NEKI SE ČUDE GORANU ZAŠTO TRPI ĐOKOVIĆEV BIJES! Hrvat jako dobro zna što se događa u tim trenucima, a jedna stvar je nevjerojatna

Bila je to 2019. godina, kraj lipnja, dan prije početka Wimbledona. Novak Đoković predstavio je svog novog trenera. Šok je bio potpun. Đokovićev izbor bio je – Goran Ivanišević. Počela je tada jedna zanimljiva, očito i turbulentna suradnja, epilog je niz Đokovićevih uspjeha, ali i temperamentnih istupa. Od tog dana pa danas Đoković je od svojih 15 nastupa na Grand Slam turnirima osvojio njih čak sedam.

I početkom te suradnje, pa kroz sve ove godine, a napose zadnjih dana, novinarima je intrigantno promatrati i istraživati kako izgleda druženje, rad, zabava ali i razgovori jednog od najboljeg srpskog sportaša svih vremena s jednim od najboljih hrvatskih sportaša ikada…

Opterećenost ratom početkom devedesetih nije jenjala, nerijetko se i njihova suradnja gleda i kroz neočekivanu, pa i nedostojnu prizmu, s pitanjima zašto u tom odnosu možda dominira Srbin, ili zašto si Hrvat to uopće dopušta. Gledanje iz takvog kuta nije samo pogrešno i nedobronamjerno, čak i nepošteno, a čak je i izrazito glupo.

Goran je podigao Novaku servis

Tenis je specifičan sport. I ako ćemo pravo, Goran Ivanišević bio je isključivo Đokovićev izbor. Srpski tenisač koji se sjeća Gorana kao temperamentnog igrača (tu su fakat slični) znao je što mu Hrvat može donijeti. Uostalom, nije jednom Đoković govorio kako je do suradnje došlo i zašto je izabrao baš njega.

“Goran mi je donio puno zabave, puno šala. Govorimo istim jezikom, dugo se poznajemo. On je bio moj idol. Dolazi iz Hrvatske, ja sam iz Srbije i to su susjedne zemlje sa sličnom kulturom i gotovo istim jezikom”, pričao je Đoković.

Da, svjedočimo i ispadima Đokovića prema ljudima u publici, pa i prema svom bratu, ali i treneru Ivaniševiću. Nekad je to ružno i doživljavati, ali koliko puta smo se uvjerili da je Đokovićeva osobnost nepromjenjiva. I to Ivanišević najbolje zna. A Ivanišević je na plaći kod Đokovića da mu pomogne, da ga smiri, okrene, pa čak i da pretrpi nešto, sve kako bi njegov poslodavac postigao bolje rezultate.

Ajmo stvari ovako postaviti, kada Ivanišević istrpi povike koje mu uputi Đoković – on djeluje pedagoški. Kao i u ovome, neki dan, zadnjem Đokovićevom „ispadu„.

Kako je, naša su sjećanja, Goran bio još malo „luđi„ i temperamentniji od Đokovića, ta sjetimo se samo razbijenih reketa i psovki našeg tenisača kojeg smo zbog toga i obožavali, tako u konkretnom slučaju Hrvat na Srbina djeluje umirujuće. Da je barem Goran imao nekoga da ga smiri kada bi doslovce poludio na terenu.

Zna dobro Goran da bi na Đokovićevo vikanje svaka i njegova burna reakcija bila kontraproduktivna – on mudro i šutnjom i trpljenjem smiruje svog igrača. A smiriti Đokovića vraški je težak posao. Izgleda da ga Goran radi izvanredno.

A kad su se uopće upoznali Novak Đoković i Goran Ivanišević?

“Sjećam se trenutka kada sam ga upoznao. Pripremao se za Wimbledon, onaj 2001. kad ga je i osvojio, u Njemačkoj u akademiji u kojoj sam i ja bio. Sjećam se da smo odigrali nekoliko poena i da je to bilo ostvarenje mog sna. Prekrasno je imati ga u svom stručnom stožeru, donosi pozitivnu energiju, dobar je trener i jako sam zahvalan što je uz mene”, riječi su Novaka Đokovića.

Što je Đoković dobio s Ivaniševićem kao trenerom, osim tog možda smirujućeg stava Hrvata?

Realno, Ivanišević je možda prvi otkrio kako “na kraj s Đokovićem”. Ponajprije, zapanjujuće mu je ubrzao igru i konkretnost. A kako je Ivanišević imao sjajan servis, i prvi i drugi, tu je također od Đokovića napravio zvijer. U suvremenom tenisu bez konkurentog serviranja ne možete do vrha, nemate nikakvu šansu. A već relativno dobar Đokovićev servis Ivanišević je očito usavršio.

Nije Goran kraj Novaka samo da ga zabavlja kada je Srbinu do zabave, niti je samo da ga smiri kada se Srbin pogubi. Iza svega je naporan rad na treninzima, silni sati analize, razgovora. Pritom, kako se Đoković voli sukobiti doslovce s cijelim svijetom oko nekih neteniskih pojava možemo zaključiti da mu kao trener Goran Ivanišević tu ne smeta.

Pa bismo morali zaključiti. Ako tko zna s Novakom onda to zna Goran.

Ha, sad gledajte ovo. Nakon sve one silne deračine Novaka prema Goranu, te trijumfa srpskog tenisača – što se dogodilo. Novak Đoković je u sprintu poput Usaina Bolta otrčao u zagrljaj nikome drugome nego Goranu Ivaniševiću. Duboko svjestan da ga je Hrvat smirio kada se pogubio. I spasio mu kritičan meč.

Dakako, sva sila svjetskih novinara žele čuti i drugu stranu, Ivaniševićevu. Sjećajući ga se onako temperamentnog i neobuzdanog stalno ga propitkuju kako i zašto to trpi. Pa i novinari od Gorana dobiju svojevrsnu lekciju…

“Nevjerojatan je Novak Đoković. Ne ljutim se kada Đoković viče na mene sve dok pobjeđuje. Zato sam i tu, da dobije svaki meč. Ja sam u redu šta god on pričao ili vikao. On je pustio emocije kada je prišao našem boksu. To je bilo vrlo emotivno za sve nas. Kada je počeo plakati, tada je pustio iz sebe sve ono što je danima gutao u sebi. Uradio je nešto nevjerojatno, on je s drugog svijeta. Kao čovjek koji sam više od tridesetak godina u tenisu ja sam zadivljen. Meni je čast što sam trener Đokovića”.

Kako je naš Goran i elokventan, tako on zna u par rečenica objasniti cijeli problem i rješenje situacije:

“I ja sam bio tenisač, i ja sam bio malo lud. Tako da razumijem kako se osjeća i razumijem Novakove emocije. Trenirati Đokovića je kao da ste trener Real Madrida, morate imati pritisak. Ako ne dobijete jednu ili dvije utakmice, onda vam slijedi otkaz. Broje se samo Grand Slamovi, a to je dobar izazov. Mora se s njime nositi i Novak, ali i ja. Netko tu treba biti da smiri onoga na terenu, kapirate”?

U ovoj naposljetku lijepoj priči gledati neke detalje kroz srpsko-hrvatske odnose fakat je glupo! Promatranje ovog odnosa zaslužuje drugu prizmu, samo sportsku.