Mandžukićev potez iznenadio je Hrvatsku: Dalić točno zna što radi, iako nekima baš nije jasno

Legenda hrvatskog nogometa, čovjek koji je zabio gol Englezima za plasman u finale svjetske smotre 2018. godine, usput igrao za najveće europske klubove, član je stručnog stožera hrvatske nogometne reprezentacije. Mnoge je Dalićev poziv Mandži iznenadio, baš kao i pozivi Oliću i Ćorluki…

Međutim, Dalić je sjajno objasnio te svoje poteze…

“U mojoj nogometnoj karijeri, koja je bila takva kakva je bila, meni nedostaju utakmice za reprezentaciju, time i nastupi na velikim natjecanjima. Svi ovi momci koje sam pozvao u svoj stožer takvih iskustava imaju napretek, još su igrali s najboljim igračima svijeta po najboljim klubovima. To je toliko iskustvo koje meni pomaže i u pripremama, ali i tijekom vođenja utakmice. Oni imaju instinkt koji meni treba, a sigurno je da će netko od njih kasnije postati izvrstan trener. Zašto tako još uvijek mladi ne bi dobili iskustvo iz reprezentacije, na ono iskustvo iz igračke karijere”.

Neka nova karijera

Dalić u svojoj izjavi nije spomenuo da ti igrači radili i s najvećim trenerima svog vremena. Oni imaju toliko znanja i iskustva koliko ih nemaju sve nogometne akademije na svijetu.

Primjerice, odluči li se Mario Mandžukić na trenersku karijeru – tko bi mu bio ravan po iskustvu. Još onako impulzivan, strastven, predan nogometu dušom… On je u startu već stručniji nego mnogi drugi.

Ima Hrvatska kroz svoju povijest divnih ljudi nogometaša, likova koji su nam dali srce, ali i osvajali naša srca. Ljudi su to koji su zadužili zajednicu svojim ponašanjem, gestama koje su nam se usjekle u pamćenje. Upravo takav tip je Mario Mandžukić. I zaista bi bilo lijepo da danas-sutra bude trener.

Tako veliki igrač i čovjek zaslužuje uvijek najviše, a najveći su ga i kupovali. Za velike novce, a on im je duplo i vraćao. Usput je postao i zaštitni znak hrvatske reprezentacije, njene želje, borbenosti, kvalitete i uspjeha. Ako ćemo pravo, malo je nedostajalo, možda samo zrno sudačkog poštenja da Mandžukić s Hrvatskom bude i svjetski prvak.

Igračka karijera mu je impresivna. Nakon početaka u njemačkom Ditzingenu gdje se na trenutak skrasila njegova obitelj zbog ratnih okolnosti u rodnom im Slavonskom Brodu i potom ozbiljnih prvih koraka u Marsoniji gdje je upisao i prve seniorske nastupe, Mario Mandžukić nastavio je karijeru u Zagrebu gdje je zapeo za oko čelnicima zagrebačkog Dinama koji su ga za 1.3 milijuna eura doveli kao zamjenu za Eduarda Da Silvu.

Mandžukić se brzo isplatio Dinamu, sjajna predstava u Amsterdamu protiv Ajaxa donijela je Dinamu Europsku ligu, a Mandžukiću samopouzdanje za uspjeh u modrom dresu. U narednom razdoblju nametnuo se kao prvi napadač maksimirskog kluba u čijem je dresu u sezoni 2008/09 bio prvi strijelac lige. U ljeto 2010. Mandžukić je za sedam milijuna eura preselio u Wolfsburg. gdje je nakon odlaska Edina Džeke postao prvi izbor u napadu.

Nakon sjajnih igara za Hrvatsku na Euru 2012., Mandžukića je 26. lipnja 2012. kupio Bayern u kojem se odlično snašao i istisnuo njemačkog reprezentativca Marija Gomeza iz prvog sastava. Već u prvoj sezoni Mandžukić je s Bayernom osvojio trostruku krunu, a u finalu Lige prvaka bio je i strijelac u pobjedi od 2-1 nad Borussijom Dortmund. S izvrsnim igrama nastavio je i naredne sezone pod vodstvom Pepa Guardiole.

S Hrvatskom je osvojio srebro na svjetskoj smotri u Rusiji, bio je među najboljim igračima cijelog prvenstva i nakon toga se oprostio od reprezentacije. Ostavio svoje mjesto mlađima, što je izvrsno iskoristio, eto, Bruno Petković. I tu se Mario pokazao velik, ima on još snage i srca za nacionalnu vrstu, ali dao je priliku mlađima. Otišao je u zenitu karijere.

Pričajmo malo o Mariju… Otac Marija, Mato podrijetlom je iz Bosne i Hercegovine, iz Pruda, mjesta na ušću rijeke Bosne u Savu. I on je nekad bio nogometaš, stoper. I djed od Marija, Marko, isto je bio nogometaš. I netko će reći da genetika nije bitna?

Dok je Mato živio u Slavonskom Brodu, igrao za BSK i radio u “Đuri Đakoviću”, a 21. svibnja 1986. dobio je sina Marija. Obitelj se zbog rata nakratko preselila u Njemačku gdje je Mario počeo trenirati u lokalnom klubu. Obitelj se 1996. godine vratila u Hrvatsku, u Slavonski brod, otac je dobio posao u “Đuri Đakoviću”, a mali Mario počeo je igrati za Marsoniju. Treneri su odmah spoznali koliko je veliki talent, te koliko je fizički moćan, napose u maratonskom trčanju. Po tome je kasnije Mandžukić postao i svjetski znan. Nema napadača u povijesti nogometa koji toliko istrči na jednoj utakmici kao “Mandžo”.

Vatreni moraju biti jako oprezni, ovo se već događalo: Modrić i ekipa su pod velikim povećalom

Mario je toliko trčao da su se i treneri šalili s njim i preklinjali ga da štedi energiju tijekom utakmice. Prvi trener mu je bio Damir Ruhek. Promatrači su tvrdili da je Marija trebalo poslati u atletičare, u dugoprugaše…

Ne, nije Mario odmah bio napadač, igrao je stopera, libera, bočnog, tu je u svoju igračku pojavu usadio svestranost, koja je u kombinaciji s fizičkim predispozicijama stvorila jednog od najmoćnijih igrača suvremenog nogometa. Kada je Mario prvi puta zaigrao na mjestu napadača toliko se napromašivao da je zamolio trenera da ga vrati na “neku drugu poziciju”.

Srećom, treneri nisu poslušali “malog balavca”. Ostao je napadač i kao kod svakog pravog centarfora “kad je procurilo – nije stalo”! Zarana je odlučio postati profesionalni nogometaš, trenirao je više od ostalih, do granica iscrpljenosti.

Nije bio ni loš učenik, završio je Srednju obrtničku školu u Slavonskom Brodu, nikad treneri nisu zbog njega molili bolju ocjenu. Da, bio je baš savjestan, kao i u nogometnoj igri. Odgovoran!

Kako bi više igrao bio je posuđen niželigašu Željezničaru, također iz Slavonskog Broda. Tamo je bio malo branič, malo napadač, ostao je šest mjeseci. Čim se vratio u Marsoniju tako je dobro zaigrao da je odmah uslijedio i poziv za mladu hrvatsku reprezentaciju. Trener mu je bio, gle čuda pomoćnik Daliću lani u Rusiji, Dražen Ladić.

‘Đilkoš’ postao uzor masama

Tako dobrog zapazili su ga ljudi iz Zagreba kojeg je tada trenirao Ćiro Blažević.

“Odmah sam vidio da je to jedan odgovorni zajebant”, sjećamo se Ćirinih riječi.

Međutim, Ćiro je išao i dalje, htio je biti originalan pred medijima pa je tako nakon jedne sjajne partije Mandžukića ispalio pred medijima:

“To vam je jedan đilkoš (mangup, op. p)”!

Dakako, onako dobrog uzeo ga je Dinamo, koji je na njemu namjeravao i prosperirati i profitirati. Uspio je u oba smjera. U Dinamu je bio najbolji igrač, najbolji strijelac, počeli su se europski klubovi tući za njega. Šef Dinama Zdravko Mamić digao je cijenu, prodaja je došla pod znak pitanja, a najozbiljnije je zagrizao tada silno jak njemački Wolfsbug kojeg je trenirao sjajan stručnjak, isto takav nekad i igrač, Felix Magath.

Od Magatha je Mandžukić sigurno naučio sve tajne nogometnog zanata. Magath je od njega napravio univerzalnog sveznalicu, Mandžukić je briljirao i u naladu, vezi, u obrani. Govorilo se da je najsvestraniji igrač njemačke Bundeslige.

Trener Felix Magath tako borbenog igrača poput našeg “Mandže” usavršio je poput preciznog švicarskog sata. Mandžukić je postao igrač kojeg ima svugdje na terenu. Pretvorio se u napadača koji trči, zabija, asistira, ali i vraća se u obranu i uklizava na svojih 16 metara. U klubu ili u reprezentaciji, uvijek je bio taj koji je najviše pretrčao.

Inače, Felixa Magatha koji je tako zdušno radio na Mandžukiću novinari i igrači su zvali “mučiteljem” ili “Sadamom”. Jednom je Magath čak i s deset tisuću eura kaznio Mandžukića “jer je premalo trčao u defanzivi”.

Kada govorimo o potencijalnoj Mandžukićevoj karijeri, samo se zamislimo što je sve mogao naučiti, zacijelo i jest, s Bayernom. S kojim je 2013. godine osvojio sve, kup, prvenstvo i Ligu prvaka. Trenirao ga je izvanredni Jupp Heynckes. Pa on je prava nogometna trenerska katedra. Imati privilegiju raditi s takvim trenerom automatski postaje predispozicija da danas sutra budeš sjajan nogometni pedagog. Je li Mandžukić toga svjestan?

Sigurni smo da to Mandžukićevo pokupljeno znanje danas koristi i Zlatko Dalić. Hajmo dalje, Mandžukić je bio u madridskom Atleticu, kod Diega Simeonea. Pa, svaki njegov trening je gotovo kao akademsko predavanje. A ”Mandžo” u Juventusu s Mauritzijom Sarrijem. Raditi s takvim trenerskim gorostasima od Mandžukića je napravilo u njegovoj memoriji trenera prije negoli je pomislio da će ikada sjediti na klupi. O Ćiri Blaževiću nećemo, tu se sve zna. On ga je zapravo i prvi lansirao u orbitu, u Zagrebu.

Zato nekako se svesrdno nadamo da će Mandžukić nakon iskustva u hrvatskoj reprezentaciji zaista ostati u nogometu, u trenerskim vodama. On tu ima toliko toga za dati, toliko toga druge može naučiti. Sa svojom karizmatičnom nogometnom pojavom bio bi pravo osvježenje na europskoj nogometnoj sceni.

Mnogi bivši „vatreni„ postali su treneri, Slaven Bilić, Nikola Jurčević, Robert Prosinečki, braća Niko i Robert Kovač… Isto su igrali po najvećim klubovima i radili pod najuglednijim trenerima.

Što ne bi i Mario Mandžukić? Bila bi to slična priča kao s našim tenisačem Goranom Ivanševićem. Kao igrač bio je elementarna nepogoda na terenu, a kao trener ne samo da je stručan, već djeluje smirujuće i sedativni. Zbog nagomilanog iskustva.