Guliver Image

‘NAPAD NOŽEM MANJE JE BOLIO OD GUBITKA NJEGA’: ‘Bila sam uništena, nikad se nisam oporavila od tog šoka’

Autor: Andrija Kačić Karlin

Svojevremeno najbolja tenisačica svijeta, po nacionalnosti Mađarica rođena u Novom Sadu, Monika Seleš je 30. travnja 1993. doživjela usred teniskog meča napad nožem. Izveo ga je jedan od gledatelja. U tom je trenutku bila na prvom mjestu u svjetskom tenisu, pretekavši čak i slavnu Steffi Graf, svoju najveću konkurenticu.

Monika Seleš igrala je meč s Magdalenom Maleevom u četvrt-finalu turnira u Hamburgu, kad je iz publike došao Günter Parche i zario joj kuhinjski nož u leđa između lopatica. Taj Nijemac bio je strastveni obožavatelj Steffi Graf i rekao je da je to učinio da omogući Grafovoj povratak na prvo mjesto u svjetskom tenisu.

Sud ga je proglasio poremećenim i dodijelio mu samo uvjetnu kaznu i obavezno psihijatrijsko liječenje. Rana koju je zadao Moniki Seleš bila je duboka 1,5 centimetara i trebalo joj je samo nekoliko tjedana da zacijeli, no psihički stres izbacio je Moniku iz tenisa na dvije godine. Steffi Graf doista je uspjela povratiti prvo mjesto. Kasnije se Monika Seleš vratila turnirima, no nikada nije dosegla raniju formu. Odlučila je nikada više ne nastupati u Njemačkoj.

Veliki šok za Jugoslavenku

Teško se u razgovorima uopće i prisjećala tog događaja…

„Nikad se nisam oporavila od tog šoka, od tog noža. Moja cijela karijera je jednostavno kolapsirala. Morala sam naporno raditi ne bi li pronašla taj unutrašnji i vanjski balans. Sve me je to bacilo„…

Inače, ako i priča za mediji voli se sjećati samo lijepih trenutaka. Na taj način pokušava eliminirati traumu iz te 1993. godine.

Napisla je i svoju autobiografiju, a danas živi na Floridi. Izdvajamo dio…




„Prvih tjedan dana od ranjavanja nisam mogla pomicati ruku, ali sam se nadala da ću se potpuno oporaviti i za nekoliko mjeseci biti ona stara. Nisam bila potpuno svjesna ozbiljnosti onoga što se dogodilo u Hamburgu. Postojao je razlog zašto tata nije bio na onom sudbonosnom meču u Hamburgu. Imao je rak prostate. Bila sam uništena, kao da se netko okrutno našalio sa mnom. Te 1993. sam se bojala i za tatu i za svoju karijeru„.

Rijetko daje intervjue. A kad priča riječi su joj potresne. Ipak, tvrdi da ima i fina sjećanja, da je to njen način da zaboravi na traumu:




„Volim se sjećati samo onoga lijepoga, primjerice kad sam osvojila Roland Garros 1990. godine. Bio je to moj prvi Grand Slam, a imala sam tad 16 godina. Drugi važan trenutak bio je Australian Open 1993. godine. Imala sam tad već veliki pritisak svih oko sebe, sponzora, a ja i dalje još samo tinejdžerka. Tog sam januara 1993. godine pronašla ravnotežu„, pričala je.

I ima i jedno posebno sjećanje…

„Dvije i pol godine poslije tog ranjavanja došao je Australian Open 1996. godine. Bilo je to nešto posebno, moja prva Grand Slam pobjeda nakon tog incidenta u Hamburgu. Bio je to i posljednji turnir na kojem me je gledao moj otac, jer je poslije završio na kemoterapijama”.

Otac Karolj je preminuo u svibnju 1998. godine:

”Taj gubitak bolio me više od hamburške rane. Teško je kada tijekom meča po navici pogledate u publiku i shvatite da je ono najvažnije mjesto ostalo zauvijek prazno. Svaki dan započinjem misleći na njega. Kako vrijeme prolazi, sve više mi nedostaje„.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.