Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

ĆIRO I OTTO BARIĆ ZA DNEVNO RJEŠAVAJU VELIKI MISTERIJ DALIĆA! Legende objašnjavaju zanimljivu izbornikovu ideju

Autor: Andrija Kačić Karlin

Ponekad je teško dokučiti trenerske misli, svi mi koji pratimo nogomet uvjereni smo da ga imamo u malom prstu i da poznajemo nogometne zakonitosti barem kao trener momčadi koje volimo i za koje navijamo…

Znamo za problem desnog beka u hrvatskoj reprezentaciji i sami izmišljamo rješenja, preuzimamo posao izbornika Zlatka Dalića koji očito sprema neko iznenađenje. Varijanti je bezbroj, a u jednoj koja nam je došla iz bliskih krugova izbornika kao desni bek u dvobojima europskih kvalifikacija protiv Azerbajdžana i Mađarske (21. i 24. ožujka) spominje se čak i Brekalo koji igra na lijevoj strani i to prema naprijed?

Kako, otkuda ta zamisao, je li riječ o eksperimentu, ozbiljnom promišljanju ili običnom krpanju rupe koja se pojavila ozljedom Šime Vrsaljka. Ima onih i koji su čak i zgroženi tom idejom.

Da, išli smo pitati Ćiru Blaževića što misli o takvom možebitnom potezu. Nije nam dao pravo da budemo iznenađeni;

“Budite sigurni da Dalić neće pogriješiti čak ako to i učini. Današnji nogomet je takav, traži igrače da se snalaze u svakom prostoru, polivalentne tipove koji mogu mijenjati pozicije prema potrebama momčadi. Pa, zar i ja to nisam radio. Isto su mi se smijali kada bih izveo takvu zvijezdariju. Sjećate li se Marija Stanića na europskoj smotri 1996. u Engleskoj. Bio je najbolji strijelc belgijskog prvenstva, a ja sam ga stavio na desnu stranu, u sustavu 3-5-2. Koliko sam u najavi tog poteza dobio uvreda, bilo je to prestrašno. Kad ono, Stanić bio najbolji bek na prvenstvu. To vam je to, procijenio sam da on to može. Tako će učiniti i Dalić,, uostalom on jedini ima uvid u formu i mogućnosti igrača jer ih gleda na treningu, svi drugi što pričaju nemaju pojma, to su obične floskule”.

Nije nam novinarski živac dao mira pa smo nazvali još jednog bivšeg izbornika, Otta Barića…

“Uh, koliko sam ja morao eksperimentiratii mijenjati, ja sam dobio momčad iz koje su vatreni poispdali, nedostajalo mi je igrača, izmišljao sam svakakva rješenja i usput se uspio plasirati na Europsko prvenstvo 2004. godine. Pitajte Rapaića, Rossu, Babića što su i gdje sve igrali. Uvijek nam je falilo jedan ili dva igrača specijalista za neku poziciju. Meni se nisu smijali kao Ćiri, jer su ljudi shvatili u kakvoj smo situaciji, stalno smo izmišljali toplu vodu, sjećam se da sam Bjelicu poveo na prvenstvo iako uopće prije nije igrao za reprezentaciju, falio nam je kreator. Pa i napadač Mornar mi je znao igrati u veznom redu. To vam je tako, pravi igrač uvijek može odigrati barem na 75 posto kao specalist na nekoj poziciji. Ne treba od toga raditi neku dramu, uostalom s takvim eksperimentima i pristupima Nizozemci su se proslavili sedamdesetih godina, pa se takva igra nazvala totalnim nogometom, veli nam Otto Barić.




Fakat, nizozemska nogometna vrsta koja je u najvećem dijelu sedamdesetih godina bila predvođena Johanom Cruyffom nije imala tu sreću postati svjetski prvak, no dvaput se zaredom našla u finalu svjetske smotre i oba puta bila poražena od domaćina prvenstava. Njihovu igru stručnjaci su prozvali – totalni nogomet.

Sklop riječi – totalni nogomet – označava nogometnu teoriju po kojoj svi igrači mogu igrati na svim pozicijama. Pritom, svaki pojedinac mora biti fizički besprijekorno spreman i tehnički i taktički obučen da treneru bude na raspolaganju na svakom mjestu u momčadi. Ta vječna želja svih nogometnih trenera uspjela je u ondašnjoj nizozemskoj reprezentaciji. U toj generaciji bilo je uistinu igrača koji su svojom polivalentnošću zapanjivali i stručnjake i navijače.

No, za najzaslužnijeg u inovaciji totalnog nogometa smatra se trener Rinus Michels koji je takav način igre počeo prakticirati u amsterdamskom Ajaxu koji je ranih sedamdesetih u tri navrata zaredom bio europski prvak. Kako je Michels jedno vrijeme bio i trener Ajaxa i izbornik nizozemske reprezentacije tako se totalni nogomet poput poplave iz Ajaxa pretočio i u nacionalnu momčad.




I doista, svaki od tih igrača bio je spreman i fizički i taktički i umno zaigrati na bilo kojoj poziciji u momčad. Što je suparnike, zbog čestih promjena mjesta, izbezumljivalo.

Najveća zvijezda ove momčadi Johan Cruyff bio je igrač koji se najviše isticao po promjeni pozicija. Iako je bio klasični napadač moglo ga se vidjeti na brojnim ostalim pozicijama gdje je svojim izvrsnim driblinzima stvarao igrača viška, što je pak dovodilo do munjevitih napada i prekrasnih kombinacija.

Sam Cruyff u svojim sjećanjima rado je isticao?

– Mi smo na treninzima više govorili o prostoru nego o lopti. Shvatili smo da je prostor najbitniji!

Ako ćemo pravo, i Dalić voli mijenjati pozicije igrača, sjetimo se na svjetskoj smotri u Rusiji kako su u napadu Perišić i Rebić svako malo mijenjali strane, brz obzira što je svakome od njih specijalnost jedna strane, Perišiću lijeva, Rebiću desna.

Zato ova priča s Brekalom, istinita ili ne, ne treba nam biti misteriozna kako u prvi mah djeluje.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.