fbpx
Mark Reinstein/Ringo Chiu/Guliver Image/Ilustracija

NEKI OPTUŽUJU TUĐMANA DA IH JE ‘PROKLEO’: Franjo je hitno nazvao i naredio, više nije bilo rasprave hoće li to napraviti ili ne…

Autor: Andrija Kačić Karlin

Naša košarka ima jednu tešku priču. Još iz 1995. godine, s europske smotre u Ateni, nekih tri mjeseca prije oslobodilačke akcije Oluja. Na tom Europskom prvenstvu u košarci 1995. Hrvatska je predvođena NBA zvijezdama kao što su Toni Kukoč i Dino Rađa osvojile brončanu medalju što je tada proglašeno neuspjehom.

U prvih šest utakmica Hrvatska je lako pobjeđivala, u četvrtfinalu su naši košarkaši nadvisili Italiju, a onda je uslijedilo polufinale protiv Litve. Možda nikad jače Litve, s Marčiulionisom, Karnišovasom, Sabonisom… A u našoj reprezentaciji sve velika imena, Kukoč, Rađa, Vranković, Komazec, Perasović, Mršić…

U  utakmici prepunoj sudačkih grešaka na našu štetu Litva je pobijedila 90:80 i ušla u finale protiv Jugoslavije. Na koncu, Jugoslavija je pobijedila Litvu u finalu, isto s puno sudačkih grešaka na račun Litve… Hrvati su, pak, protiv Grka, pred 20 tisuća njihovih navijača, pobijedili 73:68 i osvojili broncu.


Prokletstvo ili samo slučajnost?

I prigodom proglašenja pobjednika uslijedio je jedan do tada neviđeni događaj. Hrvatski su košarkaši nakon dobivanja brončanih medalja, a prije intoniranja himne, pobjednika Jugoslavije (još je bila Hej Slaveni) otišli s – pobjedničkog postolja. Da, rat je još uvijek trajao, ali…

Govorilo se da se sport i politika ne smiju dodirivati. No, priča ima i pozadinu, a u kontekstu tog razdoblja nešto je i shvatljivo, ali opet nešto i nije. Odlazak s pobjedničog postolja bio je šokantan. Godinama kasnije, tadašnji izbornik Aco Petrović se otvorio i govorio:

Guliver Image

“Ja sam u tome bio nebitan. Znam da je postojala telefonska veza iz dvorane s Banskim dvorom, gdje je sjedio Tuđman, i dogovoreno je solomonsko rješenje. Ide se na medalju, ali nakon toga na postolje biti napušten. To je bila politička odluka i, gledano s ove vremenske distance, pogreška. Ja to nikada ne bih napravio””, riječi su Petrovića.

I sada se dogodilo nešto kao – proketstvo. Od tog trenutka hrvatska reprezentativna košarka je jednostvano nestala. Nikad više nije osvojila medalju na velikim natjecanjima, Iako je nekoliko puta bila blizu.

Petrović će o tome:

“Ne bih rekao da je to prokletstvo. Više smo patili zbog vlastitih pogrešaka. Na EuroBasketu 2003. primili smo dva nesretna koša protiv Rusa, a na EuroBasketu 2005. nismo blokirali niti jedan skok od promašenog slobodnog bacanja, nadalje 2001. godine u četvrtfinalu protiv domaćina Turske imali smo 19 koševa prednosti u 27. minuti pa smo izgubili. Tako da smo u toj situaciji sami bili krivi i sami smo sebi krojili sudbinu”!




Politička odluka

Činjenica jest da dok se se još igrala finalna utakmica Jugoslavije i Litve na djelu je bila neka “tiha diplomacija”, između našeg vodstva, direktora reprezentacije Mirka Novosela i ureda predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana. Na toj je liniji praktički i donesena odluka da se izađe na dodjelu medalja, prime brončane medalje i onda napusti dvorana.

Taj čin je dosta negativno odjeknuo u europskoj javnosti…




Nitko u tom trenutku nije niti u najcrnjim prognozama mogao zamisliti da će taj protestni odlazak s brončanog postolja u Ateni ujedno označiti početak za figurativni odlazak Hrvatske iz medaljaškog ranga svjetske košarkaške scene. Od 1995. naovamo tek jednom smo ušli u polufinale nekog većeg natjecanja (EP 2013. u Sloveniji), što možemo više pripisati zakonu velikih brojeva no nekom našem veličanstvenom turniru.

Ima i drugačijih razmišljanja, stavova. Franjo Arapović je jednom rekao:

„Nisam bio tamo, ali u razgovoru s igračima koji su bili tada, Hrvatska je sišla s postolja zbog sudačke krađe u polufinalu. Da se radilo o krađi dovoljno govori i to što nije bilo sankcija nakon tog poteza, a da je bilo, onda bi se gledale sudačke odluke pa bi se vidjelo šta se dogodilo. Naravno, bio je to nesportski potez, ali i suđenje u polufinalu je bilo nesportsko”, rekao je Arapović.
Ima i glasina da je navodno prije same dodjele medalja u Ateni u hrvatsku svlačionicu ušao i Litavac Šarunas Marčiulionis, rekavši da će i oni otići s postolja, ali ne zbog rata u Hrvatskoj, nego jer su pokradeni protiv Jugoslavije u finalu. Marčiulionis i Sabonis izabrani su kasnije u najbolju petorku Eurobasketa, uz našeg Tonija Kukoča.

Gulicer Image/CROPIX/Ilustracija

Jedan od najvećih trenera bivše države i svijeta, Duda Ivković ovako je vidio spomenuti događaj:

„Nakon rata nisam previše održavao kontakte, osim što sam imao susret s Rađom u Ateni te s Kukočem tijekom primanja u Kuću slavnih i zaista je bilo kao da se nikad nismo ni odvojili. A to Europsko prvenstvo u Ateni bilo je direktno politički dirigirano. Znam što sam vidio. Eto, čuli smo u svlačionici Stojka Vrankovića kako kaže: ‘Sad je trenutak da napustimo postolje’. Bili su u svlačionici pokraj nas. Ali ne bi to Stojko rekao bez političkog naputka. Meni je to bilo smiješno. A drugi dan mi sjedimo na šanku hotela, već je bilo pred zoru… I vidimo mi hrvatsku reprezentaciju kako gotovo na prstima hoda, vjerojatno su rano morali na zrakoplov. I onda im ja viknem: ‘Što je, purgeri, dođite ovamo na piće, zašto se tu šuljate? Nitko mi se nije ni javio’, ispričao je Ivković.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.