NEMA NAVIJAČA U BIVŠOJ JUGI KOJI SU TOLIKO VJERNI: Svi su im zavidni iako pate već dugi niz godina…

“I pape i dida bili su Torcida”, refren je pjesme pokojnog Vinka Coce koja je brzo postala i navijačka te zorno dočarava snagu Hajdukove navijačke skupine koja unatoč svim svojim kontroverzama drži čelno mjesto na ovim prostorima kada su “tifosi” u pitanju.

Hajduk možda već 17 godina čeka na naslov, ali kad je u pitanju vjernost navijača tu nema dvojbi, uostalom, redovito ima najviše gledatelja na svojim tribinama i tu je Hajduk apsolutni pobjednik. U cijeloj regiji, ne samo u Hrvatskoj.

Hajdukovi navijači i njihova vjernost su uistinu posebna priča. Naravno, ne treba bježati ni od kritike kada naprave incidente, kao što treba hvaliti i za prave, ljudske, činove dobročinstva…

Lojalnost kojoj nema kraja

Isto tako valja znati, kada je riječ o posjećenosti na Hajdukovom stadionu, ne pune poljudske tribine samo „ultrasi„, pripadnici Torcide. Na stadion dolaze i stari i mladi, i žene i djeca. Čak 30 tisuća gledatelja na Poljudu tijekom nedavne prvenstvene utakmice protiv Osijeka je savršen primjer te vjernost, lojalnosti i ljubavi. Unatoč toliko rezultatskih neuspješnih godina…

Ipak, Torcida je predvodnik i agitator svih poziva da se pune poljudske tribine. Kao i svi navijači svijeta i „torcidaši„ imaju svoje vrline i mane. Red dobrotvornih akcija i red incidenata obilježava svježe djelovanje ove skupine, no ne može joj se poreći masovnost, vjernost i bespoštednost u borbi. A kada smo već kod te borbe, ona zna zbog loših poteza biti i kontraproduktivna, no to ne umanjuje popularnost skupine.

Hajduk unatoč skromnim rezultatima ima uvjerljivo najveći prosjek posjećenosti na domaćim utakmicama, a i na gostovanjima Hajduk se najčešće osjeća kao domaćin.

Torcida, kao navijačka skupina, je dobro postavljena organizacija, s hijerarhijom. Kad se veli – svi na to mjesto – okupi se nekoliko tisuća ljudi. Kao vojska! To je obiljnost, štogod mislili o svemu, pa i o incidentima koje priprave.

Ratobornost koja nije plod samo mentaliteta, već nekad racionalnog, ali i ircionalnog osjećaja nepravde u privilegiranju Zagreba prema Splitu, napose u nogometnom okružju, postala je već antologijska, nerijetko i štetna po sam Split i Hajduk, jer svako nasilje se vraća štetom po nasilnika.

I sam Hajduk je nemoćan protiv tih devijacija, opet Hajduk bez Torcide je teško zamisliv, makar bi malčice pristojnija Torcida bila svesrdnija pomoć klubu. No, da Dalmacija i dobar dio Hrvatske osjeća Torcidu kao svoju, nije upitno. I ta je skupina podijeljena, od veterana do frakcija, ne dijele ni svi isto razmišljanje o opstojnosti kluba i modelu upravljanja. Ali, i to je Torcida.

Djelujući poput paravojnih postrojbi ova skupina na stadione ide sa svojom koreografijom, porukom i namjerom. Nije jednom bilo dogovoreno da se neće upaliti baklja i tako je bilo, dakle sluša se kad netko veli – Ne! No, kada toga nema na tribini je cirkus, jer je to fantazija ultras navijača, čak je to za shvatiti do jedne mjere. Još je davno Aristotel rekao “da je sve u životu pitanje mjere”, a tu Torcida zna pretjerati.

Kad se dobrovoljno daje krv, gase požari, pomaže sirotinji, sudjeluje u obnovi potresom po razrušenoj Banovini… I tada su nam toliko dragi ti momci, pa se potom onda snebivamo kada naprave nered i oštete klub… Ne postoji vođa, što snagama reda otežava posao, a opet organizacija je besprijekorna. Zaslužno za taj detalj je pojava koja je rijetkost u nas, a to je lojalnost skupini, ideji. I klubu!

Oh da, Torcida i navijači ne upravljaju klubom direktno, ali ih se u upravi i te kako boje, čak i slušaju, što baš nije zgodno za one kojima se to ne dopada. Predsjednici kluba dižu se i padaju uz blagoslov Torcide.

No, ova današnja Torcida ima jedan veliki nedostatak, za kojeg nije kriva. Ona stara Torcida osamdesetih godina uživala je u velikom, europskom Hajduku. Ova danas gledala je godinama ispodprosječnu momčad koja uopće nije bila konkurentna u hrvatskom prvenstvu, kamoli u nešto jačoj europskoj konkurenciji. Pa, tako sociolozi mogu tvrditi da neke devijacije ove skupine dolaze zbog frustracije, oni “bi htjeli velikog Hajduka, a od ovoga im je muka”.

Tako je pisalo davno na jednom transparentu Torcide. Baš znaju poentirati “torcidaši” kad hoće!

Ipak, ove godine je Hajduk živnuo, unatoč oscilacijama još ima šansu napraviti čudo i postati hrvatskim prvakom nakon dugih 17 godina čekanja. Navijači kao da su osjetili da je taj trenutak blizu, pune tribine do vrha, unatoč pandemijskim mjerama.

Još nešto, Hajduk je kao klub okružen tolikom vjernošću, pažnjom i ljubavlju, ne samo Torcide, već svih svojih navijača, a rezultati su godinama bili sve slabiji. Upravo je nevjerojatno koliko su sve dosadašnje uprave morale biti nesposobne i manipulatorne da ne iskoriste takav kapital, kojeg imaju klubovi kao što su Liverpool, Union iz Berlina, Borussia iz Dortmunda, Benfica, Napoli ili Marseilles. I svi napreduju, Hajduk stoji. Kako?

Da Hajduku uskoro ultimativno treba trofej to je tako jasno. Ni za sport, konkretno naš nogomet, neće biti loše ako se trofeja dokopa klub koji ima uvjerljivo najveći broj gledatelja na svojim utakmicama.