HRVATI, OVO TREBATE PROČITATI! Malo drugačija priča o epskom dočeku Vatrenih i mržnji prema domovini

Autor:

Kako se bližila godišnjica dočeka hrvatskih reprezentativaca sa srebrom iz Rusije, taj 16. srpanj, po medijima, ali i u razgovorima diljem Hrvatske – stvarali su se prijepori. Valja li obilježavati godišnjicu kada je najveći dio Hrvatske izašao na ceste i čekao “vatrene” ili pustiti taj dan u zaborav i ne raditi od njega pretenciozne memorije.

Istina je silno jednostavna.

Unatoč nekim pretencioznim pokušajima mitologizacije tog dana protiv obilježavanja 16. srpnja su tek oni koje taj uspjeh žulja. Ne, ne samo uspjeh nogometaša, nego i uspjeh ljudi koji su pripravili spektakl za reprezentaciju zemlje koju vole i za koju su navijali. Nekima to ni danas nije jasno i ne mogu to podnijeti.

Otkud to oduševljenje Hrvatskom, zemljom u kojoj mahom mi siromašni loše živimo?

Ali, ne treba to miješati, kamoli uspoređivati. Domovina se voli u dubini duše, a prezire se sustav, okolnosti, od korupcije do nepoštenja, tu svi jedemo isti stari kruh i od njega nam nije dobro. No, mrziti zemlju u kojoj živiš, nije to prirodno ni normalno. Uostalom, i da cvatu ruže i kroz pipe teku med i mlijeko isti bi opet govorili da ne valja. Ni zemlja, ni reprezentacija, ni doček reprezentacije.

A doček hrvatske reprezentacije uistinu je bio veličanstven događaj. Onima kojima i danas smeta sigurno su kao trnje u oku bili svi oni dječaci i djevojčice koji su više od 15 sati čekali po vrućini, zvizdanu, umorni i iscrpljeni reprezentativce, umotani u hrvatske zastave, sa sretnim suzama u očima. Oni su pokazali da ne mrze svoju zemlju, iako im je perspektiva, ruku na srce, slaba, a od ljubavi prema reprezentacije su se rastopiili u masi od pola milijuna ljudi.

Na dočeku nije bio niti jedan incident, iako su ga “izmišljali” kasnije oni kojima je doček bio pljuska po obrazu, zbog pozvanih pjevača i traženja boja polja na hrvatskoj zastavi. Sve je bilo toliko spontano, veliko i lijepo da je svaka kritika dočeka uzaludna i nalikuje na dva autogola, ne samo jedan.

Dobro, izbornik Zlatko Dalić je rekao kako bi volio da se godišnjica tog dočeka obilježava kao Dan zajedništva, ponosa i sreće. Lijepa je to ideja, ta nije Dalić tražio da taj dan bude nacionalni praznik, kako mu imputiraju, nego tek da se prigodno obilježi. Baš zbog toga što su nam rijetki takvi dani.

Dani kada dišemo zajednički, kada smo ponosni i kada smo sretni. Prerijetki su ti dani, uopće trenuci. I obilježava se nešto što je lijepo i rijetko. A lijepo je lijepo zato što je rijetko, kao i obratno!

Naravno, mi smo se već dan nakon tog dočeka suočili s trvenjima i prijeporima, učas je otišlo zajedništvo, ponos i sreća, no to opet ne znači da taj prekrasni 16. srpanj ne trebamo svake godine obilježiti. Ni slučajno.

Onako, duboko, intimno u sebi, prisjetiti se svih strahova i euforija gledajući reprezentaciju na svjetskoj smotri u Rusiji. I biti sretni što smo dio tog ljudskog korpusa koji je pripravio takav veličanstven doček svojoj reprezentaciji.

Zato, kritike oko obilježavanje tog datuma ne stoje. K tome, on se zbog političkih mijena, interesa i spinova ne može mijenjati, kao što se mijenja obilježavanje Dana državnosti. Onima kojima je taj dan bio prekrasan osjećaji se ne mogu oduzeti. I to bi kritičari morali shvatiti.

Slavimo, samo slavimo, prepustimo se sjećanjima! Slavi se ono što je rijetko, a rijetki su nam osjećaji zajedništva, ponosa i sreće.

Ne treba nam 16. srpanj kao državni praznik, ali treba nam da se sjetimo dana kad smo bili sretni, pa čak i ako smo danas nesretni! Slavimo i zbog onih kojima smeta kada slavimo, ima i pjesma:

“Neka pati koga smeta”…

Autor:
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.