Buntić nije izudarao samo svoju suprugu: Njegova nezapažena poruka iz ‘garaže’ je zastrašujuća

Živimo u društvu koje je inficirano nasiljem. Pogledajmo kako razgovaramo, na kojim su nam razinama komunikacije, koliko se (ne)poštujemo, zapravo koliko se mrzimo, a ne volimo. A obožavamo reagirati kada se dogodi težak nasilnički slučaj, kao što je ovaj s bivšim hrvatskim rukometnim reprezentativcem Denisom Buntićem.

Jer, došla su takva vremena da se pod nasilje svrstava samo najteži zločin, poput premlaćivanja partnerice, ili ne daj Bože, ubojstva iste. Onda se događa reakcija u našem društvu, svatko ima nešto za reći, bilo u obranu premlaćene, a imamo čak i opravdanja za zlostavljača. To je onda tema dana. Ne primjećujemo pritom da smo okruženi svakodnevnim nasiljem, od ulice, ureda, javnog prijevoza, po livadama ili noćnim klubovima. Nasilje buja svugdje poput korova. Jer ga kao društvo toleriramo.

Nesretni Denis Buntić nije izudarao samo svoju suprugu, on je udario zauvijek i na sebe i na svoj integritet, kao i nažalost na integritet bezbroj muškaraca koji se pristojno ponašaju prema svojim partnericama. Među njima ima i onih koje od njih rade „volove„, pa opet ne reagiraju kao divljaci. I kolikogod im bilo teško, gospodski se povuku, možda sa suzom u očima, ne padne im na um ozlijediti, uništiti ili ubiti partnericu.

Svatko može pasti, ali…

Krimen Buntića biti će tim veći što nije neznan lik, bivši reprezentativac je hrvatskog ponosa, rukometne reprezentacije koju smo slavili na ulicama i trgovima do zore. No, svatko u životu može pasti. Droga i alkohol su zamke koje te ukliješte najčešće do kraja živoga. I ako te ono malo savjesti što ti je ostalo ne odvede na liječenje, terapiju, ako ne potražiš pomoć – nema ti spasa.

Buntić tu svoju priliku kad je zacijelo bio u dodiru sa svojom savješću nije iskoristio. Bio je to put u bezdan. Opravdati ga se ne može ni na koji način. To što je učinio je – zlo. Bez obzira što će kao i svaki čovjek koji počini nasilje imati svoje argumente. Psihijatrija fino veli u svojim priručnicima, postoji zlostavljanje i reaktivno zlostavljanje. I obje varijante zlostavljanja su neoprostive i podliježu progonu i osudi. I tu nema priče.

Sličnih slučajeva, pa i gorih, poput Buntićevog ima napretek. Naravno da se čudimo kada se nasilnik ekspresno pusti na slobodu. Pa, tko se ne bi čudio, jedna osoba zbog njega strahuje za svoj život. I upravo je to nelogičnost zbog koje nam utrne mozak. Zar još uvijek netko može sebi isposlovati slobodu nakon nasilnog čina?

Brakovi se raspadaju

Otežavajuća okolnost kod ovog bivšeg sportaša koji je nasrnuo na svoju životnu družicu, a upravo je nevjerojatna, jest pronalazak cijelog arsenala oružja u svojem domu. U njegovoj kući je, neslužbeno se doznaje, pronađena veća količina oružja koja uključuje i automatske puške, zolje i streljivo. Što će takva i tolika ratna oprema jednom sportašu. Koji je cijeli život učen da bude vitez, sportaš, odan fair-playu i respectu.

Ovaj dodatni krimen za bivšeg rukometaša teško je objašnjiv. Što je namjeravao s tim oružjem, zašto ga je gomilao, je li ga mislio upotrebljavati? Zapanjenosti nema kraja.

Međutim, ostavimo se Buntića barem nakratko. Pogledajmo oko sebe, koliko vidite nasilje u svojoj blizini, verbalnog, psihičkog, fizičkog, suptilnog? Pogledajte malo pomnije, živimo u svijetu gdje je nasilje u mnogim djelatnostima i poslovima vrlina, a mana je poniznost, poštenje, suosjećajnost i empatija.

Poznata Hrvatica nakon što je rukometaš pretukao ženu: ‘Od zdravog čovjeka napraviše propalicu’

Brakovi se raspadaju dok se tinta kod matičara još nije osušila, djeca tuku nemoćne u školama, po tvrtkama i korporacijama zlostavljanja je kao u zatvoru.

Nema malog ili velikog nasilja. Svako nasilje je iskonski neljudsko, gubitak humanosti nešto je najgore što jedno društvo može doživjeti. Kamo sreće da Denisu Buntiću treba pomoć da bi se vratio na pravi životni put. Pritom, opet za svoj grijeh mora odgovarati. Poput igrača na parketu kada dobije crveni karton.