Gdje ćemo na terenu gledati Luku Modrića, hoće li polušpica biti Luka Ivanušec, treba li Ivan Perišić igrati više uz liniju ili ići u kazneni prostor, hoće li se Bruno Petković spuštati do centra ili okupirati šesnaesterac, hoće li se Joško Gvardiol frekventno priključivati napadu? Sve su to pitanja koja more i izbornika i reprezentativce i navijače i novinar i kogaveć, ali sve su to kratkoročna, taktička pitanja i uglavnom na svako od njih može se dobiti odgovor.

Mi imamo strateška pitanja. Tko će igrati desno krilo kada neće biti Kramarića? Što će biti kada ode Luka Modrić, tko će preuzeti teret vođenja veznog reda nakon njega? Tko će igrati polušpicu ako Ivanušec zastrani? Tko će biti lijevo krilo kada se Perišić umirovi? Tko je dugoročna alternativa Bruni Petkoviću? S kojim će to igračima Gvardiol nositi obranu Hrvatske za pet ili šest godina? Tko će braniti kada se Dominik Livaković umirovi? Zašto imamo samo jednog desnog beka, Josipa Juranovića, i niti jednog u nastajanju? Koja je dugoročna alternativa osovini Modrić-Brozović-Kovačić? Dobro razmislite pa recite na koliko ovih pitanja možete ponuditi barem djelomičan odgovor?

Zakazala i reprezentacija i klubovi

Ne grizite se i ne divljajte puno ako ga ne znate, ne znači to da ste nogometni analfabet ili da ga pratite paušalno. Ne znate odgovor isključivo zbog toga što u reprezentaciji, kako ovoj seniorskoj tako i onim mlađim selekcijama, ne postoji strategija, ne postoji sustav koji će pripremiti nove mlade igrače do tih razmjera da se može planirati njihov ulazak u A selekciju ove ili sljedeće godine u svrhu alternative nekom senioru ili popune upražnjene pozicije. U mlađim se selekcijama radi se uglavnom stihijski. Svaki od izbornika ima neku svoju filozofiju igre, neke svoje sustave, ideje i taktike, a da ne govorimo o tome da ih se učestalo mijenja i samim time se radi hard reset pa ekipa s nekim drugim mora prolaziti sve ispočetka.

Ali pazite sada i ovo, nije da strategija nedostaje samo u reprezentaciji ona nedostaje i u cjelokupnom hrvatskom nogometu. Bilo bi nekorektno svaliti sve na manjak organizacijske sposobnosti Hrvatskog nogometnog saveza, jer ipak nije na njima da razvijaju, odgajaju i stvaraju nove igrače, taj dio posla pripada klubovima, a posao koji se, konkretno u HNL-u, radi već neko vrijeme je katastrofalan ili barem katastrofa u nastajanju.

Dalić je od njega napravio gotovo omraženog igrača, a on je trenutno jedan od najboljih u Europi

Dinamo na pogrešnom putu

Primijetiste možda ili ne, ali najveći i najvažniji klubovi HNL-a posljednjih nekoliko sezona kao da su postali pomalo autodestruktivni. Dinamo je više od desetljeća imao provjeren i funkcionalan recept, vrlo dobru strategiju opstanka i preživljavanja, a plod takve strategije vidi se upravo u reprezentaciji. Plod su Modrić, Kovačić, Brozović, bili su tu i Vedran Ćorluka, Mario Mandžukić, Milan Badelj, Dominik Livaković, Josip Šutalo, Luka Ivanušec... Pitamo se sada, koji će to Dinamov igrač iz aktualne postave ili koja će to Dinamova mlada “zvijezda”, zaigrati u reprezentaciji u skoroj budućnosti? Martin Baturina? Marko Bulat? Jedan je zagazio u 21. godinu, drugi u 23. godinu, a realno, niti jedan još nije niti blizu razine nastupanja u reprezentaciji. I to je, u biti to.

Dinamo u svojim redovima ima još ponešto zanimljivih mladih igrača, poput Gabrijela Rukavine, kojeg prati cijela sila stranih klubova. Tu je i Mauro Perković, nominalno jedini hrvatski ljevonogi lijevi stoper u cijeloj ligi, i vrlo perspektivan igrač. Imamo tu i Roberta Ljubičića. Imamo i Lukasa Kačavendu, Luku Stojkovića, Antonija Marina, Gabrijela Vidovića. Osim Vidovića i Ljubičića, koji dojma smo igraju na potpuno pogrešnim pozicijama, jer Ljubičić je izvrstan veznjak utopljen na lijevom beku, a Vidović neka polušpica, ili drugi napadač, koji je, eto, završio na lijevom krilu gdje je znatno limitiraniji, ostatak ekipe skuplja mrvice i troši najbolje razvojne godine na klupi. U neka prijašnja vremena barem polovica ovih momaka bila bi zacementirana u prvoj postavi, bez obzira na to smatra li trener da bi oni trebali biti tamo ili ne.

Quo vadis, Dinamo?

U Dinamu, pa i u svim ozbiljnim klubovima, postoje igrači projekti, koje se trpi, koje se forsira i gura sve dok se ne prodaju za očekivanu cifru. Dinamo je to godinama odrađivao na elitnoj razini i ta je strategija bila vrhunski osmišljena. Dobro se balansirao upliv svježe krvi, mladih igrača na kojima se gradila financijska postojanost kluba i budžet se, de facto, mogao planirati godinama unaprijed, ali samo zato što se znalo da će od označenih pet mladih igrača projekta, barem trojica osigurati višemilijunske transfere. Danas takva strategija više ne postoji. I pitamo se, kao onomad sveti Petar – Quo vadis, Domine, odnosno Diname?

Dinamo je počeo dovoditi strance upitne kvalitete i pretpostavljati ih domaćim dečkima, valjda se nadajući još jednom “Dani Olmo slučaju”. No slučaj Olmo je bio splet okolnosti kakav se događa jednom u 50 godina i neće se ponoviti s nekim Kanekom, Mihaljičenkom ili Bernauerom. Nadalje, umjesto da se istrpilo Ljubičića i da mu se pružila šansa na defenzivnom veznom vratilo se Arijana Ademija, umjesto da se proguralo Maura Perkovića ako nigdje onda barem na lijevog beka tamo se gurnulo Ljubičića, umjesto da se dovodilo Kaneka moglo se možda forsirati Rukavinu, umjesto da se pružila šansa nekom junioru Dinama na defanzivnim pozicijama ili se dovelo koje jače ime iz HNL-a, poput Mihalea Žapera, eto, ulupali su se milijuni u Bernauera i Mihaljičenka koji su nedorasli Dinamu i razini igre koja se tamo traži.

Sada je polovica tih pojačanja, ako ne i svi, pred otpisom, Dinamo se muči u HNL-u i u Konferencijskoj ligi i sada više nije klima za guranje i “trpljenje” mladih igrača. Trener Sergej Jakirović mora čuvati svoj rejting i ne smije se kockati, pa samim time ne može izvoditi neke veće alternacije u ekipi. Dinamo je možda pred najgorom sezonom još od one kada je Rijeka uzela naslov i Kup s Matjažom Kekom, ali čak i tada je u klubu postojala strategija za razvoj igrača. Danas je, eto nema. Tko je kriv za to? Aktualna uprava, Zdravko Mamić, Dario Šimić, izostanak sportskog direktora, možda i svatko pomalo, ali u suštini nebitno je tko je kriv, bitno je da se tim problemom nitko od njih ne bavi. A uskoro će se problem manifestirati i bit će jako, baš jako, gadno.

Nije Dinamo jedini problem

Raspisali smo se ovako o Dinamu jer oni su glavni generatori igrača koji kasnije odlaze u reprezentaciju, no ne bi bilo na odmet da imaju barem malu pomoć ostatka lige. A nemaju je. Sve do prije malo više od pola godine vladala je manija za Hajdukovim mladim igračima koji su igrali juniorsku Ligu prvaka. Bez pretjerivanja, tada se o njima pisalo i pričalo kao da sutra mogu birati u kojim će klubovima “lige pet” igrati. Gdje je ta ekipa danas? U seniorsku su se momčad ugurala tek nekolicina njih, poput Nike Sigura, Luke Vuškovića, Ivana Ćubelića i miljama su daleko od toga da ih se smatra ključnima za Hajdukovu igru, a kamoli da su blizu reprezentacije.

Hajduk je, kao, najavio neku strategiju prije sezonu ili dvije, ali gotovo ništa nisu ostvarili. Ispalo je da je ta megalomanska petoljetka Lukše Jakobušića i Mindaugasa Nikoličiusa tek populistički spin za fanatike i zaslijepljene navijače. Praksa u Hajduku gotovo je ista kao i ova nova u Dinamu. Dovode se stranci koji su, ruku na srce, otpad u stranim klubovima i stavljaju se u igru prije domaćih igrača. I, eto, nisu Dinamo i Hajduk jedini. Osijek ima vrlo malo mladih igrača koji imaju potencijal igrati na najvišoj razini, a što onda radi? Pušta ih prerano van, neke čak i bez da im da neku ozbiljniju šansu u HNL-u, eto primjer su Dion Drena Beljo i Adrian Leon Barišić. Rijeka pak nikada i nije imala ozbiljnu strategiju razvoja mladih igrača, i to je bilo sasvim OK. Damir Mišković je odredio plan kakav je odredio, na uštrb razvoja mladih igrača, dovodio je malo kvalitetnije strance i revitalizirao ih pa ih preprodavao. Sjajno za klub, i veoma destruktivno za hrvatski nogomet.

Od ostatka lige ne može se očekivati previše, kako zbog infrastrukture, tako i zbog činjenice da je Hrvatska vrlo mala zemlja i da netko tko je iz Osijeka, Rijeke, Varaždina, ili kojeg drugog grada, ne mora uložiti puno resursa i ne mora seliti daleko ako priliku igrati već kao junior u Dinamu. Baš naprotiv, klub mu sve osigura, i njemu i obitelji. Pa nemaju razloga ostajati u manjoj sredini. Sve donedavno Lokomotiva je bila glavni generator mladih igrača, čak možda jači i od Dinama, ali oni su, eto, odlučili krenuti stopama emancipacije i Dinamu više nije pretjerano isplativo surađivati s njima kao nekada.

Dalić u reprezentaciji uporno drži igrača kojem tamo više nije mjesto i to je sada veliki problem

Ide li se u propast?

Ako ste i dalje skeptični oko ove naše teze, bacite oko na U21 i U19 reprezentaciju pa razmislite tko bi od tih igrača mogao za koji mjesec ili godinu igrati na elitnoj razini u A reprezentaciji, i možda ponovo braniti ili loviti medalju na prvenstvima. Prije svega, gotovo niti jedan od tih igrača nije glavni igrač u svom klubu, ta neki od njih nisu niti standardni, a kamoli da su nositelji igre. Pojedinci su već odavno zagazili u dvadesete i još čekaju na veliki transfer, a čekaju ga jer nisu u matičnom klubu dosegli razinu koja bi im osigurala transfer u bolji klub. Svaki takav segment dugoročno šteti reprezentaciji, a samim time i tim klubovima, sve to drastično utječe na budućnost hrvatskog nogometa i vodi ga u propast.

HNL je, prema svim parametrima, mogla bit vrhunska razvojna liga, jedna od najboljih u svijetu. Međutim, zbog izostanka strategije, ona to nije. Jasno, ne može se očekivati da će čelnici klubova sjesti za okrugli stol i dogovoriti strategiju za razvoj lige. Utopistički je tako rezonirati, ali promijene li paradigmu barem u dva od četiri najjača Hrvatska kluba, nešto bi se još i moglo spasiti. No, treba se reagirati pragmatično, logično i brzo, a ne pamtimo da je ijedan hrvatski klub donosio takve odluke u skorije vrijeme.

Hrvatska reprezentacija trenutno ima ogroman problem za koji su uglavnom krivi Modrić i Dalić