Dalić u reprezentaciji uporno drži igrača kojem tamo više nije mjesto i to je sada veliki problem

“Proveo sam život navigirajući kroz osjetljiva pitanja. Ne želeći uznemiriti ljude”, rekao je to svojevremeno legendarni irski boksač i promotor Barry McGuigan. I da, svako od nas ima onu neku temu o kojoj baš i ne voli pričati, pitanje koje izbjegava riješiti ili ga rješava na način na koji smatra da će napraviti najmanje štete. Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatko Dalić, također ima jednu takvu temu o kojoj nevoljko priča, na koju se postavlja dosta defenzivno, i koju, eto, već više od godinu dana nije uspio riješiti. Zapravo, ima Dalić podosta takvih osjetljivih tema i nije lik koji će javno polemizirati, raščlanjivati i nuditi solucije, no jedno pitanje, koje već dosta dugo muči sve koji prate reprezentaciju, polako počinje biti neizbježno i iziskuje odgovor.

Tema se tiče Dalićeva miljenika Nikole Vlašića. Nekada najtalentiraniji hrvatski nogometaš, priznajmo si to iskreno, već dulje vremena nije u Bog zna kakvoj formi niti u klubu, niti u reprezentaciji. Otkako je prešao u West Ham, koji je vjerojatno bio najgori mogući odabir za nastavak njegove karijere nakon sjajnih epizoda u CSKA Moskvi, Vlašić se podosta srozao i to u nekoliko segmenata.

Prije svega nedostatak natjecateljskih utakmica i kemijanje Davida Moyesa s pozicijama, drastično je utjecalo na njegovu igru, ali veći je problem bilo Vlašićevo samopouzdanje koje, kada ne igra, drastično deteriorira. Vlašić je nakon katastrofalne sezone u West Hamu, pokušao spasiti karijeru kod Ivana Jurića u Torinu, gdje igra i danas, ali opet, ne možemo reći da je to onaj “stari” Vlašić. Uhvatio je Splićanin kontinuitet u proteklih godinu dana, Jurić ga koristi na pozicijama drugog napadača, polušpice, krila pa i špice, gdje god mu ovaj može koristiti, i Nikola se konačno, čini se, skrasio.

Više ne funkcionira

Međutim, dojma smo, a nekako je i očito, da to više nije Vlašić kakav je nekada trebao Zlatku Daliću i reprezentaciji. Vlašić je negdje po putu, uglavnom zbog stila igre i nogometne filozofije koju njeguje Ivan Jurić, izgubio onu kreativnost koju je nekada imao, i koja je Daliću silno koristila kada bi ovaj igrao na poziciji polušpice. Vlašić je, u danima kada je igrao za CSKA, Daliću bio jedan od najkorisnijih igrača. Hrvatska se tada mučila s igrom u međuprostoru, onom između veznog reda i napadača, a Vlašić je tu bio idealan, prije svega zbog svoje pokretljivosti, trkačkih sposobnosti, znao je navući igrače na sebe, izvući obranu i poremetiti balans u protivničkoj zadnjoj liniji te otvoriti koridore krilima i centarforu. Uz to, Vlašić je bio vrlo koristan u igri iz drugog plana, znao je asistirati i zabijati.

No, već neko vrijeme Vlašićeva igra, činjenica je, ne funkcionira u reprezentaciji. U Torinu Nikola igra sasvim drugačiji nogomet koji se temelji na presingu i to možda najintenzivnijem u cijeloj ligi. Naglasak je i na fizičkoj igri i to “čovjek na čovjeka”, nema puno mjesta za kreativu, nema puno kombinatorike među igračima i ekipa se uvelike oslanja na pravovremen, skoro pa mehanički, timski rad i u konačnici igraju reaktivan nogomet. Dalićeva ekipa ne igra niti približno slično i Vlašić više kao da igrački nije kompatibilan s ostatkom ekipe.

Dalić forsira igru na posjed, igra uglavnom u formaciji 4-3-3, za razliku od Jurićeve 3-4-2-1 u kojoj Vlašić ili igra jednu od dvije polušpice ili katkada na špici. Kako je Vlašiću kreatorska crta gotovo pa izbrisana u Torinu i ukalupljen je u neki sasvim drugi, rigorozan, “hardcore”, sistem koji se bazira na, kao što smo rekli, gotovo dijametralno suprotnom principu igre, Dalić od njega u svom sustavu baš i nema prevelike koristi. I to već jedan dulji period vremena.

Petkovića i Rebića se lako odrekao

U svakoj drugoj reprezentaciji, koja na svoje članove ne gleda kao na obitelj i u kojoj izbornici nisu u odnosu otac-sin s igračima, odnosno, koja ne gaji neke postulate koji su možda imali smisla u neko poratno doba zajedništva i sloge, Vlašić bi vjerojatno otpao s popisa ili bi u najgorem slučaju bio marginaliziran, ili označen kao zamjena. Međutim, kod Dalića je priča s Vlašićem sasvim drugačija, ali konkretno samo s Vlašićem. Iako se možda zaboravilo, Dalić je Vlašića držao u reprezentaciji čak i onda kada je ovaj bio takoreći na dnu s formom, što nije bio slučaj s nekim drugim igračima, koji su također, kao i Vlašić, dali neki značajniji obol momčadi.

Vratimo se koju godinu unazad. Nakon Eura 2020, i serije podosta loših izdanja pojedinih reprezentativaca, kao i žestoke kritike na račun igre i izvedbe Dalić je najavio drastične promjene. Prvi je iz momčadi odletio jedan od heroja iz Rusije 2018., Ante Rebić. Doduše taj si je sam zakuhao stvari s onim ispadom na Instagramu, ali Dalić je tu bio rigorozan, bez obzira na sve što je Rebić dao i što je mogao dati reprezentaciji.

Drugi potez Dalića bila je nova politika selektiranja o kojoj je tada pričao na sve strane. Konkretno, Dalić je najavio da više neće zvati igrače koji u svojim klubovima nisu standardni, da neće zvati igrače koji su u lošoj formi i da u reprezentaciji smiju igrati samo oni koji su na optimalnoj razini. Dalić tako nije razmišljao previše oko toga treba li, recimo, Bruno Petković ostati u nacionalnoj vrsti. Petković je tada, nakon Eura, zapao u lošu formu, prekomandirao se u “desetku” u Dinamu, a Dalić je ocijenio kako mu takav Petković nije potreban. Petković je u tom trenutku bio nominalno prvi napadač reprezentacije i Dalić baš i nije imao opcija, ali ga je, rekli bismo olako, srezao.

Žmirio na Vlašića

Dalić je gotovo svaku sljedeću presicu koristio kako bi malo “bockao” Petkovića. “Moja je odluka i moj izbor napadača, Budimir i Čolak, iza toga ja stojim, to ne znači da Petković i drugi način neće biti na popisu u idućem ciklusu, puno sam razmišljao i odlučio, nitko nije otpisan, ako igrači svojom formom zasluže, vrata su im otvorena”, izjavio je to Dalić u kolovozu 2021. godine, a u studenom mu je poslao novu, još oštriju poruku.

“Petković mi treba samo u napadu. Ono što on igra u Dinamu, mi u reprezentaciji imamo najbolje na svijetu, tu su Modrić i Brozović. Vidim ga jedino u špici”, rekao je Dalić. Petkovića je to, kako se pričalo po kuloarima, dosta pogodilo, ali se do kraja te sezone uspio pribrati i odigrao je dosta odličnih utakmica za Dinamo. Međutim, u lipnju 2022. godine Dalić ga je svejedno izostavio s popisa, bez obzira na sve. I bilo bi to sve na mjestu, svaka ta Dalićeva odluka i opaska, da se kasnije nije dogodio slučaj s Vlašićem.

Dok se Petković mučio i trudio dokazati Daliću dobrim igrama da ga vrijedi ponovo pozvati, Dalić je paralelno gledao, odnosno možda je ipak žmirio, na ono što je Vlašić radio u West Hamu prve sezone. Vlašić je jedva spajao tri utakmice, dakle ne govorimo o formi, već samo o nastupima uz vrlo loš performans. Ne može se reći bez obzira na sve da mu Moyes nije dao dosta šanse, dao je, ali ovaj ih nije iskoristio. Propadao je i propadao u Londonu forma mu nikad nije bila gora, ali Dalić nije ni na sekundu mislio da ga izostavi s popisa. Ne bismo ništa rekli da je Vlašić u reprezentaciji igrao dobro, ali nije. I bez obzira na sve i dalje je bio tu.

Hrvatska reprezentacija trenutno ima ogroman problem za koji su uglavnom krivi Modrić i Dalić

Dvostruki kriterij

E sada, nakon svega što se dogodilo s Petkovićem, igračem za kojeg de facto i nema adekvatne zamjene, nakon svih pustih najava da se neće tolerirati igrači koji nisu u formi ili ne igraju, Dalić bez imalo susprezanja izjavi sljedeće.

“Vlašić ima moje ogromno povjerenje, žao mi je što ne igra i ne želim ga izgubiti. Nepozivanje u reprezentaciju bi ga dotuklo, hoću ga vratiti u život koliko je god moguće. Dobit će šansu i svjestan je da mora igrati. Donijet će odluku tijekom ljeta što i kako. Bio je jedan od najboljih igrača u kvalifikacijama, znam koliko vrijedi i može. Svi u stožeru smo za njega i stav je da mora biti s nama”, izjavio je to Dalić na presici u svibnju prošle godine. I to je bio jedini put da je Dalić govorio o ovoj osjetljivoj temi i govorio je baš onako kako je McGuigan rekao, navigirajući vješto da se nikome ne zamjeri. Vjerojatno se i nije zamjerio, ali realno sagledavajući situaciju bio je to dvostruki kriterij.

Pitamo se sada, pa nije li u istoj emotivnoj situaciji bio recimo i Bruno Petković, recimo možda i neki drugi dečki poput Josipa Brekala, Ante Budimira, Diona Drene Belje, Matije Frigana, Luke Sučića, Mile Škorića, koji su ispadali iz reprezentacije bez ikakve velike pompe, opravdanja ili pak nisu zadržani unutar kruga obitelji niti im se pružila šansa za hvatanjem forme ili dokazivanjem u reprezentaciji. No, problem nije samo te emotivne prirode i dvostrukih kriterija jer Vlašić sada zauzima mjesto igračima koji bi možda mogli više doprinijeti.

Blokira mlade igrače

Daliću se, možda niste primijetili, polako puni čekaonica s mladim igračima koji su realno već mogli dobiti šansu. Od Martina Baturine, koji je složit će se mnogi, već trebao biti tu. Pa sve do vrlo dobrih uzdanica Dinama i Rijeke, Marca Pašalića i Gabrijela Vidovića, Nike Jankovića, koji su u vrlo dobroj formi i možda su iskoristiviji, posebice u utakmicama “slabijeg intenziteta”.

Da budemo jasni, ne igramo se mi ničijeg odvjetnika i ovi su nam igrači samo poslužili kao primjer, ali ističemo jednu problematičnu odluku izbornika. Dakle, kako mi to vidimo, ne može se upozoravati igrače na to da moraju igrati u klubu, biti u formi i na optimalnoj razini kako bi igrali u reprezentaciji, a istovremeno od reprezentacije raditi rehabilitacijsku oazu za “mezimca” koji je posljednji pogodak zabio u rujnu 2021. godine protiv Slovenije i koji je od tada do danas upisao samo jednu jedinu asistenciju u 23 utakmice. I opet, ne bismo ništa rekli da je većinu tih utakmica odigrao “na razini”, ali to nažalost nije bilo tako.

Treba li Livaja uopće reprezentaciji i zašto Dalić uporno ponižava jednog od najboljih igrača?

Dalić ne želi prelomiti

Naravno, neće reprezentacija propasti ako Vlašić ostane, ali recimo to ovako, hrvatska reprezentacija, iako pripada među njih, ipak nije poput ostalih europskih velesila. Neka Francuska, Engleska, Španjolska, si svakako može dopustiti rigoroznu selekciju mladih igrača koji će ući u A selekciju i brojni talenti pola karijere čekaju da doguraju do nacionalne vrste, Hrvatska nema takav luksuz, nema takav rasadnik talenata niti ih može prosipati. Jedna ili dvije dobro odigrane utakmice tih mladih igrača u reprezentaciji može im dati injekciju samopouzdanja, ali ujedno može biti i prilika sa probitak na europsku scenu, može donijeti interes stranih klubova iz “lige pet” i možda nam može donijeti novog superstara koji će za godinu dvije voditi ekipu.

No, ako Dalić nastavi s praksom revitalizacije igrača koji nisu u formi, ako nastavi forsirati nogometaše koji više nisu kompatibilni s njegovom filozofijom igre, onda bi Hrvatska dugoročno mogla biti u problemu. Vlašić u ovom trenutku, dojma smo, više ne bi trebao biti u reprezentaciji, ljutio se netko ili ne on je tu samo iz razloga što ga Dalić nema petlje eliminirati s popisa. Tu je jer se Dalić odbija suočiti s osjetljivim pitanjem i što će radije ignorirati očito, i navigirati uokolo kako bi izbjegao donošenje drastične odluke. Jasno je da Dalić i Vlašić imaju dugogodišnji odnos i da mu je ovaj riješio neke važne utakmice sada već u davnoj prošlosti, ali reprezentacija je mjesto na kojem se zaista ne može i ne smije živjeti od prijašnjih zasluga. A situacija s Vlašićem je, u ovom trenutku, točno takva. On trenutno egzistira u reprezentaciji na temelju uistinu starih zasluga i zbog toga što se Dalić ne želi suočiti s donošenjem teške, ali zapravo vrlo logične, izborničke odluke.

Daliću su trebale dvije medalje na svjetskim prvenstvima da pokaže svoje drugo lice