fbpx
ranko suvar/cropix

NETKO BI POMISLIO DA JE ČOVJEK BEZ KUĆE I OGNJIŠTA! ‘Pa taj ovdje nikad nije bio sam, a patio je da ovo radi’

Autor: Andrija Kačić Karlin

Hladnoća lomi kosti, središte Zagreba u mojoj osobnoj percepciji ne izgleda isto. Jest, tmurno je, već dugo je tako. Pandemija i potres osobito su naškodili zagrebačkom centru. No, sve će se to jednog dana otkloniti, nestati će i svjetske bolesti, obnoviti će se i građevine, ali nešto će nedostajati zauvijek.

Otišao je našu umjetnik života, nogometni junak i dobri duh centra grada Zagreba. Grada kojem je priuštio nezaboravna slavlja, grada u koji je cijeli život želio doći i skrasiti se, u klubu čiji je povjerenik bila i njegova majka u Travniku. Ćiro Blažević.

Sve znamo o Ćiri, ne trebamo se ponavljati. Posljednjih godina, a zadnju utakmicu kao trener vodio je 2014. godine, na klupi Zadra, uživao je u šetnjama užim dijelom Zagreba, imao je svoje omiljene destinacije, dućane, ljude s kojima bi se družio. Makar, morao se družiti sa svima, jer on nije mogao reći – ne.


Obožavao je tamo biti

Kafić Charlie! Na vrhu Gajeve ulice, nadomak hotela Dubrovnik. Preko puta Ćiro je i živio. I Charlie mu je bio pomalo i dnevni boravak. I dok idemo prema tom mjestu zebe oko srca. Ne, nije to ni snažan sjeverac i temperatura debelo ispod ništice. Zebe, jer znam da Ćiru neću sresti. Kao i tisuće ljudi koji su ga svakodnevno sretali, fotografirali se s njime, popričali.

Za Ćirom su znali ići kolone ljudi, nitko ga nije smetao. Jest, uživao je on u svojoj popularnosti, ali i ljudi su uživali s njim. Briljantnog i brzog uma svakoga bi nasmijao, na ulici, kafiću, u prolazu. Nek’ bi vam se susreli pogledi odmah bi vas pozdravio.

I hodam tako prema kafiću Charlie, u kojem smo bezbroj puta sjedili, razgovarali, nekad za medije, nekad i ne. Ljudi bi mu prilazili, telefon bi zvonio, televizijske ekipe bi ga satima čekale. I sve bi on stigao. Netko bi pomislio da je on čovjek bez kućišta i ognjišta, koliko bi bio vani, s ljudima. I nikad mu nije bilo naporno.

Foto: Ivana Nobilo/CROPIX

Sada gradom više nećete sresti Ćiru, u kafiću, unutra i na terasi više ga nikad nećemo vidjeti. Nestao je dobri duh. Kafić Charlie, mjesto koje je bilo Ćirino umirovljeničko prijestolje postavio je Dinamov šal, lampion, njegovu sliku, te pića iz omiljenih mu narudžbi. Kava i cedevita. Protresem se. Koliko puta smo tu sjedili. Nija ga se trebalo niti nazvati za neki intervju ili pričicu, jednostavno dođete u taj kafić i nađete ga. Ako ga slučajno nema, pričekate ga. Uvijek bi došao.

I zato središte Zagreba više nikad neće biti isto. Kao ni naš nogomet, društveni život, a pitanje jest kako ćemo baštiniti njegovu ulogu u svemu. Nismo se baš proslavili u čuvanju uspomena, sjećanja, pothvata ljudi koji su nas zadužili. Ćiro Blažević zaslužuje sve, i ulicu i muzej i trg, zaslužuje sve počasti.

Građani upale lampion ispred Charliea, njegovog ulaza, sjeverni vjetar brije poput skalpela. Nijemo se ljudi prisjećaju jednog od najzabavnijih likova koje smo imali prilike doživjeti u životu. No, onaj koji ga je shvaćao samo kao zabavnog bio je debelo u zabludi. Znao je on svoju struku savršeno, samo je imao svoje metode. I znao je da je sve to igra.




I baš u Charlieu jednom mi je pričao:

„Kakvi su danas treneri, pa ja to ne mogu zamisliti niti u francuskim komedijama. Te ovo, te ono, pa računala, pa rječnik kad da smo u nekoj znanosti. Nogomet je samo igra, jednostavna igra u kojem je jedino bitno kako ćeš zajebati protivnika. Kako sam ja pripremao svoje igrače? Pa tako da zajebu one druge igrače koji igraju protiv njih. Samo je riječ o zajebu. Tako da moj desni bek zajebe njihovo lijevo krilo”.

Još mi odzvanjaju te riječi. Društvo oko njega se smijalo, a ja sam ga shvatio baš ozbiljno. Jest, to je tako, tko će koga zajebati. Tako je to naš dragi Ćiro.




Otišao si. Jesi li nas zajebo’?

Nisi. Nikad. Kako veli tvoj „vatreni„, Igor Štimac. Ti si nas pripremao na svoj odlazak. Dugo i poučno. Bile su to prave visinske pripreme. A pripremao si nas zato što si nas volio, kao i mi tebe. Htio si nam olakšati tugu, melankoliju i nostalgiju koja nas je sad obuzela. Vjerojatno si u tome uspio. Makar, patimo…

Slušam čovjeka u njegovom omiljenom kafiću. Sjedi sam, gleda u te Ćirine relikvije kod izloga kafića, I kao da priča zidu…

”Dobro je rekao mali Niko Kranjčar, Ćirin život moramo slaviti„!

Konobarica priča znatiželjnicima:

„Nikad nije bio sam, a toliko se trudio da ljudima u njegovom društvu bude ugodno. Ne napadno, nego diskretno„.

Susrećem i jednu kolegicu, novinarku, pa redatelja nedavno prikazanog filma o Ćiri, ”Travnička kronika„ se zove.

Kolegica šuti, tek promrmlja:

Foto: Vanesa Pandzic / CROPIX

„Tko će ikada ovuda proći a da ga ne poželi još jednom vidjeti. Kao da sam se išla uvjeriti da ga zaista više nema. Te kavice s njim, cigaretice, taj smijeh, dječačka neobuzdanost i humor, bio je magnet za ljude. Dnevno bi se s ljudima fotografirao i po nekoliko desetaka ili stotinu puta. Nikad nikoga nije odbio. I da, sa svakim je popričao. Svi od njega možemo naučiti kako tretirati ljude, svi”!

Redatelj, vidno slomljen, priča mi:

„Ćirin svijet je cijeli svijet, a ovo ovdje je nulta točka zadnjeg razdoblja njegovog života. Nekako si razmišljam, Ako je Ivo Andrić napisao Travničku kroniku onda se razdoblje od 1980. do danas, otkako je Ćiro došao u Zagreb mođe nazvati i Ćirina zagrebačka kronika. S ovog mjesta je Zagreb doveo do ekstaze, kasnije i cijelu Hrvatsku. Odavde je išao svugdje po svijetu, opčinjavao Kineze, Irance, Švicarce, Francuze, no ovo mjesto je napravio svojim domom. Zato sam i došao, tu u njegov dom. I baš ga osjećam, tog našeg Ćiru. I da, završena je Zagrebačka Ćirina kronika. Da se mene pita, kronika je to za Nobelovu nagradu„.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.