Foto: Ante Cizmic / CROPIX

NEMAMO PRVENSTVO, GOSPODO, OVO JE CIRKUS! To je razlog zašto tonemo, a nešto slično već smo vidjeli u Hrvatskoj

Autor: Andrija Kačić Karlin

Možda je najgore od svega glede našeg rukometa što smo se počeli privikavati na neuspjehe naše reprezentacije. Koja nam je u prošlih tridesetak godina donijela toliko sportskog veselja. Zadnjih godina – ne ide pa ne ide! I nije to slučajno, kao što ni uspjesi u serijama nisu bili slučajni.

Na koncu, moramo se zapitati kakva je perspektiva našeg reprezentativnog rukometa. Perspektiva ili sudbina, ma svejedno jest? Hrvatska je, doslovce otkako se osamostalila u vrhu svjetskog reprezentativnog rukometa. Unatoč ograničenim resursima. Zaista, koliko će naša uistinu siromašna demografska i rukometna baza još uspjeti podizati mlade igrače koji će pripadati svjetskom vrhu. I to u dovoljnom broju, zar ne?

Mi se na europskim i svjetskim smotrama borimo protiv zemalja koje imaju bazu od najmanje pedesetak milijuna stanovnika, pa i više, kao što su Njemačka i Španjolska, a da bismo se zaigrali brojkama recimo da Brazil ima 150 milijuna žitelja. Od nama sličnih tu su Danska i Norveška, no to su zemlje koje su opet u prednosti, jer su bogatije i imaju izvanredno jake i zanimljive lige, domaća natjecanje. Dočim je svako naše rukometno prvenstvo isto, poput preslika na indigu, rukometni klub iz Zagreba osvaja trofeje, nešto igra po Europi, no zbog silne fluktuacije igrača više nije u stanju dolaziti do polufinala, finala ili čak biti europskim prvakom, kako je to nekoć znalo biti.

Nemamo prvenstvo!

Zbog dominacije PPD Zagreba polako ali sigurno su nestajali rukometni centri u Metkoviću, Zadru, Umagu, Splitu, sve je u jednom trenutku ostalo na privatnoj inicijativi, poput Akademije Balić – Metličić, a nestao je i rukometni gigant poput zagrebačkog Medveščaka. Rodilo se Đakovo, pitanje je koliko će izdržati.

Da, nemamo domaće prvenstvo koje mora biti temelj proizvodnje mladih igrača i to u dovoljnom broju da bi se danas-sutra sastavljala kvalitetna reprezentacija. K tome, moramo znati da roditelji baš djecu nerado šalju na rukomet, njima je zarada za njihove potomke u tome sportu premala, svi bi radije u nogometaše ili tenisače.

Foto: Ante Cizmic/CROPIX

Nešto nam se slično dogodilo s košarkom davno prije. Posvemašnja dominacija Cibone uništila je sve, na kraju je to uništilo Cibonu a kao kolateralna žrtva stradala je reprezentacija, pa danas više nije nikakvo čudo ako nam košarkaška vrsta ne ode na svjetsku smotru ili Olimpijske igre. Već smo navikli. Iako imamo nešto igrača, čudo stvorenih u maloj bazi, neki su dogurali i do NBA lige, no nestao je kult reprezentacije.

Istina, rukometaši su barem sačuvali kult reprezentacije, svakog siječnja se veselimo njihovim nastupima, zavolili smo ih i teško nam padaju porazi poput onih protiv Brazila, Crne Gore, Sada Egipta… No, pogled unaprijed daje i te kako razloga za brigu.




Hoće li rukometni djelatnici u tako maloj bazi i sa siromašnim domaćim prvenstvom uspjeti održati razinu kvalitete u stvaranju mladih igrača koje ćemo slati u reprezentaciju. Rukomet može imati zvijezde, Hrvatska ih ima, ali to je momčadski sport, reprezentacija je jaka koliko je jak njen najslabiji igrač i to se zorno pokazalo na ovome prvenstvu.

Navikli smo na medalje. Ne osvojimo ih li na iduća dva do tri natjecanja odlepršati će nam i kult reprezentacije i zanos i sve što bismo morali imati da bi taj sport opstao u svjetskom vrhu. Sada su u pitanju i Olimpijske igre, moramo u neke dodatne kvalifikacije, a ne smijemo ni pomisliti što bi se moglo događati ako ova generacija ne izbori plasman na Olimpijske igre! Drugi puta zaredom.

Ruku na srce, rukomet je u Hrvatskoj za vrijeme bivše države kao i početnih nekoliko suverene nam i drage Hrvatske bio u nas – sport broj tri. Uz neupitan nogomet na prvom mjestu, srebro je uvijek nosila košarka, a bronca bi pripadala rukometu, iako ne stalno, uskočio bi na treće mjesto popularnosti ne baš rijetko i vaterpolo.




Situacija se stubokom izmijenila u zadnjih tridesetak godina. U tom razdoblju unatrag svjedočili smo rapidnoj promjeni, pa je rukomet kod nas sada neupitan sport broj dva, za stalno je pobjegao košarci. Što samo pokazuje kako su Hrvati željni pobjeda i uspjeha. Bez obzira što Hrvatska i dalje ima relativno slabu ligu, i u muških i u ženskih s obzirom na konkurente, narod je još uvijek zaluđen rukometom. Svake godine svakog siječnja narod je slavio rukometaše, a sada i to nestaje.

Foto: Ante Cizmic/CROPIX

Hrvatsko rukometno čudo, ruku na srce i u muškoj i u ženskoj konkurenciji, upravo je čudo jer je proizašlo, niklo, stvorilo se iz ničega. Da, dobro ste pročitali!

Iz ničega, jalove infrastrukture, malog broja klubova, slabih prvenstava. Doda li se, k tome, i financijska onemoćalost i ono malo klubova koji drže kakvu-takvu kvalitetu, onda je posve jasno da nas rukomet drže entuzijasti. To su oni ljudi koji stvaraju mlade sportaše, sportašice, rukometaše i rukometašice.

I koji tako kvalitetno sagrađeni kao sportske veličine brzo sreću pronađu u inozemstvu, napreduju i dođu nam u reprezentaciju sjajni, spremljeni, ushićeni i ispadnu na kraju uspješni.

Što to znači? Osim urođenog talenta znakovito je da se i u mizernim uvjetima mogu slagati takve sportske momčadi. Što potkrjepljuje tezu kako entuzijazam, a ne profesionalizam održava hrvatski sport u svjetskom vrhu.

Ta formula se koristi godinama, u oskudici se stvori sportaš koji odlaskom u inozemstvo, onako kvalitetan i sazidan, potom rješava egzistenciju. A opet ponavljamo, imamo i u muškoj i u ženskoj konkurenciji po jedan i pol klub. Što bi bilo da imamo po tri ili četiri? Ne smijemo ni zamisliti!

Nakon silnog razočaranja protiv Egipta određenu satisfakciju smo doživjeli u utakmici protiv svjetskih prvaka Danaca. Da, zaslužili smo pobjedu, sredili su nas i suci. I sve to stoji. Ali, pokazalo se da još uvijek u postavi imamo svjetskih igrača, da možemo biti konkrentni. Ali, medalje neće biti, nećemo osigurati ni Olimpijske igre. I ovaj nastupne možemo nazvati niti polovičnim uspjehom. Tako jest – kako jest.

Letvica je odavno podignuta visoko, sami su je rukometaši objesili ispod oblaka. Sada do nje ne možemo. Hoćemo li više kada moći? Eh, to je najteže i najbolnije pitanje.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.