Foto: Ronald Gorsic / CROPIX

Hrvat im je ujedinio državu, a onda su ga odbacili kao pijanicu

Autor: Ivan Lukač

Prošle su tri godine od smrti Zlatka Cice Kranjčara. Čovjeka o kojem nitko nije mogao reći nijednu ružnu riječ. Bio je definicija purgera i gospodina. Kako na terenu tako i van njega. Živio je za Dinamo i Hrvatsku, a njegova smrt rastužila je mnoge. Ljude je osvajao sa svojom ljudskošću i iskrenošću. Veliki Cico rođen je za velike stvari.

Godina koja ga je upisala plavi panteon odnosno besmrtnost među navijačima je naravno 1982. Oni koji su je doživjeli su najstraniji na svijetu i učinili su sve da onima koji nisu tada ni živjeli dočaraju veličinu Cice Kranjčara. Taj naslov došao je neočekivano. Čak je tadašnji direktor Dinama Đuro Prilika rekao da Dinamo ne može tražiti više od trećeg mjesta. Očito je mogao jer gotovo 40 godina kasnije pričamo o njima. Taj Dinamo krasio je nevjerojatan pressing i kako piše veliki Tomo Židak, Dinamo je tada sve svoje protivnike pobjeđivao u prvih 15 minuta utakmice. Najbolji primjer toga je ona legendarna utakmica protiv Zvezde.

Na toj utakmici stvorila se ekipa i postali su svjesni da mogu do kraja. Već nakon pola sata igre na prepunom Maksimiru Dinamo je vodio 3:0 protiv Zvezde. Cerin za 1:0, a onda Cico za vječnost. Onaj legendarni gol glavom nakon Mlinkinog ubačaja s lijeve strane onaj skok koji prkosi zakonima fizike, a Cicin udarac glavom odlazi u lijevi kut Zvezdinog vrata Slojanovića. Taj gol od njega je stvorio maksimirsku legendu, veliku plavu devetku. Zabija, Maksimir luduje, a on od euforije ne zna gdje će. Diže ruke visoko u zrak jednako kao i Dražen poslije pogođene trice. Dinamo je tjedan dana kasnije dobio Hajduk na Poljudu i do kraja prvenstva nije izgubio nijedan susret.

Rođen da bude prvi

Koliko je Cico značio toj ekipi najbolji govori podatak da je za Modre kad se to proljeće vratio iz vojske u 17 utakmica zabio 12 golova. Bio je to Cicin vrhunac u Dinamu.  Uskoro je otišao u Beč i oduševio ih. Kako i ne bi. Takav gospodin i grad Beč morali su se odgovarati. I dan danas kada navijačima Rapida spomenete prezime Kranjčar prihvatiti će vas kao da ste dio njih. To najbolje govori koliko je i njima značio.

Pun Maksimir i ovacije Cico je sljedeći put doživio 1990. U prvoj povijesnoj utakmici hrvatske reprezentacije. Cico Kranjčar bio je kapetan. Prvi kapetan hrvatske nogometne reprezentacije, ali Cico je očito rođen da bude prvi. Prvi je Dinamov trener koji je uzeo duplu krunu, prvi je trener koje uzeo naslov prvaka Hrvatske, a da nije vodio Dinamo ili Hajduk. 20 godina nakon što je bio ključni igrač Dinamovog proljeća sada je bio arhitekt Zagrebovog proljeća. 2002. NK Zagreb s Cicom na klupi postao je prvak Hrvatske. Bio je izbornik Hrvatske te u reprezentaciju uveo Luku Modrića. Vodio je Hrvatsku na SP 2006. Kada je Hrvatska izgubila od Brazila s 1:0, ali Brazila s: Kakom, Ronaldinhom, Robinhom, Luciom, Didom… Taj poraz ne ostaje toliko u sjećanju koliko Cicine suze za vrijeme intoniranja himne. Kada 70 tisuća ljudi u Berlinu pjeva Lijepu našu.

Bio je poznat kao čovjek koji je volio društvo i život. Često mu se spočitavalo da previše uživa alkohol, ali on nikad se nije sramio svojih poroka. O njegovoj jednostavnosti pričao nam je jedan konobar kojem je Cico bio redoviti gost: “Kad netko kaže gospodin meni je Cicek prvi padne napamet. Odmjeren, pristojan, a toliko šaljiv i jednostavan čovjek. On je legenda Dinama, kluba kojeg svi volimo, a ponašao se kao da je neki španer kaj špana kod Klinčeka. Tu svoju profinjenost prenio je i na Niku. Svaki put kada su blagdani obojica bi ušli u kuhinju i svim konobarima i kuharima zahvalili se i zaželjeli sve najbolje. E, to je nešto što čovjek zauvijek pamti.”




Uspjesi u Crnoj Gori

Velike uspjehe doživio je i s Crnom Gorom. On je od veljače 2010. do rujna 2011. kao izbornik vodio reprezentaciju Crne Gore u 12 utakmica. Sjajnim rezultatima u kvalifikacijama za Euro 2012. godine pomogao je Crnoj Gori da izbori plasman u baraž, ali on je već ranije dobio otkaz i nije vodio selekciju u povijesnim utakmicama.

Kada je preminuo crnogorske Vijesti su napisale: “Možda zvuči pretenciozno, znajući sve naše podjele i usude, ali – ako je netko ikada ujedinio Crnu Goru u sportskom, i ne samo sportskom smislu, onda je to bio Zlatko Cico Kranjčar. S Cicinim taktičkim pečatom i duhom, rezultati su doveli Crnu Goru u poziciju da sanja i vjeruje da je sve moguće…” Sve je završilo neslavno. Cico je dobio otkaz što Crnogorci nikad nisu oprostili Savičeviću, direktoru reprezentacije. Njegova izlika je bila da Cico ima problem s alkoholom. U to nitko nije povjerovao očito je došlo do privatne svađe gdje je Savičević išao dokazati ego.




Cico je tada rekao: “Savićević je ispao nekulturan, nekorektan i bezobrazan! Ali mislim da sve što je kazao najviše govori o njemu. Kao i rezultat Crne Gore u baražu protiv Češke. Svi su u Crnoj Gori bili na mojoj strani, javnost i mediji, a on je izgubio i onda je sebe želio da opere preko mojih leđa. To je zaista jadno.”

snimak zaslona/ HRT

Simbol Zagreba

Dinamo ga je još jednom vidio, u ljeto 2016. odveo je modre u Ligu prvaka i s 4:0 pobijedio Hajduk na Poljudu. Cico, presretan kakav je i bio onako nasmijan okrenuo se prema tribini s Bad Blue Boysima i pozdravio ih.

Preminuo je 1. ožujka 2021. Kako je Niko rekao na sprovodu kao da je znao koji datum treba biti. Tada se nakon 2 mjeseca karantene ponovno otvoreni kafići. Kao da je netko gore htio da Cico ode baš tad, da se svi nađu u kafićima i prisjećaju se svega što je on značio za Zagreb i Hrvatsku.

Nikine suze na komemoraciji se ne zaboravljaju. Svakome tko Dinamo nešto znači morao je pustiti suzu kada je Niko u majici s Cicinim likom i natpisom “ponosan kaj sam purger” rekao:

“Sjedim jučer na balkonu iznad oltara kaj su ti ljudi napravili. Vidim curicu kaj prilazi oltaru. Pita tatu tko je bio ovaj striček. Sve generacije ovih dana tuguju. Objašnjavaju da si bio maskota svih Zagrepčana i Zagrepčanki. Ali znaš kaj, meni si bio tata. Često si govorio da me odgojila mama, ali nije to baš tak. Vodeći me na treninge, dozvolio si mi da nogomet zavolim sam. Svojim primjerom naučio si me kako cijeniti svoje, a poštivati tuđe. Najveća lekcija koju si me naučio je da smo na ovome svijetu svi jednaki. Da svima treba dati priliku, pažnju i – osmijeh. On ništa ne košta, jel’ tak? A čuj, nebumo se lagali. Pokazal si mi i kak’ se lijepo provesti, zapjevat, zakartat, živjeti tu i sad. Ne brini, ne bum sad prepričaval sve anegdote i uspjehe. Ne bum ponavljal da si bil’ šmeker i fakin, vlasnik osmijeha koji osvaja na prvu. Ne bum ni rekel koliko mi već sada fališ. Fala ti na podršci u mojim najtežim trenucima. Ti sigurno nisi otišel jer si u svima nama previše. Učinio si to na svoj način. Volim te. Volimo te. Od sveg ti srca fala, tvoj sin.”

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Otišao je uz taktove “Moj Zagreb tak imam te rad” , ali i Zagreb je rado imao Cicu. Svaki grad je zaslužio jednog gospodina kao što je ono, a reći će Zagrepčani: “Bogu hvala, a mi smo imali Cicu.” Ako je Relja Bašić bio gospon Fulir filmskog platna onda je Cico bio onog nogometnog, ali i Fulir van terena.

Gospon Cico hvala vam za Dinamo, Zagreb i Hrvatsku. Sad bumo si spili jednu za vas i vaš Zagreb.

 

Autor:Ivan Lukač
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.