Arhiva: Andrija Kačić Karlin

NAŠ REPORTER S MARADONOM PRIJE 26 GODINA! ‘Da nije bilo Hrvata tko zna što bi bilo sa mnom!’

Autor:

Naš novinar, Andrija Kačić-Karlin prije 26 godina razgovarao je s Diegom Maradonom, po mnogima najboljim nogometašom svih vremena.

Bilo je to u ljeto 1994. godine, u lipnju, prije utakmice Hrvatske i Argentine koja je završila 0:0. Razgovor je obavljen u predvorju zagrebačkog hotela Intercontinental, a u dogovaranju susreta Andrije Kačić-Karlina, tada reportera Jet-set magazina i Vjesnika, pripomogao je Davor Šuker.  Pojava Maradone u Zagrebu izazvalo je veliko zanimanje, Argentina se pripremala  za nastup na svjetskoj smotri u Sjedinjenim Američkim državama, gdje je Maradona odigrao sjajnu rolu, no zbog pronalaska dopinga u krvi bio je potom doživotno suspendiran. Upravo se našem novinaru Maradona kleo da  će “zauvijek prestati s destruktivnim ponašanjem”. Bilo je to samo mjesec dana ranije.

Razgovor prenosimo u cijelosti.

“Vjerujte mi, nikad više u životu neću učiniti nikakve nepromišljenosti s dopingom ili bilo kakvim nedozvoljenim sredstvom”, govorio nam je najpoznatiji i najpopularniji nogometaš današnjice Diego Maradona u Zagrebu, početkom lipnja 1994. godine, nakon utakmice Hrvatske i Argentine (0:0).

Doista, tih dana u Zagrebu i Hrvatskoj Maradona nam se svima uvukao pod kožu, plijenio je srdačnošću, simpatijama, ponašao se poprilično druželjubivo s novinarima i ostalom navijačkom suitom kojoj nikad nije dosta pažnje, autograma, druženja s Maradonom. Bilo je tih dana tek sitnijih ispada Maradone, što i ne začuđuje, jer bi i čovjek jačih živaca morao izgubiti  kontrolu nakon silnih navala medija i znatiželjnika…




No, cijela naša priča o Diegu Maradoni donedavno bi imala sasvim drugačiji završetak. Sada, eto, nakon afere “efedrin”  na SP-u u SAD-u, svaki osvrt, svaki napis o “malom zelenom” biti će umotan u kritike, nevjericu, zaprepaštenje. Uistinu, karijera nogometnog junaka iz Argentine okončana je na najgori mogući način. Neminovno se tako postavlja pitanje: zar je kraj morao biti tako ružan?

Međutim, i površni sportski kroničar, isto će kao i pasionirani zaljubljenik u nogomet moći potvrditi jedno; Maradonina karizma stvarna je, uz blistave igre na travnjaku i njegovim neuobičajenim ekscentričnim ponašanjen začinjen mnogim porocima. Njegov životni put, od siromašnog dječarca iz predgrađa Buenos Airesa do čuvenog nogometaša obloženog milijunima dolara imao je svoje uspone i padove, a da sve bude gore po njega, svaki pokret, svaka izjava, pa i svaki mig oka, bio je praćen tisućama novinskih napisa, fotografija, komentara. To Maradona nije znao izdržati.

Svi igrači koji su nastupali s njim u momčadi znali bi reći “kako im je neobično drago igrati s takvom veličinom”: Nisu lagali.  Maradona je bio uistinu jedinstveni igrač, znao je od prosječnog igrača napraviti zvijezdu, znao je sam pobijediti svih 11 suparnika. Gdjegod je igrao bio je bitnija osoba od gradonačelnika; u Buenos Airesu, Barceloni, Napulju, Sevilli… Njegove treninge gledalo je po 70 tisuća ljudi.




S novinarima je često bio na “ratnoj nozi”, u trenucima bijesa nije se libio ni napuniti pušku sačmom i pokušati pretvoriti “sedmu silu” u prah i pepeo. Računali smo s tim kada smo imali priliku uloviti poneku riječ s Maradonom za vrijeme njegovog boravka u Zagrebu. Tko zna, možda bi i mi slično prošli da nam nije pomogao hrvatski nogometni reprezentativac, Davor Šuker   koji je odigrao jednu sezonu u španjolskom prvoligašu, Sevilli.  Šuker, kojeg Maradona očito neobično poštuje, dosta je pomogao našim reporterima “Jet-Set magazina” Tako smo uspješno napravili intervju s Maradonom, a to je bilo upravo ono što su mnogi novinari tih dana bezuspješno tražili u Zagrebu.

“Rekao mi je Sukerman da bi htjeli razgovarati sa mnom”, obratio nam se Maradona kada smo došli na dogovoreni razgovor.

“Ali, dobro pazite, nemojte me provocirati i mora kratko trajati.”

Jasno, jasno, hoćete li nam onda najprije reći vaš dojam o boravku ovdje u Zagrebu, u Hrvatskoj?




“Da, prvi puta sam tu i nije loše. Nisam puno toga vidio, ali ljudi su veseli, grad vam je lijep koliko sam vidio iz autobusa, a opčinilo me što kao svi pravi gradovi imate tramvaj. Kao i moj Buenos Aires“.

Čini nam se da ste vrlo prisni s Davorom Šukerom? “Oh da, pa mi smo igrali u istoj momčadi u Sevilli, slagali smo se sjajno, on je prema meni uvijek bio korektan. Dobro smo surađivali na terenu, a zaista mogu reći da smo prijatelji”!

Smeta li vas ovakva gužva, eto čeka vas mnogi ljudi ispred hotela, žele vaš autogram, vaše društvo?

“Sada mi ne smeta, iako nekad osjećam odbojnost prema ljudima koji mi u jednom trenutku ne daju mira. Ovdje puno djece traži autogram i ja ću im potpis rado pokloniti. A kada bi pričao sa svim novinarima onda više ne bi stigao ni biti na treningu, kamoli igrati utakmice. I tu želim da me se shvati.  Nije ništa osobno, ali ni s vama ne bih razgovarao da me Davor nije molio.  Volite kako igram”?

Kimajući glavom, nastavljamo…

Recite nam, kako je opet igrati u reprezentaciji?

“To je krasan osjećaj, spremao sam se maksimalno posvetio radu  i rezultat neće izostati. Ovoje jak sastav, sa mnom još jači”.

U tom trenutku jedna djevojčica provukla se kroz hotelska vrata i stigla do Maradone s papirićem u ruci. Diego se brzo potpisao i  krenuo otpozdravljajući gestikulacijom lica. Kao nekim naučenim automatizmom. Živci su ga napuštali… Nismo se dali smesti, pokušali smo ga još nešto upitati, hodajući hotelskim hodnicima zajedno s njime.

Kako uopće razgovarati s Vama, a ne pitati vas o Vašem burnom životu, kaznama, aferama, nezgodama?

“Sav sam u reprezentaciji, ne želim više ništa kazati”, bježao je Diego, a mi za njime. Popustio je kad je već gotovo bio u sprintu prema dizalu u “Intercontinentalu”.

Čak se malo i ražestio:

“Vjerujte mi, nikad više u životu neću učiniti nikakve nepromišljenosti s dopingom ili bilo kojim nedozvoljenim sredstvima (za mjesec dana je suspendiran doživotno op.a). Ja sada živim za povratak u nogomet, živim za argentinsku reprezentaciju i narod. Sve iza mene je prošlost, i Napulj i Barcelona i Sevilla i droga i doping i alkohol. Sve!

Na ulazu u dizalo, najprije nas je grubo otpozdravio (Basta!), a kada smo mu uručili komadić  praznog papira raznježio se poput malog djeteta. Potpisao se.

Gledali smo ga, potpisao se desnom rukom. Lijeva, “božja ruka” bila je ležerno prebačena preko sportske torbe.

Božja ruka“; taj naziv ušao je u nogometnu povijest kao simbol Maradonine neobuzdanosti, genijalnosti, manipulacije i kao znak raspoznavanja njegovog najvećeg trijumfa, naslova svjetskog prvaka s Argentinom na svjetskoj smotri 1986. u Meksiku.  Prisjetiti će se svatko te utakmice kada se spomene Maradona. Jedan naoko bezopasan napad Argentinaca završavao je s nabacivanjem lopte u šesnaesterac Engleza.  Shilton je imao prednost kao vratar, mogao je loptu dosegnuti rukama. Mlako je pristupio tom zračnom dvoboju i Maradona je nevjerojatnom lakoćom i zapanjujućom brzinom loptu dotakao lijevom rukom, tik do svoje glave, poslavši loptu tako u mrežu.  Sudac je taj gol priznao, ne uvaživši zapomaganje Shiltona.

Poslije je Maradona izjavio da je zgoditak bio regularan, a na pitanje čime je loptu poslao u mrežu lakonski je odgovorio:

“Bila je to Božja ruka”.

A kad smo ga mi upitali za taj gol, dižući svoju lijevu ruku u zrak, čak se i nasmijao…

“Čujem da Shilton priča da sam trebao  sve priznati? Baš bi htio njega vidjeti u toj situaciji. Pitam ja tog Shiltona što on nije više skočio.  A i čovjek je viši od mene”…

Nekoliko minuta kasnije u toj utakmici, kada se Maradona htio opravdati, uzeo je loptu na centru, u nikad viđenom driblingu nanizao kompletnu englesku obranu, zaobišao vratara Shiltona i loptu zakucao u mrežu.

Bio je to Maradona, čudesni Maradona.

Nama kaže:

“Svi vele da sam dao taj gol kako bi opravdao igranje rukom.  Glupost. Dao sam ga jer sam bio u naletu, ulovio sam englesku obranu u kontraakceleraciji, nisu me stigli ni faulirati. Kao što su to uvijek svi činili”!

A zamislio  se kada smo mu spomenuli Rudolfa Kralja. Hrvata koji je tridesetih godina pobjegao iz prve Jugoslavije, skrasio se u Argentini kao bivši igrač Građanskog i Hajduka, te postao jedna od najvažnijih osoba argentinskog nogometa.  Evo i detalja…

U doba vojne hunte generala Videle Rodolfo Kralj je kao iskusan nogometni stručnjak imao težak zadatak posložiti sve organizacijske detalje oko reprezentacije, a nije tajna da je inzistirao kod Menottija na uvrštenju Maradone na konačan popis od 22 igrača za Svjetsko prvenstvo 1978. godine baš u Argentini. Na kraju, s popisa od 25 igrača među trojicom suvišnih bio je i Maradona.

Kako je Don Rodolfo otkrio Maradonu?

Napisao je to davno Zvonimir Magdić, hrvatski novinar koji je uvijek bio opčinjen poimanjem nogometa u Južnoj Americi.

„Došao Don Rodolfo na trening dječaka Argentinos Juniorsa i odmah uočio darovitost tada 14-godišnjeg Diega. Odmah je dao preciznu dijagnozu: ovaj dječak bit će nogometaš kojemu će se diviti cijeli svijet! I, znam pouzdano, Don Rodolfo je uvjeravao Menottija da uvrsti 18-godišnjeg Maradonu u reprezentaciju za SP 1978. godine, ali El Flaco nije se usudio, iako je Diego već bio odigrao pet utakmica za gauče. U Argentini je na vlasti tada bila vojna hunta, pritisak na izbornika i reprezentativce bio je strahovit, morali su postati prvaci pod svaku cijenu i Menotti jednostavno nije imao hrabrosti Maradonu priključiti momčadi. I pogriješio je; Diego je mogao biti barem 22. igrač”

No, neki argentinski novinari tvrde da je Kralj bio ponajviše zaslužan za forsiranje Marija Kempesa u Menottijevoj selekciji. Kempes je naposljetku bio i čovjek odluke, najbolji strijelac i igrač prvenstva i najzaslužniji za svjetski naslov Argentinaca.

„Menotti nije mogao Kralju udovoljiti sve želje”, objašnjavalo se.

„Za poziciju koju igra Maradona imam iskusnije igrače”, tim riječima Menotti je objasnio slanje Maradone kući.

Nakon osvajanja naslova Menottiju ovu odluku, dakako, nitko nije predbacio.
Četiri godine ranije, u susretu s hrvatskim novinarom Zvonimirom Magdićem Kralj je pričao:
„Imamo u Argentini jednog malog, 14 mu je godina, koji može biti novi Pele. Čuvamo ga i predstaviti ćemo ga svijetu u pravi trenutak”.
Taj trenutak bilo je prvenstvo svijeta mladih reprezentacija u Japanu 1979. godine. Argentinci su trijumfirali, najbolji igrač prvenstva bio je Maradona. Drugi do njega u dresu Jugoslavije Ivan Gudelj.

Maradona je na spomen Rudolfa Kralja od našeg reportera ushićeno rekao:

“Da, da, znam da je to njegova domovina i sretan sam zbog njega da sam ovdje.  Oh da, znam i da je inzistirao da budem u momčadi 1978., godine. On je svima nama bio kao otac, uzdržavatelj, tko zna da nije bilo njega bi li ja vidio sve što sam kasnije vidio. Zahvalan sam mu vječno”.

Na koncu smo Maradonu upitali  planove u Zagrebu:

“Morate znati da jako cijenim velike, vrhunske sportaše, idem na grob vašeg junaka Dražena Petrovića.  Sam, ne treba mi nitko.  Počasti velikanu daju se u samoći.  Ja volim samoću kada je nešto veliko u pitanju. Pozdravite vaseg Sukermana i recite mu da ću biti opet onaj pravi”, završio je.

Znate kako je nesretni Maradona završio samo mjesec dana kasnije. Nažalost. Bio je to kraj njegove veličanstvene karijere.

 

.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.