Leko je nemoguće lako odbačen, ali zato nitko ne upire prstom u prave krivce

Hajduk ima najskuplju momčad u svojoj novijoj povijesti, a pruža partije od kojih navijači čupaju kose. Osim Marka Livaje i Filipa Krovinovića koji kao hrvatski igrači imaju i više nego sjajna primanja, u Hajdukovom igračkom kadru bezbroj je tipova koji igraju za neprirodno fin novac, a ne pružaju doslovce ništa…

I to je lako objašnjivo. Pa ćemo stoga odmah s početka reći da je tu trener, ili smjena trenera, najmanji problem. U mandatu sadašnjeg predsjednika Lukše Jakobušića promijenilo se šest trenera. Svaki koji je odbačen dobio je i objašnjenje, poput, „od tebe se očekivalo to i to„.

Bivši trener Ivan Leko? To je najviše koliko je mogao izdržati s ovim preskupo plaćenim igračkim kadrom. Kompas se odmah okreće prema maloprije spomenutom predsjedniku kluba i sportskom direktoru, Litvancu Mindaugasu Nikoličiusu.

Puno mračnih točaka

Momčad koja je složena jednostavno ne zadovoljava kriterije da u ovoj slabašnoj, makar izjednačenoj Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi dominira i strši. Da, previše je tu mračnih točaka, igrača koji su ispodprosječni nogometaši, skupa s onima koji su u Hajduk došli na finu gažu a ne daju ništa.

Leko i njegova smjena? Zar tu postoji trener koji to može razdrmati, promijeniti, napraviti neko čudo? Ne, za uspjeh nogometne momčadi potrebna je simbioza kvalitete trenera i igračkog kadra. Mi smo prije stava da je glavni limitator klupskih Hajdukovih ambicija igrački kadar, a ne trener.

A igrački kadar okuplja i plaća klupska uprava koja ima svog čovjeka za struku. Sportskog direktora, konkretno, Nikoličiusa postavila je uprava. Sportski direktor uz dozvolu uprave bira trenera, kupuje i prodaje igrače, na njemu je zacijelo najveća odgovornost. Svugdje, osim valjda u Hajduku.

Treneri lete kao lišče u jesen, u momčadi zna zaigrati cijela postava bez da je jedan igrač iz Splita, rezultati su siromašni, a neki igrački dosezi su zapanjujuće mali, nevidljivi, time i opasni.

Zar je samo Leko kriv?

Hajduk, s druge strane, marketinški radi odlično, prodano je dvadesetak tisuća pretplata za cijelu sezonu, klub ima više od sto tisuća članova, prodaju se suveniri i rekviziti. Dočim momčad šepesa, svake godine se krene u lov na naslov prvaka, tako već skoro dvadesetak godina. I stradavaju usput samo treneri.

Zar je samo Leko kriv za dovedenog Dajakua, nesposobnog Dialloa, smotanog Mikanovića, ostarjelog Trajkovskog, glomaznog Odjidje, zar može popraviti kiksera Moufija, neraspoloženog Krovinovića, zgasnulog Berahoua, neprimjetnog Kalika i sve ostale? Netko je tu momčad osmišljavao. Pa, iako je Leko možda na mah sudjelovao u tome, on nije bio sam i nije bio glavni.

Pogled se okreće prema Mindaugasu Nikoličiusu. On koji se na društvenim mrežama voli predstavljati kao „Mister football” kao da je zaštićen od svih zakona. Nitko ne viče s tribina da on mora otići. Za sve je krivac Leko? On je zacijelo očekivao prava, skuplja pojačanja. Ponajprije iz razloga jer je Hajduk prodao ne tako davno Biuka za šest, te Vuškovića za 11 milijuna. Moralo je biti prostora za dovođenje pravih igfača, a ne ovih koje gledamo.

Ni predsjednika Lukšu Jakobušića se ne dotiče. On koji je zadužen za vođenje kluba mora nositi krimen Nikoličiusove nesnalažljivosti. Trenere odbacuje kao kuhinjske masne krpe, zbog čega Nikoličius ne snosi neku odgovornost.

Tražio je ovaj Hrvat jugo himnu na svom pogrebu, a umro je sam u bijedi

Zašto momčad nije osnažena prije sezone. Pričalo se da jest, sada smo imali prigodu vidjeti koja su to „pojačanja„. Praktički, to su „oslabljenja„, ta Hajduk je lani izgledao bolje.

Najlakše je mijenjati trenere. Leko je izgubljen. Nije mogao on s ovim igračima dugo izdržati. Jer, pritisak publike i ambicije kluba su tolike, a moć momčadi je ograničena. To je disproporcija koju u i oko Hajduka moraju shvatiti i čelni ljudi i navijači.