Mamića nema, ali Hajduk ne napreduje: Evo što je zadalo konačan udarac Bijelima

Mukama Hajduka kao da nema kraja. Poraz protiv Osijeka razotkrio je sve slabosti momčadi, a ceh je kao i uvijek platio trener. Ivan Leko je odbačen, baš kao što su u prethodnih dvadesetak godina treneri odbačeni pedesetak puta. Splitski klub, nesumnjivo velik kroz povijest, živi teške dane. I kao da je navikao na njih. Nisu ga napustili tek navijači, zanos koji prati bijelu momčad je zadivljujući.

I upravo je čudesno da klub koji je toliko obljubljen u navijačkim srcima ne može napraviti rezultatski iskorak u hrvatskom prvenstvu. Za ovu sezonu prodano je čak dvadesetak tisuća pretplata, članova je više od sto tisuća. A momčad svako malo priušti navijačkoj vojsci takva razočaranja…

Zapravo, iz godine u godinu se ponavlja ista priča. Velike ambicije i težak povratak u stvarnost. Ne treba se naslađivati nad mukama Hajduka, ni slučajno. Ali, kako izbjeći zaključak da su rane i neugodne europske eliminacije Hajduka zoran pokazatelj kakvu momčad klub ima. Koja kasnije, nakon ljetnih europskih poraza zastane i u domaćem prvenstvu.

Preveliki pritisak ulice destabilizirao momčad?

Momčad je poput otočića u oceanu, daleko, nedostižna i usamljena, nema tu trenera na svijetu koji bi to posložio i pomogao. Sportski direktor reda promašaj za promašajem, uzalud pisanja o pojačanjima kada su svi igrači koji su dovedeni jednostavno nekvalitetni za Hajduk i njegove, navodne, ambicije.

Neki za situaciju u Hajduku vide utjecaj udruge „Naš Hajduk„ koja glasovima članova bira klupsku upravu. U toj temi se i podijelio navijački puk. Sadašnji model upravljanja kojim upravlja udruga „Naš Hajduk„, zapravo dio gorljivih navijača, suočava se s oporbom koja prijeti satiranjem njihovog neospornog truda u pokrivanju klupskih dugova, no u cijeloj toj priči nedostaje ono što klub čini klubom, ili svejedno što čini Hajduk – Hajdukom. Bolno nedostaju rezultati, bodovi, naslovi, veselje, euforija…

Snažan Hajduk neophodan je hrvatskom nogometu ne samo zbog tradicije, nego i zbog ravnoteže nogometnog, ma i društvenog i političkog, sjevera i juga zemlje.

Kroz zadnja dva desetljeća Hajduk se, ruku na srce, borio za bolji status u Hrvatskom nogometnom savezu. U nekim stvarima je uspio, no dojam kaže da se splitski klub nemilice trošio u borbi protiv utjecaja Zdravka Mamića. Koji je neosporno imao golem utjecaj na zbivanja u našem nogometu, a završio je tako kako je završio.

Uprava se trudi, ali…

Mamića više nema, ali Hajduk nije napredovao s rezultatima. Unatoč snažnom klupskom marketingu, trudu uprave, saniranju dugova, ono što je najvažnije za klub, a to jest momčad, u ciklusima nudi samo razočaravajuće rezultate. U borbi protiv negativnosti u hrvatskom nogometu Hajduk kao da je zanemario sebe. Golema se energija trošila u istjerivanje pravde, a zanemarilo se ono najvažnije, a to je vlastiti rezultat.

Srećom, u zadnje dvije sezone Hajduk je osvojio dva kupa, pa se sadašnja uprava može time pokriti kao alibijem. No, Hajduku, navijačima, želja je osvojiti hrvatsko prvenstvo. Današnji Dinamo, s izbačenim Mamićem realno je daleko od nekdašnje kvalitete, pase šansa široko otvorila. I Hajduk je ne koristi.

Završio je na ulici i skuplja boce po Dalmaciji, a prije toga sina mu je likvidirala mafija

Samo zbog jednog razloga. Nema očito konkurentnu momčad. Bez domaćih igrača sa hrpom stranaca koji su dovedeni jer uistinu nisu imali gdje igrati klub nalikuje na kolodvor. A sportska politika Litvanca Mindaugasa Nikoličiusa doživjela je već nekoliko krahova.

Zapravo je teško odgonetnuti što se Hajduku mora dogoditi da netko sam izađe iz kluba i prizna:

“Nismo dobro radili”.