DINAMO SLAVI I RANJIV: Čekao se veliki pad, ali svima su oduzeli nadu…

Oni koji su silno željeli iznenađenje bit će srazmjerno isto tužni kao što će veseli, presretni biti navijači Dinama. Epilog utakmice koja je ‘determinirala’ prvenstvo bio je u korist Dinama. Nesumnjivo, posve zasluženo, prvenstvo je odlučeno kolo prije kraja, zadnji derbi prvenstva, u Maksimiru Dinama i Hajduka neće odlučivati ni o čemu.

U jednom zanimljivom prvenstvu, poprilično izjednačenom s pregršt iznenađujućih rezultata Dinamo je ipak za nijansu ili dvije bio bolji od suparnika. Bez obzira što je i zagrebački klub nerijetko znao neugodno iznenaditi. Opet, njegovi suparnici bili su još ranjiviji.

Dinamo je osvojio prvenstvo u sezoni u kojoj su ga vodili tri trenera; Damir Krznar, Željko Kopić i naposljetku Ante Čačić. Hajduka Šveđanin Jens Gustafsson i Litavac Valdas Dambrauskas. Zanimljiv podatak, zar ne?

Neke loše partije Dinama u ovome prvenstvu mogu se pripisati slabljenju momčadi još na početku sezone, kada su naglo prodani Lovro Majer i Kristijan Jakić. Dugo se Dinamova momčad tražila, kako to uvijek biva stradavali su treneri. No, ne može se poreći da su zadnje utakmice ‘Plavi’ pod Čačićem odigrali solidno. I to kad je bilo najpotrebnije.

U domaćem, purgerskom ambijentu usred Šibenika Dinamo je krenuo agilno, makar je imao ispočetka i dosta sreće. Jer, prvi pravi „zicer„ imao je Grezda iz Šibenika, obrana s istrčavanjem Livakovića bila je maestralna. I potom, pred kraj prvog dijela, kada je pomalo prijetila nervoza Dinamo je postavio stvari na mjesto. Tolić je probio dotad sjajnog Rogića. Na odmor se otišlo s prednošću, a da bi sve bilo posve sigurno Čačićevoj momčadi trebao je još jedan gol. Za posvemašnji mir.

I došao je iz sjajno izvedenog slobodnog udarca Bočkaja, preko živog zida u suprotan kut. Krasno, nogometno gledano, za doživjeti. I to je bilo to. Šibenik nije imao više snagu za ambiciju da zakomplicira situaciju Dinamu. A Dinamo je stao i čekao, osigurao linije, I jedva čekao zadnji sučev zvižduk za veliko slavlje.

Na koncu nećemo biti nimalo pretenciozni kada ćemo zaključiti. Dinamo je zasluženo prvak. Iako je imao oštru konkurenciju, pa i posrtaja, ali njegov nogomet je ipak bio kud i kamo kvalitetniji od nogometa ostalih. To što smo Dinamo donedavno gledali kud i kamo boljeg i superiornijeg u domaćem natjecanju stvar je samo naše percepcije. Sada nije bio tako stravično dobar da bi konkurenciju ostavio miljama za sobom, ali je bio dovoljno dobar da osvoji naslov na način da je drugima najprije dao nadu. Da bi im je potom uzeo.

Prvaku valja čestitati, iskreno. A gubitnicima zaželjeti da i dalje napreduju, što će i Dinamu pomoći da drži kvalitativnu razinu. Rezimirajmo još jednom, bilo je zanimljivo, neizvjesno, doživjeli smo puno uzbuđenja. I u sportu je to tako, netko postane sretan, netko nesretan. I nije to nikakvo zlo. To je ono što od sporta i očekujemo, borbu, entuzijazam, izjednačenost i dramatiku. Sve smo to imali. Nakon dugo vremena.