fbpx
Photo: Srdjan Ilic/PIXSELL

ŽELITE GLEDATI OVAKVE SLIKE SVAKI VIKEND? Evo kako će vam moderni nogomet to i omogućiti!

Autor: Josip Kraljević

Osobni interesi očito nisu boljka samo modernog nogometa

Ne postoji ni jedan sportski uspjeh bilo koje reprezentacije s ovih prostora, u bilo kojem sportu koji sa sobom ne povuče barem 2-3 otužna novinarska piskarala koja nadahnuto ne povedu kampanju o možebitnom izgledu reprezentacije ove zadnje, u krvi ugušene Jugoslavije. “Da smo ostali zajedno”, “Zamislite ovu postavu” neki su od desetke naslova s kojima nas bombardiraju u sad već skoro pa pravilnim vremenskim razmacima.

Jedan od posljednjih takvih slučajeva imali smo ne tako davno, prilikom Europskog prvenstva u košarci. Svi znamo, Hrvatska je ispala ranije nego smo svi mi zamišljali ili priželjkivali, ali u finalu su se našle nekadašnje dvije od onih šest baklji na grbu bivše nam države. I sasvim dovoljan povod da se u domaćim, a bogme i nekim stranim medijima povede priča o možebitnom izgledu reprezentacije države koja je prije nepunih 20 godina svoje bratstvo i jedinstvo, ne sasvim sportski, zaključala s tisućama pobijenih, ozlijeđenih, protjeranih, silovanih i na druge načine fizički i moralno osakaćenih.

Iako je sve to pogrešno s puno drugih strana, najveća greška koju čine je u tome da sve te napise ne prate egzaktni dokazi. Naime, uzmimo u obzir najveće sportsko natjecanje – Olimpijske igre. Kao “pomoć” onima koji brane ovakve sastave, osvojene medalje one prve, također u krvi ugušene Jugoslavije pribrojit ćemo ovoj novijoj. Uz samo malo ‘guglanja’, dolazimo do podatka da su obje Jugoslavije osvojile ukupno 75 medalja. U nekih 25 godina samostalnosti, jedna mala Hrvatska se već okitila s njih 44.


Nije stoga pogrešno spomenuti ni daleko najpopularniji nogomet. Od 1930. do 1990. godine., Jugoslaviji je najveći uspjeh 4. mjesto i to na prvenstvu na kojem su sudjelovale 4 i pol reprezentacije, dočim je Hrvatska, u samo par godina nakon napuštanja tamnice naroda i narodnosti, u svoju, tada već slobodnu zemlju izravno iz Francuske donijela onu, sad već opjevanu, broncu (zlatnog sjaja). A kad bi se nekim nadnaravnim slučajem i pojavila takva reprezentacija, s toliko zvijezda i sam Bog zna koliko “izbornika”, zamislite samo kaos u sastavljanju najboljih.

Bitke oko “naših” i “njihovih”, podobnih ili kvalitetnijih bile bi jače od sportskih motiva. I nije da to već nije viđeno. Dapače. Stariji će se lakše prisjetiti mnogih velikih nogometnih imena koji zbog onih puno podobnijih nikad nisu dočekali priliku zaigrati ili igrati važniju ulogu u tadašnjoj reprezentaciji.

‘Ne’, regionalnoj ligi!

Osobni interesi očito nisu boljka samo modernog nogometa. Kredo starijih detektivskih filmova kaže nekako ovako: ako ne možeš naći motiv – follow the money. I tu dolazimo do teme regionalne lige, koja u tekstovima o fantasy momčadi bivše republike redovno dobiva mjesto negdje pri vrhu prioriteta.

Svi će, možda i s pravom spomenuti kako su neki od najvećih igrača ovih prostora prve kilometre napravili baš na livadama klubovima iz lige bivše države. Ali nepravedno bi bilo njihove uspjehe temeljiti samo na toj premisi. Većina njih nije ni ozbiljno zagazila u dvadesete kada su se golobradi zaputili u bespuća zelenih livada diljem Europe. Ona liga nije odmogla, ali da je igrala veliku ulogu bilo bi ipak pretjerano za tvrditi. Licemjerno zar ne?

Koliko bi nam od pomoći bilo takvo što, najbolje pokazuje primjer zajedničke lige u košarci. Svi klubovi koji donekle uspješno egzistiraju izvan te lige su ili privatni projekti tipa Cedevita ili ogromni financijski gubitaši, ali s velikom imenom i ogromnim navijačkim potencijalom tipa Crvena Zvezda.




Ostatak bljesne s vremena na vrijeme i bez nekog većeg financijskog/sportskog smisla životari unutar tog grandioznog projekta. Dobili smo sve to, a usput smo uništili domaće lige s malim, ali zdravim inkubatorima talenata Tko mi može tvrditi da se nešto slično ne bi dogodilo i s nogometom? Da, imali bi nešto slično uz goleme financijske troškove za osiguranje jer nogomet na ovim prostorima ipak ima i političke konotacije za razliku od košarke.

Ako bi smisao pokretanja takve regionalne lige bio samo taj da se navijačke skupine mogu sukobljavati unutar jedne lige onda super. Mislim da nam to ipak nije cilj. Želimo li uništavati manje sredine, rasadnike talenata u ime nekog većeg cilja? Nije li većina današnje nogometne reprezentacije, satkane mahom od igrača velikih i poznatih europskih klubova, svoje prve korake napravila u našem malom i podcijenjenom HNL-u? Za velike rezultate nam ipak nije potrebna regionalna liga. Sve što treba je pametnije pristupiti problemima koje imamo, a ne ih rješavati s pričama o fantasy EX-YU ekipama, regionalnom ligom ili ne znam čim već ne.

Stoga, ostavimo se sad već dvadesetsedmogodišnjeg mrtvaca u obliku bivše države, politiku odstranimo od sporta, a klincima koji ni rat, a kamoli Jugoslaviju ne pamte dajmo priliku da sport ne doživljavaju djelom politike nego ono što zaista jest, jedna divna i plemenita vještina. Time ćemo sebi, a najviše njima učiniti uslugu i dati i njima i nama priliku i prostor da usavršavaju sebe bez govora o državama i ratovima koje niti pamte niti bi ih se trebali sjećati. Politika političarima, sport narodu i sportašima.




Autor:Josip Kraljević
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.