Mamić ga je doveo, a sad ga se odrekao: Beograd ga je itekako zapamtio

Sadašnji predsjednik Dinama Mirko Barišić, koji se prometnuo u pokretača stvaranja novog Dinama bez utjecaja Zdravka Mamića, sve je češće pod nesmiljenim kritikama zbog rezultata prve momčadi i organizacijskog nereda u klubu. Burne klupske skupštine, promjene ljudi u upravi, sve se to zbiva pod paskom Barišića koji je godinama bio čovjek koji je bezrezervno stajao baš iza Zdravka Mamića.

Uostalom, baš je Mirko Barišić inicirao stav Dinama, nakon osuđivanja Mamića i njegovog bijega u inozemstvo, „kako Dinamo nije oštećen njegovim djelovanjem„. I novac koji je država trebala vratiti u Dinamo zbog takvog stava nije vraćen. Eto, toliko je Barišić s ljudima u klubu štitio Mamića… Neki se pitaju kako je kazneno odgovarao samo Mamić sa suradnicima, a ne Barišić koji je cijelo vrijeme stajao iza njega.

No, tako se nije moglo zauvijek. Na valu „demokratskih1 promjena, jer kod nas su promjene i prevrati uvijek demokratski, Mirko Barišić zadržao je svoju ulogu u Dinamu čak i kada se Mamića moralo odbaciti. Silom ili milom. Iako znamo, Barišić i Mamić bili su prst i nokat. Sjećamo se izjava jednog i drugog, toliko su hvalili jednog drugog da smo uistinu mislili da će ljubav trajati zauvijek.

Mamić je doveo Barišića

No, kako stalna samo mijena jest, ne tako davno slušali smo iz Mostara izlaganja Zdravka Mamića koji je preklinjao Barišića “kao svog drugog oca da ne čini” ono što je kasnije učinio. Počistio je Mamićeve ljude iz Dinama i stavio se u službu novog izdanja kluba bez utjecaja “svog sina”.

Zdravka Mamića je upravo Mirko Barišić doveo u Dinamo 2000. godine, nakon što je izabran za predsjednika kluba. Ljubav je bila velika, Mamić je hvalio Barišića stalno ističući da bez njega i Siemensa kojem je bio na čelu – Dinamo ne bi opstao.

S druge strane, Barišić je na sve Mamićeve ispade šutio, štoviše i štitio ga, da bi kulminacija uslijedila izjavom Dinamove uprave „kako Dinamo nije oštećen makinacijama Zdravka Mamića„. Tada su si očito još bili dobri, štitili su se. Kako je, pak, kritična masa protiv Mamića nabujala i više se Mamićem nije moglo dalje – i Mirko Barišić je promijenio mišljenje. I tako izborio ostanak na čelu kluba.

Podsjetimo, do 2000. godine predsjednik Dinama bio je Zlatko Canjuga, a na izvanrednoj Skupštini za predsjednika je izabran Mirko Barišić. Tu je u središtu zbivanja i organizaciji posla bio Zdravko Mamić i ljubav se rasplamsala.

Barišić je hvalio Mamića zbog njegovih sposobnosti i 24-satnog angažmana u klubu. Štitio ga je i nakon, u najmanju ruku, neugodnih i uvredljivih press-konferencija Zdravka Mamića. Bio mu je štit od kojeg su se odbijala sva koplja usmjerena prema Mamiću. I to je potrajalo, čak i poslije osude koja je snašla Mamića koji je morao pobjeći u Bosnu i Hercegovinu kako bi izbjegao zatvorsku kaznu.

No, ima li beskrajne i vječne ljubavi? Najčešće nema, pa je tako bilo i u ovome slučaju. „Otac i sin„ su se morali razdvojiti. To je ponajprije bila nakana Barišića koji je samo tako mogao ostati kao čelni čovjek u Dinamu. Jednostavno, Barišić je bio pragmatičan i ljude koji su bili bliski Mamiću privukao je sebi i ostavio Mamića usamljenog i na vjetrometini. Ponajprije se to odnosi na Krešimira Antolića koji je ispao ključni Barišićev čovjek u odbacivanju Mamića. A da se razumijemo, Antolića je u Dinamo doveo Mamić, a ne Barišić.

Proglašen hrvatskim nacionalistom

Ipak, moramo nešto spomenuti, Mirko Barišić stari je Dinamov vojnik. U čelništvo Dinama došao je još kao direktor tvornice Croatia baterije. U doba hrvatskog proljeća sponzorirao je klub, na Dinamovim dresovima je “Croatia” baterije„.

Neposredno prije hrvatskog proljeća 1971. godine postao je dopredsjednik kluba, ima on zasluga i za postavljanje hrvatskog polja u Dinamov grb. Predstavljao se kao borac protiv centralističkog upravljanja iz Beograda. Pa je proglašen i hrvatskim nacionalistom.

Iz Dinama je morao otići s kompletnom upravom nakon turneje po Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi gdje je klub igrao protiv hrvatskih klubova u dijaspori koji su smatrani neprijateljskim emigracijom.

Pao je on tada i kao direktor Croatia osiguranja. Čistka nakon hrvatskog proljeća bila je temeljita. No, ostaje nejasno kako je potom našao posao u beogradskom Genexu. Mnogi su ga tada etiketirali i kao skrivenog igrača Udbe. Kao Genexov čovjek radio je u predstavništvu u Frankfurtu. Genex je uvozio proizvode Siemensa što je Barišiću koristilo kasnije u napredovanju i u toj tvrtci gdje se kasnije zaposlio. U Hrvatsku se vratio 1984. godine.

Došlo je novo vrijeme, nazirala se neovisna Hrvatska, a Barišić je 1990. godine postao Dinamov predsjednik. Nije bio sklon želji Franje Tuđmana da se klub preimenuje najprije u HAŠK Građanski, kasnije u Croatiju, i to ga je stajalo dužnosti u Dinamu.

Zna naći saveznike

I u Dinamo je stigao treći puta, rekosmo 2000. godine kao direktor Siemensa, te je pumpao novac u klub koji je doslovce bio pred raspadom. Ne jednom za to mu je Mamić na svojim višesatnim obraćanjima novinarima zahvaljivao.

Mirko Barišić u svojoj mahom uspješnoj poslovnoj karijeri naučio je balansirati i opstajati. Što i danas vidimo. Zna naći saveznike, ali zna ih se i odreći.

Hrvatski komentator izazvao je Tuđmanov bijes, a onda je stigao čuveni telefonski poziv

Mnogi su mislili kada je promijenjena vlast u Zagrebu i kada je palicu preuzeo gradonačelnik Tomašević da su Barišiću dani odbrojani. No, poput iskusnog diplomate Barišić je unatoč svojim umirovljeničkim godinama i tu našao svoju ulogu, poziciju i prigrabio potpuno vlast. Što je, priznajmo, pravo umijeće.

I nitko je bi pitao zašto je ostao da prva momčad Dinama postiže rezultate kao donedavno. Kako je prva postava ogledalo kluba, a to ogledalo je mutno i možda napuknuto, tako oštrice kritika sve više idu prema Barišiću. U micanju Mamićevog utjecaja spajao se i s BBB, gradonačelnikom, starim Zdravkovim oponentima. Možda je i uspio. Sve da zadrži vlast. Samo je pitanje hoće li to biti zakratko ili zadugo.