Dalić ga je znao staviti na led, a sad mu se odužio na način koji je kritičare iznenadio

Nakon uspješnog mini ciklusa kvalifikacija za Euro dogodine u Njemačkoj, s osvojenih maksimalnih šest bodova protiv Latvije i Armenije (što smo očekivali) još danima će se analizirati pojedinačni učinak igrača, kao i cjelokupni dojam. Reprezentacija nam je odavno postala tolika vrijednost da se o njoj priča i kada nije u pogonu, kamoli neće nakon dvije pobjede…

Znate kako to ide, neki se dokažu i pokažu, drugi nas malo neugodno iznenade, pa se lamentira, dok se gostionica ne zatvori.

No, jedno je sigurno. Apsolutni dobitnik iz ove dvije utakmice jest ponajprije Bruno Petković. Čovjek koji je prije nekoliko dana potpisao novi ugovor s Dinamom, očito psihološki rasterećen i željan igre u Rijeci protiv Latvije je letio i zabijao, da bi i u Erevanu napravio lavovski dio posla. Malo mu je nedostajalo sreće da opet bude strijelac.

Petković je velika vrijednost

Nema veze, vidjeti ovako maštovitog Petkovića jest velika vrijednost. Ta, riječ je o igraču koji je kod Zlatka Dalića znao biti i na ledu.

Sjetite se vremena, nekih par mjeseci prije svjetske smotre u Katru. Kada ga Dalić nije pozivao na reprezentativne akcije, tvrdeći da će biti „pozvan kad uđe u formu„. Čak je i tadašnji trener Dinama Ante Čačić to shvatio kao svoju misiju. Da, Petković se popravio, otišao u Katar, pa se lansirao u povijest onim izjednačujućim pogotkom protiv Brazila u produžetku četvrtfinalne utakmice svjetske smotre.

Danas je Petković tu, doslovce kao prvi izbor. I poimanjem igre, zalaganjem i doprinosom to i dokazuje.

U priči pod poglavljem – pohvale – ne smijemo izostaviti ni Andreja Kramarića. Zabio je u obje utakmice, što je uostalom i zadatak pravog centarfora. bio je raspoložen, rastrčan i usredotočen. I manje sebičan nego uobičajeno. U Erevanu je to bio pogodak odluke, tim je vrjedniji. Makar, nije smjelo tako biti, Hrvatska je dvoboj protiv Armenije davno ranije morala zaključiti, uz 26 udaraca prema golu zabiti samo jedan „golčić„ je mizerno. Pa onda kud i kamo bolja reprezentacija u zadnjim minutama strahuje od nekog zalutalog metka ili auta, što nam se dogodilo, sjetimo se, u prvoj kvalifikacijskoj utakmici protiv Walesa.

Opčinjavajuće je gledati nogomet Ivana Perišića, igrača koji je u 35. godini, a fizičke je spreme kao najelitniji 20-godišnji pripadnik neke specijalne vojne jedinice. On je uvijek pazio na svoje fizičko stanje, u napadu na krilu je vječna opasnost. Gotovo svaka opasnost koju priredimo u utakmici počinje od njega, ili sudjeluje u njoj. S time da je u Erevanu bilo primjetno da je silno želio i zabiti gol, pa je u nekim momentima možda malčice djelovao sebično.

O obrani je teško govoriti, naši suparnici su jedva nekoliko puta prešli centar.

No, zanimljivo je vidjeti kako Zlatko Dalić ultimativno gleda i analizira koji mu je bekovski par isplativiji i učinkovitiji. U prvoj utakmici u Rijeci protiv Latvije koristio je Juranovića i Sosu, u drugoj Barišića i Stanišića.

Nije tajna da bi Dalić volio gledati Sosu u raskošnijem izdanju. Juranović se već dokazao u nacionalnoj vrsti, zna se što može. I on je tu ne kao pričuva nego kao prvi izbor sigurno. Njegova alternativa Stanišić u jednom dijelu utakmice u Erevanu protiv Armenije bio je pogubljen, ali da je zabio pogodak iz fine šanse u kojoj se dobrim kretanjem našao bio bi obasut komplimentima.

Modrića i Brozovića ocijeniti se može finim ocjenama. Iako su oni u životu imali većih partija. Ali, s većim suparnicima. Korektno odrađen posao, s pet golova u prvoj utakmici i kreiranjem 26 pozicija za šut u drugom dvoboju – jest i zasluga veznih igrača.

Vatrenima to mora biti velika opomena: Dalić se hvatao za glavu zbog ove stvari

Sveukupno, slično kao i u onim kvalifikacijama za Ligu nacija kada se odmah kiksalo s Austrijom i sada svjedočimo nečemu sličnom. Nismo dobili Austriju na početku, štoviše čak i izgubili, da bismo potom pomeli sve ispred sebe. I došli do finala.

I sada svjedočimo sličnoj pojavi. Wales nas je zaskočio, pa sada slijedi kaznena ekspedicija. Do finala!