BAHATOST BEOGRADA GRANIČILA JE S BEZOBRAŠTINOM: Javno su ponižavali Zagrepčane, a onda im se dogodio nemogući ‘šamar’

Još od vremena prve Jugoslavije, pa u više od četrdeset godina druge bivše države južnih Slavena dvoboji hrvatskih i srpskih klubova privlačili su najveću pozornost.

Najčešće su te utakmice i odlučivale o konačnom poretku, a u pravilu su uvijek bile silno nervozne, dramatične i neizvjesne. Neka ne zvuči kao nekakvo opravdanje, ali mora se spomenuti da su u većini tih utakmica srpski klubovi imali naklonost sudaca tako da su mnoge utakmice prošle u vrlo nervoznom okružju i atmosferi.

Nije naodmet reći da su dvoboji nogometaša Hrvata i Srba oduvijek bili preslika političkog stanja u državi, nije bila rijetkost da se nakon takvih utakmica nogometna priča pretvorila u političku, ilustrativan je primjer velikih prosvjeda u Splitu nakon dvoboja Hajduka i Beograda 1969. godine koji je prekinut zbog pada suca na starom igralištu Hajduka. Suca je pogodio šišmiš, no u zapisnik je bilo zapisano da je bio pogođen bocom.

Hrvatski klubovi su tad bili bolji od srpskih

Tadašnji Fudbalski savez Jugoslavije utakmicu je registrirao sa 3:0 za Beograd. Nakon te odluke u Splitu su izbile velike demonstracije, za ono vrijeme bacanje desetak automobila beogradskih registracija u more bio je nevjerojatno velik incident.

U ovom dijelu priče o rivalstvu hrvatskih i srpskh klubova pozabavit ćemo se najzanimljivijim dvobojima klubova iz Zagreba, Splita i Beograda od završetka prvog svjetskog rada pa nadalje…

Dakle, nakon prvog svjetskog rata osnovan je Jugoslavenski nogometni savez sa sjedištem u Zagrebu (15. travanj 1919. godine). No 1929. godine sjedište saveza preneseno je, da bi se znalo tko je gazda, u Beograd.

Službena prvenstva tadašnje Jugoslavije igraju se od 1922. godine, u sezoni 1922/23 prvak je postao zagrebački Građanski. Usporedo s razvojem i usponom nogometa raslo je i nogometno rivalstvo Zagreba i Beograda, kao i Splita i Beograda. S jedne strane zagrebački HAŠK i Građanski, naravno i Concordia, te splitski Hajduk, na drugoj BSK, Naša krila i Jugoslavija.

Za taj dio povijesti može se bez ustručavanja reći da su hrvatski klubovi bili uspješniji. Građanski je pet puta bio prvak Jugoslavije (1923, 1926, 1928, 1937, 1940), Concordia dvaput (1930 i 1932), HAŠK jednom (1938) i splitski Hajduk s dva naslova (1927 i 1929).

No, jedna pobjeda još dan danas se prepričava među starijim poznavateljima zagrebačkog sporta i nogometa. U jeku dramatične utrke beogradskog BSK-a i zagrebačkog Građanskog u sezoni 1936/37 zagrebački nogometaši su morali na gostovanje u Beograd kod svog izravnog suparnika.

Beograđani su bili favorizirani, njihova bahatost graničila je s bezobraštinom, javno su poručivali Zagrepčanima da će se vratiti s najmanje „tri komada u mreži“. Pred 15 tisuca Beograđana, Građanski je odigrao vjerojatno, kako se to u sportskom žargonu zna reći „partiju života“, Lešnik je na brzinu s tri pogotka torpedirao ambicije Beograđana, konačni rezultat je bio 4:0 (još pogodak Wolfla) i Građanski je tom pobjedom širom otvorio put prema svom trećem naslovu…

Beogradski nogometaši još dugo nisu izlazili iz svojih svlačionica ne krijući strah od pobješnjele gomile svojih navijača koji su se htjeli dokopati svojih nogometaša i kazniti ih za sramotu koju su osjećali zbog poraza od hrvatskog kluba.

Da su nacionalni naboji u tadašnjoj prvoj Jugoslaviji bili vidno prenapregnuti, svjedoče i slike s povratka nogometaša Građanskog iz Beograda u Zagreb. Naime, u ranu zoru vlakom iz Beograda su doputovali igrači Građanskog, sa stručnim vodstvom. No, vlak su navijači i ostali oduševljeni Zagrepčani koji inače nisu imali nikakve veze s nogometom, dočekivali već pokraj pružnih tračnica u Sesvetama.

Na glavnom kolodvoru skupilo se toliko mnoštvo da je red uvodila i policija, mnoštvo se potom prelilo na sam Tomislavov trg i Zrinjevac. Čim su nogometaši izašli iz vlaka navijači su ih ponijeli na ramena i preko Zrinjevca doveli do Jelačić placa gdje je bilo priređeno veliko slavlje. A potom su igrači na ramenima navijača nošeni i do hrvatskog Sabora..

Dakako, red je spomenuti tu trijumfalnu generaciju Građanskog – Antolković, Pleše, Wolffl, Lešnik, Matekalo, Dubac, Brozović, Kokotović, Jazbinšek, Cimermančić i Urch.